U prvom čitanju Bog stavlja Abrahama na kušnju. Čitav je odlomak prikazan kao izvještaj o pozivu, zato i započinje Božjim usklikom: »Abrahame!« te odgovorom pozvanoga: »Evo me!« Prema obrascu poziva, Bog čovjeku daje sasvim određenu zadaću. U Abrahamovu je slučaju to prinos sina kao žrtve. Sveti pisac želi naglasiti da je to Abrahamov »sin jedinac« i to u odlomku ponavlja tri puta, iako je Abraham već imao Jišmaela, sina sluškinje Hagare. Izak je, međutim, njegov pravi nasljednik kojega mu je rodila žena, Sara. On je, usto, sin kojega Abraham »ljubi«. Abraham mora svoga sina odvesti »u krajinu Moriju« i ondje ga žrtvovati. Danas nije poznato koje je to područje. Druga knjiga Ljetopisa poistovjećuje ga s brdom hrama u Jeruzalemu, a tu predaju slijedi i sva kasnija židovska književnost, podižući na taj način dostojanstvo jeruzalemskoga svetišta. Ondje Abraham veže svojega sina. Upravo će to vezivanje (heb. haqeda) odigrati veliku ulogu u kasnijem židovskom poimanju molitve, koje je potvrđeno zasigurno već u prvom stoljeću. Sve su, naime, molitve od Boga uslišane po zaslugama Izaka, koji se dragovoljno dao vezati da tako bude prinesen kao paljenica. U kritičnom trenutku, kad Abraham podiže nož, ponavlja se poziv »Abrahame! Abrahame!«, kao i odgovor »Evo me!« Slijedi nova zadaća: Abraham ne smije žrtvovati sina, a za žrtvu je pripravljen ovan. Čini se da je čitav izvještaj služio kao osuda žrtvovanja djece, ali i kao opravdanje obreda otkupa prvorođenaca, što na poseban način povezuje tu pripovijest s izvještajem o izlasku iz Egipta i proslavom Pashe. Osim toga, Abraham je prošao kušnju i svojom poslušnošću dokazao da se boji Boga. Plod je takvoga njegova postupka Božji blagoslov koji se očituje u brojnom potomstvu i premoći nad neprijateljima.
Evanđelje donosi poznati odlomak o preobraženju, smješten odmah nakon prvoga navještaja Isusove muke i uskrsnuća i poziva učenicima da ga slijede noseći svoj križ. Sâm događaj Isusova preobraženja zbiva se na visokoj gori, u osami, pri čemu nije navedeno o kojoj je gori riječ. Time je novozavjetna tradicija možda htjela podsjetiti na drugu goru Božje objave, na Sinaj. Isusov je lik izmijenjen, a uz njega se ukazuju Mojsije i Ilija, čime se ponovno podsjeća na brdo Sinaj. Oblak, još jedan znak Božje objave, zakriljuje učenike kao što je stup od oblaka pratio izraelski narod kroz pustinju. Oblak je zakrivao i brdo Sinaj kad se Mojsije onamo uspeo, a ondje se i tada čuo »glas iz oblaka«. Učenici čuju Božje riječi: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!« Izraz »sin tvoj, ljubljeni« ima isti grčki oblik kao i u prvom čitanju, gdje se govori o Abrahamu i njegovu sinu. Na taj način prva kršćanska tradicija povezuje Isusa s ljubljenim sinom Abrahamovim, Izakom, te podsjeća na goru u »krajini Moriji«, a to bi značilo i na goru Hrama. Time taj prikaz Isusova preobraženja upućuje kako na događaje vezane uz Pashu i brdo Sinaj tako i na prinošenje žrtve u Hramu, a u ovakvom kontekstu ponajprije na pashalnu žrtvu. Evo, dakle, kako evanđelje nastavlja i dalje govoriti o ranije naviještenoj Isusovoj muci i smrti. Na simboličkoj razini protumačeno je teološko značenje toga otajstva, koje je duboko povezano s poviješću spasenja, s poviješću praotaca i poviješću izraelskoga naroda, te utemeljeno u Pashi. Pod tim vidom učenici od Isusova povjerenja pozvani su da ga slušaju. Tu poslušnost oni duguju ne toliko Isusu proslavljenomu, koliko Isusu trpećemu, onomu kojega su vidjeli kad je utihnuo glas iz oblaka. Dano im je ipak da naslute i njegovu slavu, premda još nisu pravo shvaćali što znači »od mrtvih ustati«. Tek nakon Isusova uskrsnuća oni će, prosvijetljeni vazmenim otajstvom i darom Duha, moći tu istinu naviještati i drugima, a iskustvo Krista preobraženoga pomoći će im u prolasku kroz trpljenja i nevolje iščekivanja njegova drugoga dolaska.
Apostol Pavao u Poslanici Rimljanima veliku pozornost poklanja kršćanskomu »životu po Duhu«, a riječ je o »Duhu Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih«. Kolika je vrijednost takvoga života u kojem su svi djeca Božja vidi se iz načina Božjega djelovanja. Kao što se Abraham jednom nije ustezao prinijeti »ni svog sina, jedinca svoga« koga je ljubio, tako ni Bog nije poštedio »ni svojega Sina… nego ga je za sve nas predao«. Ako je Abraham tada pokazao svoju vjernost Bogu, ovime sada Bog pokazuje svoju vjernost čovjeku. I ne samo vjernost, nego i ljubav, i to tako što je Krist umro za grješnike. Budući da je dao svoga jedinoga Sina za čovjeka, Bog će dati i sve ostalo. Grčka riječ harizomai, koju Pavao rabi, označava upravo velikodušno, nezasluženo i milosno darivanje. Stoga su kršćani i opravdani pred svojim tužiteljima, pa i pred židovskim Zakonom, jer Bog ih je u Kristu opravdao. Jedini je uvjet: živjeti po Duhu ljubeći Boga i, skupa s Kristom, podnositi sadašnje patnje, imajući uvijek pred očima buduću slavu. Pavao stoga s pravom zaključuje: »Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?« Tu novu, Božju, snagu i sigurnost kršćani crpe iz Kristove muke, smrti i uskrsnuća, svjesni da Krist stoji zdesna Bogu da ih zagovara.
