BOL ZBOG GAŠENJA KATOLIČKOGA TISKA »Od nekih 100 časopisa danas ni jedan ne izlazi«

Karitativna djelatnost bl. Alojzija Stepinca (93)

Pastirsko pismo donosi podatak da je do rujna 1945. pogubljen, zatočen i nestao 501 svećenik

U nastavku pastirskoga pisma katoličkih biskupa Jugoslavije, dakako, pod vodstvom zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, objavljenoga sa zasjedanja biskupskih konferencija u novostvorenoj Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji od 20. rujna 1945. spominju se ignorantski odnos komunističkoga režima prema crkvenim sugovornicima, strašno velik broj dotada pobijenih, zatočenih i nestalih svećenika, redovnika, bogoslova i redovnica, tisuće i tisuće pogubljenih političkih neistomišljenika bez sudske presude, sudski postupci bez ikakvih mogućnosti optuženih da se brane, neljudski uvjeti u zatvorima i logorima i sl.:

»Od vremena na vrijeme, mi smo pismenim putem nastojali upoznati mjerodavne vlasti s gledištem, što ga Katolička Crkva ima na pojedina pitanja, što ih je život pred nas postavljao. Uvijek smo kod toga imali u vidu zajedničko dobro sviju.

»Optuženici najčešće nisu znali za svoju optužnicu do pred samu raspravu. Njima često puta nije bilo omogućeno da se brane onako kako to traži narav svake rasprave, tj. da se brane pomoću svjedoka i odvjetnika.«

Međutim, uza svu dobru volju i naše nastojanje, prilike su se razvijale drugim pravcem. Gledajući na taj razvoj prilika i položaj, u koji je dovedena Katolička Crkva i neprocjenjiva duhovna dobra milijuna njezinih vjernika, mi osjećamo dužnost, da otvoreno iznesemo sve poteškoće i sve nevolje, u kojima se Katolička Crkva nalazi. Svi mi sačinjavamo jednu duhovnu zajednicu, otajstveno Kristovo Tijelo. ‘Jer kao što u jednome tijelu ima mnogo udova,… tako smo mnogi jedno tijelo u Kristu, a pojedini udovi jedan drugome.’ (Rim 12,5). I nama je u ovim danima upravljena dirljiva poruka apostola naroda sv. Pavla: ‘… držeći se istine da u svakom pogledu uzrastemo u ljubavi, u jedinstvu s njime, koji je glava: Kristu. Od Njega je i cijelo Tijelo složeno i združeni svakim vezom da jedan drugome pomaže silom, koja je odmjerena svakom pojedinom dijelu. To čini da raste Tijelo i usavršuje se u ljubavi.’ (Ef 4, 15-16).

Optuženici najčešće nisu znali za svoju optužnicu

Ponajprije nas, predragi vjernici, rastužuje i zabrinjuje bolna i strašna sudbina mnogih svećenika, pastira vaših duša. Već za vrijeme rata velik je broj svećenika poginuo, ne toliko u samom ratnim borbama, koliko više uslijed sadanjih vojnih i građanskih vlasti. Kad su se vršile ratne operacije, nisu prestale smrtne osude katoličkih svećenika. Njihov broj prema našim podacima iznosi: 243 mrtva, 169 u zatvorima i logorima, 89 nestalih, svega 501. K tomu pridolazi 19 ubijenih klerika, tri ubijena brata redovnika i četiri časne sestre. To je broj, kakvog ne poznaje povijest balkanskih zemalja kroz duga stoljeća. A što je najbolnije, njima, kao ni drugim stotinama ni tisućama, nije bilo dozvoljeno, što je inače dozvoljeno u civiliziranim zemljama i najgorim zločincima: da u posljednjim časovima prime sv. Sakramente. Sudovi koji su izricali te smrtne osude vršili su svoj postupak kratko i sumarno. Optuženici najčešće nisu znali za svoju optužnicu do pred samu raspravu. Njima često puta nije bilo omogućeno da se brane onako, kako to traži narav svake rasprave tj. da se brane pomoću svjedoka i odvjetnika« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 269.-270.).

»Sudovanje nije vršeno u ime naroda«

»Upravo zato je poštena i nepristrana javnost u pravu da osporava ovim smrtnim osudama svećenika najbitniju vlastitost sudske presude, a to je pravednost. Tko može dokazati da su toliki na smrt osuđeni svećenici uistinu zločinci, koji zaslužuju smrtnu osudu? Zar su oni bili koljači? Tako su npr. u samostanu na Širokome Brijegu poubijani bez sudskog postupka svi franjevci, koji su se tamo nalazili – njih 28 na broju – premda nitko od njih nije uzeo ni puške u ruke, a kamoli se borio protiv narodno-oslobodilačke vojske – kako ih se lažno optuživalo – i premda su gotovo svi bili poznati kao protivnici fašističke ideologije.

