Velik broj ljudi može samo naslutiti kako je osobama osuđenim na zatvorske kazne u danima u kojima su inače sa svojim najbližima kao »slobodnjaci« proslavljali različite obljetnice rođendana, godišnjice braka, završetka škole, dobivanja diploma, promaknuća i sl., ili se prisjećali godišnjica smrti, životnih nesreća, progonstava, rastanaka i sl. U tom kontekstu to se također odnosi i na kršćane/katolike u vrijeme velikih blagdana, kojima svakako pripada i Božić. Barem djelomično može se proniknuti u njihove osjećaje, razmišljanja, duhovna stanja i molitve samo zahvaljujući njihovim svjedočenjima, kao što su sjećanja dvojice franjevca o. Josipa Zvonimira Bošnjakovića, člana Franjevačke provincije Bosne Srebrene, i o. Franje Vidovića, člana Hercegovačke franjevačke provincije. Jednako je tako zanimljivo, iako s drugoga motrišta, i svjedočenje o. Ilije Tipurića, člana Hrvatske karmelske provincije.
Fra Josip Zvonimir Bošnjaković rođen je 1929. u Tuzli. Nakon završene osnovne i srednje škole diplomirao je na Teološkom fakultetu u Sarajevu g. 1953. Zaređen je za bosanskoga franjevca i djelovao je kao kapelan u Zenici, Tuzli, Kraljevoj Sutjesci i Varešu, zatim u Njemačkoj u Düsseldorfu, Katwichu, Essen-Frintropu, Altenbochumu, Stergradeu i Bochumu. Potom je dva puta bio gvardijan, župnik i graditelj novoga franjevačkoga samostana i župne crkve u Tuzli, te župnik i graditelj nekad potpuno porušene i okupirane župe u Gornjim Bogićevcima, gdje je pastoralno djelovao dvanaest godina, a sada je ponovno u Tuzli.
On odmah na početku sugovornicima daje do znanja kako svoje zatvorske, u tom smislu i božićne dane u komunističkim zatvorima, koji su u biti bili patnički, ne može promatrati odvojeno od patnje svoje obitelji: »Tuzlanske komunističke vlasti, utjelovljene u pojedincima Cvjetinu Mijatoviću, Pašagi Mandžiću, Franji Herljeviću i drugima, deset dana prije moje mlade mise moje su roditelje i sestru izbacili, zajedno sa stvarima, iz državnoga stana doslovce na ulicu u Solani Kreki. Drugim riječima, jednoga popodneva, nakon održane sjednice partijskoga komiteta, banulo je u stan mojih roditelja pedesetak ljudi vičući na sav glas: ‘Gdje su ti klerofašisti koji su poslali svoga sina u službu poznatoga zločinca Alojzija Stepinca?’ Nakon pogrdnoga vikanja počeli su bacati stvari kroz prozor prema ulici i iznosili su krevete i ormare s odjećom u dvorište. Teško je zamislivo kako su se osjećali u tim iznimno teškim trenutcima moja sestra i moji roditelji! Molili su susjede da ih prime na nekoliko dana s odbačenim stvarima, ali su im oni odgovarali: ‘Rado bismo vas primili, ali će i nas iz našega stana izbaciti.’ I mnogi su se čudili da se takvo što može dogoditi u državi koja uvijek ističe svoj antifašizam, bratstvo i jedinstvo. I morali su se preseliti, sa stvarima i namještajem, u Tuzlu, boravili su u jednom dvorištu, doslovce pod nebom, nedaleko od pravoslavne crkve, i tu su ostali puna četiri mjeseca štiteći se od nevremena i kiše, sklanjajući se u ormare! I tako je bilo sve dok nisu dobili stan na brdovitim Medenicama povrh Tuzle, gdje mi je ubrzo majka oboljela i umrla od svih tih šokova kao istinska mučenica moga svećeništva i redovništva.«
Kao tuzlanski kapelan bio je nadasve revan i samoprijegoran u svećeničkim obvezama, a posebno se zauzeo za katoličke vjeroučenike na koje je u školi vršen silan pritisak, što je i bio jedan u nizu razloga za njegovo uhićenje.
