Mnoge je oduševila, no rijetke iznenadila vijest da je Izvršni odbor UNESCO-a u utorak 27. lipnja podupro upis arhive Dubrovačke Republike na listu »Sjećanje svijeta«. Kontinuitet, količina i vrijednost građe koju danas baštini Državni arhiv u Dubrovniku dobro su, naime, poznati: upravo zahvaljujući njima osam je stoljeća dubrovačke diplomacije i politike podrobno istraženo kao malo koje razdoblje povijesti ijedne od hrvatskih zemalja. Ipak, manje je poznato da je i povijest toga arhiva pokrenula – Crkva. Dvjesto pedeset godina prije nego su dubrovačke vlasti uspostavile stalnu komunalnu notarsku i kancelarijsku službu, papa Benedikt VIII. bulom od 27. rujna 1022. već je nadbiskupu dubrovačkomu (»epidauritanskomu«) Vitalu Gozzeu dodijelio palij, potvrđujući njegovu vlast nad Zahumljem, Srbijom i Travunjom te Kotorom, Barom i Ulcinjem. Benediktova bula ispisana tintom na ovčjoj koži ujedno je tek prva iz niza temeljnih gradskih isprava koje je riznica dubrovačke katedrale prije sedamdesetak godina prepustila arhivu u palači Sponza. UNESCOV proglas, koji će na snagu stupiti u studenom 2023., tako je i potvrda da je povijest hrvatskoga naroda nerazrješivo isprepletena s poviješću njegove Crkve.
No hrvatska povijest i danas se isprepliće s crkvenom sadašnjošću. Pokazala je to izložba Mije Ilića »Put Križa i put svjetla« koju su ispred crkve sv. Vida u Vidu kraj Metkovića u subotu 1. srpnja otvorili Zorana Vekić i bagalovićki župnik Davor Bistrić. Umirovljeni je metkovski prometni instruktor, naime, 14 svojih izloženih raspela izradio od komadića rimskih mozaika koje je pronašao u rodnom Vidu. »Njegovi mozaični križevi prožimaju, pulsiraju i uljepšavaju zbilju promatrača s ciljanim promišljanjem: ‘Kakav je tvoj životni mozaik’«, zapisala je u predgovoru izložbi Zorana Vekić. Ta bi se tvrdnja lako mogla primijeniti i na mozaik koji je u nedavno objavljenoj »Međimurskoj kajkavskoj Bibliji« ponudio njezin priređivač, crkveni povjesničar dr. Juraj Kolarić. Knjiga koja uz zaboravljenu »Malu Bibliju Staroga i Novoga zakona« (1914.) međimurskoga župnika Jurja Lajtmana donosi i njegov molitvenik »Jezuš, ljubavi moja«, svojedobno zaplijenjen od mađarskih vlasti zbog uporabe hrvatskoga jezika, vrijedan je podsjetnik da borba za hrvatski identitet i danas može započeti tek od – molitve. (Lt)
