Ove je godine, simbolički rečeno, papa Franjo poželio dobrodošlicu Božiću apostolskim pismom »Patris corde – Otčevim srcem« o sv. Josipu. Istina, nije riječ o božićnom pismu, nego je povod Papinu pisanju 150. obljetnica posvete sveopće Crkve svetomu Josipu po papi Piju IX. Ipak, nije se teško složiti s tvrdnjom da je temeljna nakana koju Sveti Otac pripisuje pismu izrazito božićna, tj. tiče se Kristova utjelovljenja, Božjega postanka čovjekom, konkretnim čovjekom Isusom Nazarećaninom. »Otčevim srcem: tako je Josip ljubio Isusa, kojega sva četiri evanđelja nazivaju ‘Josipovim sinom’«, kaže Papa na početku apostolskoga pisma, u kojem se u izobilju citiraju upravo dobro poznata mjesta iz božićnih evanđelja, tj. »evanđelja djetinjstva«, kako prva dva poglavlja evanđelja po Luki i Mateju naziva bibličarska struka. Kad se čitaju ti redci, biva jasno zašto bez Josipa nema ni najreduciranijih prikaza božićnih jaslica.
Papa prikazuje sv. Josipa kroz sedam otčinskih slika, sedam načina na koje je sv. Josip ostvarivao otčinstvo. Od sedam slika samo se za jednu može reći da nije božićna, tj. da bi njezino dovođenje u vezu s Božićem bilo neopravdano, plitko navlačenje. Riječ je o prvoj slici u kojoj, pod naslovom »Ljubljeni otac«, Papa govori o ljubavi i odanosti Crkve i vjernika sv. Josipu kroz sva stoljeća. A i ta se ljubav duguje njegovu objektivno nezamjenjivu mjestu u božićnom otajstvu, tj. u rođenju i odrastanju Bogočovjeka. Papini modeli načina na koje sv. Josip ostvaruje svoje otčinstvo štoviše mogu poslužiti kao poziv i poticaj vjernicima da se odmaknu od idiličnoga slavljenja Božića, koje će ove godine ionako biti osakaćeno. Božić je odgovornost, samozatajnost, sebedarje, prihvaćanje stvarnosti te ujedno njezino aktivno mijenjanje.
Svakako je izričito božićna druga crta sv. Josipa, koju je papa Franjo opisao riječima. U Josipovu pogledu na Isusa, pod kojim je on »iz dana u dan rastao ‘u mudrosti, dobi i milosti pred Bogom i ljudima’«, Sveti Otac vidi ostvarenje starozavjetnih redaka koji Boga prikazuju kao nježnoga otca Izraela / svoje djece. Iz te otčinske nježnosti Papa izvlači pouku: »Povijest spasenja izvršava se ‘u nadi protiv svake nade’, po našim slabostima. Previše puta mislimo da se Bog pouzdaje samo u onaj dio nas koji je dobar i koji pobjeđuje, a u stvarnosti se najveći dio njegovih planova ostvaruje također usprkos našoj slabosti. (…) Samo će nas nježnost spasiti od Tužiteljeva (đavlova) djela. (…) Paradoksalno, i Zli nam može reći istinu, no ako je kaže, onda to čini kako bi nas osudio. No mi znamo da nas istina koja od Boga dolazi ne osuđuje, nego nas prihvaća, grli, podupire te nam oprašta.«
U autentičnoj proslavi ovoga Božića, nagrđena svime što se događa u vezi s koronavirusom, svakako će pomoći Papina promišljanja o sv. Josipu kao »otcu u poslušnosti« Božjoj volji, posebno kad je ne razumije. Papa navodi čitav niz takvih situacija, dobro poznatih iz »božićnih« evanđelja. Posebnu pozornost privlače Papine riječi: »U nazaretskoj skrovitosti, u Josipovoj školi, Isus je naučio činiti volju Otčevu.« Ta je volja bila njegovom hranom (Iv 4, 34), a vrhunac njezina poštovanja bio je Getsemani: bio je »poslušan do smrti, smrti na križu« (Fil 2, 8), piše Papa.