Bilo je slučajeva, gdje su tisuće vjernika, široke mase naroda, tražile od vlasti, da im puste njihove svećenike na slobodu, jer oni jamče za njihovu nevinost. Pa ipak su bili osuđeni. Očevidno je, da takvo sudovanje nije vršeno u ime naroda i njegove kršćanske pravde.

Bilo je slučajeva, gdje su tisuće vjernika, široke mase naroda, tražile od vlasti, da im puste njihove svećenike na slobodu, jer oni jamče za njihovu nevinost. Pa ipak su bili osuđeni. Očevidno je, da takvo sudovanje nije vršeno u ime naroda i njegove kršćanske pravde. Nespojivo je naime s naravnim kršćanskim osjećajem pravde, koji je vrlo budan u našim vjernicima, da se izriče smrtna osuda zato, što je netko drugog političkog mišljenja, a nije inače počinio nijednog drugog zlodjela.

»Dižemo svoj glas…«

Zakoni su pravde iznad pojedinih političkih nazora i vrijede za sva vremena i sve ljude podjednako. U ime te vječne pravde mi dižemo svoj glas pred svima vama, predragi vjernici, na obranu nepravično osuđenih svećenika. Ali ne samo njih, nego i drugih tisuća i tisuća, vaših sinova i vaše braće, koji su kao i oni osuđeni na smrt, a da nisu mogli dati svoje obrane, kako je dozvoljavala svaka kulturna država.

Time, što uzimamo u zaštitu tolike nevino osuđene svećenike, nikako ne mislimo braniti krivce. Dopuštamo, da je bilo i takvih svećenika koji su se – zavedeni nacionalno stranačkom strašću – ogriješili o sveti zakon kršćanske pravde i ljubavi i koji su radi toga zaslužili, da odgovaraju pred sudom zemaljske pravde. Moramo međutim istaći, da je broj takvih svećenika više nego neznatan, i da se teške optužbe, što su se u tisku i u skupštinama iznosile protiv velikog dijela katoličkog svećenstva u Jugoslaviji, imaju uvrstiti u red tendencioznih pokušaja, da se svjesnim lažima zavara javnost i oduzme ugled Katoličkoj Crkvi« (str. 270.-271.).

»Zameo im se svaki trag«!

»Veliki broj svećenika leži po raznim logorima, osuđen na dugogodišnji prisilan rad. Dapače je sve do danas grkokatolički vladika dr. Janko Šimrak lišen slobode, dok nam je sudbina biskupa carevića nepoznata. U logorima, koji nisu priređeni za dulji i ljudi dostojan boravak, gdje često nemaju dovoljno hrane i najjednostavnijih ležaja, moraju mnogi obavljati poslove, koji ponizuju njihovo svećeničko dostojanstvo. Nije im često puta omogućeno, da prisustvuju nedjeljnoj službi Božjoj, premda za to postoje uvjeti, a još manje im se dozvoljava, da sami čitaju svetu misu, i da bi to bilo od velike utjehe i duhovne koristi ne samo za njih nego i za ostale brojne zatočenike. Njihova je sva krivnja u tome, što su možda drukčije politički mislili, nego što misle oni koji su ih osudili. Za mnoge pak od svećenika, koje su odveli organi vlasti, danas ne znamo gdje su. Ne koriste ni sva pitanja, ni sva potraživanja. Zameo im se svaki trag.

Toliki gubitak svećenika teško se osjeća u duhovnoj pastvi. Brojne župe nemaju svojih svećenika. Uslijed toga slabi vjerski život vjernika, koji su novim prilikama izvrgnuti velikim vjerskim i duhovnim pogiblima. Svećenstvo se u novinama napada, a onemogućuje mu se obrana. Dok je zakonom dozvoljeno podvrći kritici rad vjerskih službenika, dotle se svećenicima oduzima svaka praktička mogućnost, da se u tisku brane.

Zatvorene katoličke tiskare

Katolički tisak je druga bolna točka u životu Katoličke Crkve. Od nekih 100 časopisa, koliko smo ih imali prije rata, danas ni jedan ne izlazi. Kada se tražila dozvola za izlaženje, navodili su se svi mogući razlozi, da se dozvola ne izda. Spominjala se i nestašica papira. A iz samog zagrebačkog nadbiskupskog dvora odvezeno je nekoliko vagona papira, spremljena za katolički tisak. Katoličke tiskare su većinom zatvorene i onemogućene. Zagrebačku Narodnu tiskaru nastojalo se svim mogućim načinima onemogućiti. Kad nije išlo drugačije, onda se ravnatelja tiskare osudilo na gubitak nacionalne časti, a tiskaru, koja nije njegovo vlasništvo, zaplijenilo. Tek prije nekoliko dana tiskara nam je na naš protest vraćena« (str. 271.-272.).

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 35/2017.
Prethodni članakUZ NEUSPJELI SKUP TZV. ANTIFAŠISTA Zašto oporba nije iskazala počast svim žrtvama?
Sljedeći članakSVE ORIJENTACIJE TURIZMA Od »galebara« do »turističkih požara«