Traži tišinu. Tko sebe želi promijeniti, tko bi htio sazrijevati i rasti, taj treba prostor mira. »Ono što raste ne čini mnogo buke«, kaže jedna izreka. Ono što se želi roditi kao novo treba zaštitu i tišinu. Prema dubinskoj psihologiji njih se može promatrati kao majčinski prostor koji je potreban čovjeku kako bi se uvijek iznova mogao roditi.
U šutnji ostavljamo sve što nas stalno zaokuplja – naše misli, naše želje, sve što bi nas htjelo određivati. Ostavljamo ono čega se čvrsto držimo. Šutnja je umijeće napuštanja kako bi se u sebi otkrio jedan drugi temelj. Mistici su mislili upravo to kada su mjesto tišine nazvali prostorom rađanja Boga. Rađanje Boga shvaćali su kao duboki simbol preobrazbe koju je Bog za nas zamislio.
Dakle, događaj koji nas čini onakvima kakve nas je on zamislio. Stvarni postajemo samo kada zašute svi unutarnji i vanjski glasovi koji nas pokušavaju odvraćati i nagovarati: kada se predajemo šutnji i kada je sva naša pozornost usmjerena na tu veliku tajnu novoga rađanja.
U nedjeljnoj liturgiji božićne osmine – Božić je slavlje novoga rođenja i slavljenje novoga početka – govori se o dubokoj šutnji koja sve zaokuplja. Mistici govore o tom događaju u vrlo obećavajućim slikama: trnje počinje nositi ruže, stijene postaju živi izvori, tama postaje svjetlo. A pustinje cvatu punim životom. Isplati se potražiti prostor šutnje i tišine.
Iz »Knjige o umijeću življenja«, Glas Koncila, 2020.
