BOG NE NUDI INSTANTNA RJEŠENJA Strpljivost je blagotvorna

Dvadeset i sedma nedjelja kroz godinu

Foto: Shutterstock
Hab 1, 2-3; 2, 2-4; 2 Tim 1, 6-8. 13-14; Lk 17, 5-10

Prvo čitanje donosi dva odlomka iz Knjige proroka Habakuka za koju se ne može sa sigurnošću reći kad je napisana. Tako nije jasno tko su ugnjetavači protiv kojih se Habakuk žali. Mogli bi to biti Asirci ili pak Babilonci. U svakom slučaju riječ je o neprijateljima i osvajačima. Tekst započinje iznenađujućim riječima: »Dokle ću, Gospodine, zapomagati, a da ti ne čuješ? Vikati k tebi ‘Nasilje!’ a da ti ne spasiš?« Prorok se obraća izravno Bogu i predbacuje mu što se ne zauzima za sudbinu svoga naroda. Nije to obična molitva, nije to obična molba, nego traženje da Bog podnese račun. Habakuk ima pred očima nepravdu, ugnjetavanje, pljačku, nasilje i razmiricu u kraljevstvu u kojem vlada bezakonje i nepravda. Bog je stvoritelj i začetnik zakona, i izvor je svake pravednosti. Upravo stoga prorok osjeća da od njega može tražiti da i postupa u skladu sa svojom naravi te da izbavi svoj narod iz nepravde, bezakonja, ali i od neprijateljskih napada. Na kraju iznošenja svojih žalba, poput kakva tužitelja, prorok kaže: »Stat ću na stražu svoju, postavit se na bedem, paziti što će mi reći, kako odgovorit na moje tužbe.« Ponaša se kao da je moćniji od Boga i kao da ga ima u šaci. On zna da je Bog izabrao svoj narod i da ga mora zaštititi. Takvo prorokovo stajalište izriče vjeru u Božju ljubav prema narodu, u njegovo milosrđe i vjernost Savezu i obećanjima. I, doista, Bog odgovara tomu neumoljivu tužitelju. Božja je riječ neprolazna i uvijek se ispunjava te sliči kakvu glasniku koji izvršava svoje poslanje, pa se onda vraća Bogu s izvješćem o izvršenoj zadaći. Vjernici su pozvani na strpljivost jer ispunjenje Božjega obećanja katkad stiže polako pa zato valja čekati u uvjerenju da će »odista doći i da ne će zakasniti«. Bog pokazuje proroku tužitelju da on doista ostaje vjeran svojim obećanjima, ali i samoj svojoj naravi. Bog je pravedan, a uz njega može opstati samo onaj koji je pravedan, a »propada onaj čija duša nije pravedna«. S druge strane »pravednik živi od svoje vjere«. Tako su svi oni na koje se prorok žali pred Bogom – nepravednici, tlačitelji, bezakonici – osuđeni na propast, a pravednici po svojoj vjeri ostaju na životu. U tadašnjem povijesnom trenutku to je bilo proroštvo propasti neprijatelja naroda i opstanka Božjega vjernoga izraelskoga naroda. Kršćanski će pisci preuzeti ovaj posljednji redak kako bi progovorili o opravdanju vjerom.

Vjera, pa izlječenje

Prvi dio odlomka iz Evanđelja po Luki djelomično odgovara sličnim tekstovima Matejeva i Markova evanđelja, no jedino su kod Luke apostoli ti koji Isusu upućuju molbu: »Umnoži nam vjeru!« Tako da ta dva retka mnogo jasnije no što je to slučaj kod Marka i Mateja progovaraju upravo o vjeri. Isus rabi sliku duda kako bi progovorio o snazi vjere koja ga može iščupati iz korijena i posaditi u more. U Lukinu evanđelju, kod Isusovih izlječenja, vjera postaje razlog poboljšanja što ga Isus unosi u čovjekov život. Više puta Isus takva izlječenja završava riječima: »Vjera te tvoje spasila!« Na taj način vjera postaje put prema spasenju. Stoga će se Isus i pitati hoće li Sin Čovječji kad dođe »naći vjere na zemlji«, a ta se vjera očituje u ustrajnoj molitvi Božjih izabranika »koji dan i noć vape k njemu«. Vjera u tom svjetlu za Lukino evanđelje označava osobni odnos čovjeka s Bogom, odnosno s Isusom Kristom, i to odnos povjerenja i pouzdanja u njegov spasonosni zahvat. Drugi dio evanđeoskoga odlomka vlastit je Lukinu evanđelju. Isus se u njemu prvo služi slikom sluge, orača ili pastira, a učenici su uključeni u samu prispodobu jer ona započinje riječima: »Tko će od vas reći…« U prispodobi je pretpostavljen uobičajen odnos između sluge i gospodara, u kojem se od gospodara ne očekuje razumijevanje ili ljubav prema sluzi, nego se očekuje od sluge da ugađa gospodaru. Jasno, u skladu s cjelinom evanđeoske poruke, to nije odnos kakav bi Isus predložio među ljudima. Prispodoba opisuje nutarnji čovjekov stav u odnosu prema Bogu. Učenici od gospodara iz prispodobe postaju sluge u stvarnosti, sluge Božji koji ne smiju očekivati zemaljsku plaću. 

Ni stidjeti ni plašiti se

U drugom čitanju Timotej je potaknut riječima: »Raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku.« Taj »milosni dar« prema grčkom je tekstu »karizma«, to jest osobit i ničim zaslužen dar Božji. Njega Timotej treba »raspirivati«, baš kao što se raspiruje i zapaljeni plamen. Prema grčkom izvorniku točnije bi bilo prevesti: »ponovno raspali milosni dar Božji«. Njega je Timotej primio polaganjem ruku. Riječ je o primanju »starješinstva«, to jest vodeće uloge u mjesnoj Crkvi. Uz takvu ulogu Timotej je primio i dar »snage, ljubavi i razbora« koji mu omogućuju da ispravno vodi svoju Crkvu. Stoga se ne treba stidjeti niti ičega plašiti, nego mora prihvatiti ulogu navjestitelja evanđelja. To se pak naviještanje ne odvija snagom samoga Timoteja, nego snagom Božjom. Svaki kršćanski navještaj mora uvijek ostati ukorijenjen u predaji. Navjestitelj ne daje svjedočanstvo o sebi ili o nekim svojim osobnim uvjerenjima i razmišljanjima, nego o stvarima i događajima o kojima je i sam čuo od nekoga drugoga. Taj »poklad« vjere snagom Duha Svetoga živi u svakom vjerniku te vjernik stječe i osobna iskustva ako nastoji ostati vjeran primljenu daru. Tek tada on može postati i vjerodostojan svjedok.

IZVORGlas Koncila br. 40/2019.
Prethodni članakVODI LI SINODSKI PUT U NJEMAČKOJ U »RAZLAZ« S TRADICIJOM? (2) Sinodski put i njegov razorni potencijal
Sljedeći članak»RUJANFEST« NIJE PITANJE NACIONALNE NESNOŠLJIVOSTI O cinizmu, slonovima, praznoj slami i odgovornosti