Još više je na tragu prethodne misli o proslavi stvarnoga božićnoga otajstva dio u kojem Sveti Otac prikazuje Josipa kao »otca u prihvaćanju«. Papa polazi od krajnje neugodne situacije u kojoj se Josip »predstavlja kao lik obzirna i tankoćutna muškarca koji se, premda ne posjeduje sve informacije, odlučuje za Marijin dobar glas, dostojanstvo i život«. »Duhovni život koji nam Josip pokazuje nije put koji objašnjava, nego put koji prihvaća«, kaže Sveti Otac. Budući da u životu, osim lijepih stvari, postoje i one »čije značenje ne razumijemo«, one na koje se često reagira »razočaranjem i pobunom«, Papa poziva na »kršćanski realizam« koji prihvaća stvarnost kakva jest. »Stvarnost je u svojoj otajstvenoj nesvodljivosti i složenosti nositeljica smisla postojanja, sa svojim svjetlima i svojim sjenama«, kaže Papa.
Ako je netom spomenuto prihvaćanje »onoga što nismo izabrali« iscjeljujuće, tomu treba »dodati još jedno važno obilježje: kreativnu hrabrost«. Papa prikazuje sv. Josipa i kao »otca kreativne hrabrosti«, dakako i kao njezin uzor. Josip je ono pravo »čudo« po kojem Bog spašava Isusa i Mariju. A pouka glasi: »Ako se ponekad čini da nam Bog ne pomaže, to ne znači da nas je napustio, nego da se pouzdaje u nas, u ono što možemo planirati, otkriti, pronaći.« Još jednu misao Sveti Otac snažno naglašava i donekle teološki razvija u tom dijelu apostolskoga pisma: ako je sv. Josip zaštitnik Djeteta i njegove Majke, samim tim je zaštitnik Crkve koja je Kristovo tijelo i koju je on povjerio Marijinu majčinstvu. Posebno to vrijedi za »bijedne, potrebite, prognane, uplakane, siromašne, umiruće«. »Josip je učitelj sljedećih skrbi i odgovornosti: ljubiti Dijete i njegovu Majku; ljubiti sakramente i ‘karitas’; ljubiti Crkvu i siromahe. Svaka od tih stvarnosti uvijek je Dijete i njegova Majka«, piše Papa.
»Zdravo, čuvaru Otkupiteljev
i zaručniče Djevice Marije.
Tebi Bog Sina svoga povjeri;
u tebe se Marija pouzda;
s tobom Krist posta čovjekom.
O blaženi Josipe, i za nas se pokaži otcem
te nas vodi na životnom putu.
Zadobij nam milost, milosrđe i hrabrost
i od svakoga nas zla obrani. Amen«
Josip je bio »drvodjelja koji je pošteno radio kako bi osigurao uzdržavanje svoje obitelji«, bio je »otac radnik«. Papa aktualizira taj vid Josipova otčinstva: »Kriza našega vremena… može za sve biti apel da se ponovno otkrije vrijednost, važnost i nužnost rada kako bi se udario početak novoj ‘normalnosti’, u kojoj nitko ne bi bio isključen. (…) Molimo sv. Josipa da uzmognemo pronaći putove koji će nas obvezati da kažemo: ni jedna mlada osoba, ni jedan čovjek, ni jedna obitelj bez rada!«
Josipovu čistoću Papa tumači puno šire od njezina uskoga spolnoga značenja, kao »slobodu od posjedovanja na svim područjima života«. »Josip je znao izvanredno slobodno ljubiti. (…) Znao se ‘decentralizirati’, staviti u središte svojega života Isusa i Mariju«, piše Papa. Josip nije sretan po logici žrtvovanja, nego po logici sebedarja. Svako poimanje sebe kao žrtve mora sazrijavati dok ne postane sebedarje. »I u svećeništvu te posvećenom životu traži se ta vrsta zrelosti. Ondje gdje poziv, bračni, celibatski ili djevičanski, ne prispije do zrelosti darivanja samoga sebe te se zaustavi samo na logici žrtve, tada je, umjesto da bude znak ljepote i radosti ljubavi, u opasnosti da izrazi nesreću, žalost i frustraciju«, poručio je Papa. I još: »Svaki put kad smo u prigodi izvršavati otčinstvo, moramo znati da to nikada nije izvršavanje posjedovanja, nego ‘znak’ koji upućuje na više otčinstvo. U određenom smo smislu svi i uvijek u Josipovu stanju: sjena jedinoga nebeskoga Otca«, zaključio je, i te kako u božićnom duhu, papa Franjo.
