Poneki čitatelj pomislit će možda da se pod tim imenom krije koji slovenski književnik, no riječ je o bosanskom franjevcu Eugenu Matiću. Rođen je u Livnu 2. veljače 1889., kršten imenom Petar. Gimnaziju je završio u franjevačkom sjemeništu u Visokom. U novicijatu je dobio redovničko ime Eugen. Bogosloviju je studirao u Livnu i Sarajevu, a za svećenika je zaređen 1911. u Gorici kod Livna.
Razne članke objavljivao je u »Luči«, »Serafinskom perivoju« i »Našoj misli«, »Hrvatskoj prosvjeti«, »Novinama« i »Glasniku sv. Ante«, koji je uređivao od 1913. do 1916. Povijesni roman »Obitelj vojvode Hrvoja«, pisan studiozno na temelju građe o srednjovjekovnoj Bosni, tiskan je posmrtno, 1934. u »Knjižnici dobrih romana« HKD-a sv. Jeronima, a u Matici hrvatskoj 1971. »Spiritus procellarum« (Olujni duh), nazvan »roman obraćenja«, izišao je 1922., kada i zbirka feljtona »Razlomci«. Napisao je više pripovijesti, od kojih su neke sabrane u zbirci »Bosančice« (1923.), te nekoliko prikaza o piscima, a s talijanskoga je preveo »Miomirisne cvjetiće iz života sv. Franje Asiškoga« (1913.) te pretiskao Kneževićevu »Muku« (1915.). Pripremio je nacrte za još tri romana: »Ahmet-beg Begović«, »Sinovi sunca« i »Đakovačka katedrala«.
Nažalost, nakon teže prehlade 1909. počeo je pobolijevati od sušice, koja je zahvatila i kosti pa mu je u Beču 1915. amputirana lijeva noga. Vratio se u Goricu, gdje je umro 1918. Nadgrobni natpis sam je složio: »Ovo su dvori brata blagoroda Matića, misnika reda sv. Franje, roba Božjega, grješnika prevelikoga. Živio je za papa Leona XIII, Pija X, Benedikta XV. Vidio je strahote europskoga rata i nevolje i glad naroda bosanskoga. Napokon na dne 26. VII. 1918. leže u baštinu ovdje u crnu zemlju. Mir mu duši!« Zbog širine njegova opusa, domoljublja i umjetničke snage njegova pera prozvaše ga bosanskim Šenoom.
