BOŽIĆ U ČEKANJU POSMRTNIH OSTATAKA NESTALOGA OTCA »Još živimo u nadi da ćemo pronaći njegove kosti«

Anka Soldo Rojnica i sin Luka Rojnica na dan obilježavanja sjećanja na žrtvu Vukovara
Razgovor s Ankom Soldo Rojnicom, kćerju nestaloga vukovarskoga branitelja Vinka Solde

Svetkovina Božića i božićnih blagdana vrijeme je okupljanja obitelji i prijatelja, kada se u ozračju slavljenja Kristova rođenja osjeća toplina zajedništva i radosti. No radost božićnoga slavlja ima drugačiji sjaj za one koji su izgubili svoje najmilije jer upražnjeno mjesto ništa ne može nadomjestiti. Posebno se to osjeća u hrvatskim krajevima nakon Domovinskoga rata u kojima su ugašeni mnogi životi, uništeni domovi i obitelji. Osim toga, nakon Domovinskoga rata obitelji su tražile više tisuća zatočenih, nestalih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja i civila, od kojih se tijekom godina za dio njih doznala sudbina te su pronađeni posmrtni ostatci. No još je nepoznato što se dogodilo sa 1455 osoba, kao i mjesto ukopa posmrtnih ostataka 398 smrtno stradalih osoba. Među takvim je obiteljima i obitelj Anke Soldo Rojnice iz Borova naselja, kojoj je u ratu ubijena mlađa sestra, a otac joj je nestao i do danas o njemu nemaju ni traga. Anka danas živi sa suprugom Franom i sinom Lukom u Zagrebu, a njezina majka Anđa živi sa starijom sestrom Zdravkom i njezinom obitelju u Požegi.

Govoreći o svojem djetinjstvu i događanjima prije Domovinskoga rata, Anka navodi: »Naša obitelj doselila se 1967. godine iz Gornje Britvice, iz općine Široki Brijeg u Hercegovini, u Borovo naselje. Moj otac Vinko radio je kao građevinar u Austriji i Sloveniji, a kasnije u poduzeću »Građevinar Vukovar«. Majka Anđa bila je domaćica i brinula se o nama trima sestrama Ivanki, Zdravki i meni. Živjeli smo skladan obiteljski život, starija sestra završila je pravo, ja ekonomiju, a najmlađa sestra Ivanka bila je studentica na drugoj godini ekonomije.«

No dolaskom rata prekinut je skladni život obitelji Soldo. Prisjećajući se tih događaja, Anka navodi: »S početkom nemirnih događanja poslali smo sestru Zdravku u Njemačku jer je bila u sedmom mjesecu trudnoće. I to je bila sreća. Naime, toga kobnoga 4. listopada 1991. u jutarnjim satima sve se činilo jako mirno. Kod nas je bilo desetak gardista na doručku. Oko 10 sati na našu su kuću pale tri granate. Moja je sestra Ivanka pogođena u glavu, a ja sam ranjena na 13 mjesta. Ranjena su još dvojica vojnika. Majci, koja nas je panično zvala iz kuće, viknula sam da smo dobro, a tata je primio u naručje sestru, vrištao i plakao. Tek sam u automobilu shvatila da krvarim na sve strane, a nismo znali da je sestra mrtva. Mislili smo da je u nesvijesti jer se nije nigdje vidjelo ranjavanje. Ivanka je dobila geler u potiljak. Da je moja sestra mrtva doznala sam tek za nekoliko dana.«

Prvi Božić bez obitelji

Iz bolnice je Anka trebala izići s ranjenicima humanitarnim konvojem 19. listopada, ali u njega nije stala. Došla je u »Borovo Commerce«, gdje ju je dočekala majka. U međuvremenu Ankin je otac s braniteljima također došao u »Borovo Commerce«. Povlačili su se jer nisu imali municije, a tih se dana branila ulica po ulica. Neprijatelj je 17. studenoga zauzeo njihovu ulicu. Nakon što je slomljena obrana grada, Anka, njezina majka i 84-godišnja baka Šima odvedene su u Borovo Selo, u športsku dvoranu, odakle su vođene na ispitivanje. Ondje su posljednji put vidjele otca. »Otac je došao pod pratnjom vojnika JNA ostaviti majčinu torbu. Rekao je samo kratko da je u nekom podrumu u kojem ima jako puno vode. To je bio naš posljednji susret«, prisjeća se Anka.

