Svetkovina Božića i božićnih blagdana vrijeme je okupljanja obitelji i prijatelja, kada se u ozračju slavljenja Kristova rođenja osjeća toplina zajedništva i radosti. No radost božićnoga slavlja ima drugačiji sjaj za one koji su izgubili svoje najmilije jer upražnjeno mjesto ništa ne može nadomjestiti. Posebno se to osjeća u hrvatskim krajevima nakon Domovinskoga rata u kojima su ugašeni mnogi životi, uništeni domovi i obitelji. Osim toga, nakon Domovinskoga rata obitelji su tražile više tisuća zatočenih, nestalih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja i civila, od kojih se tijekom godina za dio njih doznala sudbina te su pronađeni posmrtni ostatci. No još je nepoznato što se dogodilo sa 1455 osoba, kao i mjesto ukopa posmrtnih ostataka 398 smrtno stradalih osoba. Među takvim je obiteljima i obitelj Anke Soldo Rojnice iz Borova naselja, kojoj je u ratu ubijena mlađa sestra, a otac joj je nestao i do danas o njemu nemaju ni traga. Anka danas živi sa suprugom Franom i sinom Lukom u Zagrebu, a njezina majka Anđa živi sa starijom sestrom Zdravkom i njezinom obitelju u Požegi.
Govoreći o svojem djetinjstvu i događanjima prije Domovinskoga rata, Anka navodi: »Naša obitelj doselila se 1967. godine iz Gornje Britvice, iz općine Široki Brijeg u Hercegovini, u Borovo naselje. Moj otac Vinko radio je kao građevinar u Austriji i Sloveniji, a kasnije u poduzeću »Građevinar Vukovar«. Majka Anđa bila je domaćica i brinula se o nama trima sestrama Ivanki, Zdravki i meni. Živjeli smo skladan obiteljski život, starija sestra završila je pravo, ja ekonomiju, a najmlađa sestra Ivanka bila je studentica na drugoj godini ekonomije.«
No dolaskom rata prekinut je skladni život obitelji Soldo. Prisjećajući se tih događaja, Anka navodi: »S početkom nemirnih događanja poslali smo sestru Zdravku u Njemačku jer je bila u sedmom mjesecu trudnoće. I to je bila sreća. Naime, toga kobnoga 4. listopada 1991. u jutarnjim satima sve se činilo jako mirno. Kod nas je bilo desetak gardista na doručku. Oko 10 sati na našu su kuću pale tri granate. Moja je sestra Ivanka pogođena u glavu, a ja sam ranjena na 13 mjesta. Ranjena su još dvojica vojnika. Majci, koja nas je panično zvala iz kuće, viknula sam da smo dobro, a tata je primio u naručje sestru, vrištao i plakao. Tek sam u automobilu shvatila da krvarim na sve strane, a nismo znali da je sestra mrtva. Mislili smo da je u nesvijesti jer se nije nigdje vidjelo ranjavanje. Ivanka je dobila geler u potiljak. Da je moja sestra mrtva doznala sam tek za nekoliko dana.«
Iz bolnice je Anka trebala izići s ranjenicima humanitarnim konvojem 19. listopada, ali u njega nije stala. Došla je u »Borovo Commerce«, gdje ju je dočekala majka. U međuvremenu Ankin je otac s braniteljima također došao u »Borovo Commerce«. Povlačili su se jer nisu imali municije, a tih se dana branila ulica po ulica. Neprijatelj je 17. studenoga zauzeo njihovu ulicu. Nakon što je slomljena obrana grada, Anka, njezina majka i 84-godišnja baka Šima odvedene su u Borovo Selo, u športsku dvoranu, odakle su vođene na ispitivanje. Ondje su posljednji put vidjele otca. »Otac je došao pod pratnjom vojnika JNA ostaviti majčinu torbu. Rekao je samo kratko da je u nekom podrumu u kojem ima jako puno vode. To je bio naš posljednji susret«, prisjeća se Anka.
Prisjećajući se djetinjstva i obiteljskih druženja, Anka navodi da je u njihovoj kući uvijek bilo molitve i radosti na blagdane. Božići su imali poseban čar. U Hercegovini su se slavili skromno, a kada su došli u Slavoniji, njezina obitelj poprimila je slavonske običaje. Vezano uz djetinjstvo posebno se sjeća Božića i posebnoga mira i radosti. »Roditelji bi se nakon polnoćke družili s rodbinom i prijateljima, a mi mladi smjeli smo ostati dugo u noć u druženju, što inače nije bio običaj u ostale dane u godini. Te dane pamtim kao nešto posebno blaženo, mirno i radosno.«
Prisjećajući se svojega otca, Anka Soldo Rojnica navodi: »Svaki dan mislim na njega. Moj otac je bio onaj tipični ponosni Hercegovac, glava kuće. Djelovao je strogo, patrijarhalno nas je sve tri kćeri odgajao i jako pazio na nas, a bio je tako mekana srca, nježan i sve je činio za nas, samo da imamo, da ne oskudijevamo kao on i majka u njihovoj mladosti. Odgajao nas je u duhu poštovanja svih ljudi, ali da ne zaboravimo tko smo i što smo i da ne zaboravimo svoje korijene i vjeru. Volio je svoju Hercegovinu, iz koje je donio orah i zasadio ga u Slavoniji kao spoj njegova dva doma. Posebno se radovao i sudjelovao u izgradnji naše župne crkve Gospe Fatimske. Nažalost, ta je crkva u potpunosti srušena 1991. No zanimljivo je da je gospin kip ostao neoštećen ispod potpuno uništene crkve i pronađen gotovo devet godina nakon rušenja. Sjećam se njegove urednosti i hlača koje je nosio, koje su uvijek bile ispeglane ‘na crtu’. Susjedi ga se sjećaju jer im je puno pomagao. Moji su roditelji živjeli u dobru suživotu sa susjedima srpske nacionalnosti. Nažalost, ispostavilo se da su upravo neki od njih uprli prst u našu obitelj tijekom okupacije.«
Nadalje, govoreći o blagdanima, a posebno božićnima, nakon spoznaje da se otac ne će vratiti, rekla je: »Zakinuti smo za onu pravu božićnu radost nakon smrti sestre i nestanka otca. Prirodna je smrt nešto što je normalno, ali kad čovjeku netko otme život, to nije normalno. No kad se nekomu i otme život pa ga se pokopa, obitelj smiri svoju dušu. A kada se nekomu otme život i obitelj ne zna gdje je njegovo tijelo i ne može ga pokopati, to je prevelika tuga. Iz toga razloga ne možemo u punini slaviti Božić. Od listopada, kada je poginula sestra, do obljetnice pada Vukovara i nestanka otca, pa do kraja božićnih blagdana posebni su dani u mojoj obitelji. Vidim po svojoj mami, po sestri i sebi, to nismo mi, iako se jako trudimo.«
U Ankinoj obitelji njeguje se tradicija Božića. »Često smo za Božić u Cisti Velikoj, rodnom mjestu moga supruga, gdje njeguju bogate tradicijske običaje proslave Kristova rođenja. No i u mojem domu, koliko god bilo teško, trudila sam se da moj sin Luka osjeti toplinu blagdana. Trudim se udahnuti u mojem domu duh Božića i kroz ono vanjsko i unutarnje«, ističe Anka.
Čezne da se pronađu kosti njezina otca, zbog sestre i sebe, a posebno da to majka doživi prije nego što zaklopi oči zauvijek. »Još živimo u nadi da ćemo pronaći njegove kosti i tako mu pružiti zasluženi mir, a nama smanjiti ranu koju nosimo godinama.«