Prvi Božić, nakon pada Vukovara, 1991. godine, Anka i majka dočekale su bez svoje obitelji u hotelu »Panorama« u Zagrebu. »Možete zamisliti kako je biti u sobici na 19. katu, mojoj majci koja je njegovala tradiciju proslave Božića u našoj obitelji. Sestra Ivanka je bila mrtva, sestra Zdravka u Njemačkoj, a za otca nismo znali gdje je. Bile smo bez doma i bez svojih najmilijih. Moram priznati da se toga Božića uopće ne sjećam niti sam bila svjesna Božića. To sam negdje duboko potisnula. No tada je još postojala nada da je otac živ i da će se vratiti. Ta je nada postojala još sljedeće godine, do razmjene zarobljenika 14. kolovoza 1992. Otada smo sve više postajale svjesne da se ne će vratiti. Nikada majka ni ja nismo to izrekle naglas. Uvijek smo ‘čuvale jedna drugu’. Ona je skrivala svoje emocije od mene, a ja od nje, sve iz razloga da je ne rastužim.«

Prisjećajući se djetinjstva i obiteljskih druženja, Anka navodi da je u njihovoj kući uvijek bilo molitve i radosti na blagdane. Božići su imali poseban čar. U Hercegovini su se slavili skromno, a kada su došli u Slavoniji, njezina obitelj poprimila je slavonske običaje. Vezano uz djetinjstvo posebno se sjeća Božića i posebnoga mira i radosti. »Roditelji bi se nakon polnoćke družili s rodbinom i prijateljima, a mi mladi smjeli smo ostati dugo u noć u druženju, što inače nije bio običaj u ostale dane u godini. Te dane pamtim kao nešto posebno blaženo, mirno i radosno.«

»Još živimo u nadi da ćemo pronaći njegove kosti«

Prisjećajući se svojega otca, Anka Soldo Rojnica navodi: »Svaki dan mislim na njega. Moj otac je bio onaj tipični ponosni Hercegovac, glava kuće. Djelovao je strogo, patrijarhalno nas je sve tri kćeri odgajao i jako pazio na nas, a bio je tako mekana srca, nježan i sve je činio za nas, samo da imamo, da ne oskudijevamo kao on i majka u njihovoj mladosti. Odgajao nas je u duhu poštovanja svih ljudi, ali da ne zaboravimo tko smo i što smo i da ne zaboravimo svoje korijene i vjeru. Volio je svoju Hercegovinu, iz koje je donio orah i zasadio ga u Slavoniji kao spoj njegova dva doma. Posebno se radovao i sudjelovao u izgradnji naše župne crkve Gospe Fatimske. Nažalost, ta je crkva u potpunosti srušena 1991. No zanimljivo je da je gospin kip ostao neoštećen ispod potpuno uništene crkve i pronađen gotovo devet godina nakon rušenja. Sjećam se njegove urednosti i hlača koje je nosio, koje su uvijek bile ispeglane ‘na crtu’. Susjedi ga se sjećaju jer im je puno pomagao. Moji su roditelji živjeli u dobru suživotu sa susjedima srpske nacionalnosti. Nažalost, ispostavilo se da su upravo neki od njih uprli prst u našu obitelj tijekom okupacije.«

Nadalje, govoreći o blagdanima, a posebno božićnima, nakon spoznaje da se otac ne će vratiti, rekla je: »Zakinuti smo za onu pravu božićnu radost nakon smrti sestre i nestanka otca. Prirodna je smrt nešto što je normalno, ali kad čovjeku netko otme život, to nije normalno. No kad se nekomu i otme život pa ga se pokopa, obitelj smiri svoju dušu. A kada se nekomu otme život i obitelj ne zna gdje je njegovo tijelo i ne može ga pokopati, to je prevelika tuga. Iz toga razloga ne možemo u punini slaviti Božić. Od listopada, kada je poginula sestra, do obljetnice pada Vukovara i nestanka otca, pa do kraja božićnih blagdana posebni su dani u mojoj obitelji. Vidim po svojoj mami, po sestri i sebi, to nismo mi, iako se jako trudimo.«

U Ankinoj obitelji njeguje se tradicija Božića. »Često smo za Božić u Cisti Velikoj, rodnom mjestu moga supruga, gdje njeguju bogate tradicijske običaje proslave Kristova rođenja. No i u mojem domu, koliko god bilo teško, trudila sam se da moj sin Luka osjeti toplinu blagdana. Trudim se udahnuti u mojem domu duh Božića i kroz ono vanjsko i unutarnje«, ističe Anka.

Čezne da se pronađu kosti njezina otca, zbog sestre i sebe, a posebno da to majka doživi prije nego što zaklopi oči zauvijek. »Još živimo u nadi da ćemo pronaći njegove kosti i tako mu pružiti zasluženi mir, a nama smanjiti ranu koju nosimo godinama.«