»Osudili su me g. 1972. na tri godine strogoga zatvora, odbivši odmah na početku sve moje predložene svjedoke i na temelju izjave njihova svjedoka Ivana Živkovića ‘da mu se čini da je vidio u kancelariji ‘Čikašku Danicu’ u kojoj se nalazio među ostalim i članak pod naslovom ‘Teško onom koga Tito hrani’ i na temelju izjave drugoga njihova svjedoka Vladimira Divkovića koji je izjavio da je od mene dobio emigrantski list ‘Hrvatsku reviju’.«
Opis komunističkih kao i svih drugih zatvora totalitarnih režima očekivan je: »U zatočeništvu u Tuzli i u Zenici nije bilo lako. U Tuzli sam bio u omanjoj sobi zajedno s osam zatvorenika, ubojica, pronevjeritelja i kradljivaca, a nuždu smo vršili u sobi u kojoj smo boravili i u kojoj se nalazila ‘kibla’. Šetnja na zraku u dvorištu zatvora trajala je svaki dan samo deset minuta, u sobi sam ležao na podu. U Zenici su nas stavili u jednu manju sobu s razbijenim prozorom, a bila je povelika zima, zatim u pretrpanu sobu u koju je bilo smješteno više od 200 zatvorenika, odredivši da radim u galvanizaciji na niklanju dijelova za dalekovode i druge predmete.«
Nakon svega njegov opis »uzničkoga Božića« nikoga ne može ostaviti ravnodušnim: »Sa mnom su tada bili u zeničkom zatvoru i franjevci o. Stjepan Pavić i o. Petar Skopljak te dijecezanski svećenici Stjepan Jularić i Ivan Kuprešak. Često smo se viđali, razgovarali i za vrijeme šetnja družili. Jednom prilikom na Božić okupili smo se u mojoj sobi i zajednički smo se tiho pomolili i počeli smo jesti ono što je preostalo od primljenih paketa. Odjedanput se pojavio milicionar i povikao: ‘Što to radite, sigurno slavite Božić?!’ Potom nam je naredio da pokupimo sve što smo pred sobom imali i da svatko ode u svoju sobu, pa je tako naša proslava Božića završila neuspješno. Drugim riječima, u božićno vrijeme osjećao sam istodobno i radost i žalost. Radost što je Isus došao na svijet upravo na Božić da spasi svijet od zla i grijeha. Veliku sam radost osjećao i zbog toga što je Isus preko svoga rođenja zajedno sa mnom jer je i on bio osuđen i prognan u Egipat, a ta sličnost s njim davala mi je duhovnu snagu da sve te zatvorske muke pobijedim i oprostim svojim neprijateljima. Žalost sam pak osjećao duboko u svojoj nutrini što sam daleko od svoje redovničke zajednice i obitelji, a ponajviše zbog toga što nisam mogao na Božić slaviti misu i primati Isusa u sakramentu svete pričesti. Uz sve to duhovnu snagu davalo mi je svakodnevno moljenje krunice u kojoj sam se povezivao sa svojom nebeskom majkom Blaženom Djevicom Marijom i svetim Josipom i tako osjetio svu spasonosnu i pobjedničku snagu Isusove štalice i Betlehema, njegova križa i Kalvarije. Svakodnevno moljenje krunice prikazivao sam ponajprije za svoga otca, sestru i brata, a posebice za svoju majku, mučenicu. Također, neprestano mi je bio na pameti i Isusov poziv u molitvi Otčenaša ‘i otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim’. Uz ostalo, zato sam molitvu krunice prikazivao, osim za svoju redovničku zajednicu, rodbinu i obitelj, i za svoje neprijatelje.«
Prvi ili posljednji Božić u zatočeništvu?
Opisivanje zatvorskih uvjeta u zeničkom zatvoru hercegovačkoga franjevca o. Franje Vidovića u usporedbi s opisom redovničkoga subrata o. Bošnjakovića uglavnom su »varijacije na istu temu«. On je rođen 1960. godine u Črnkovcima kod Osijeka, osnovnu je školu završio u Zagrebu i maturirao na franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. U novicijat hercegovačkih franjevaca stupio je 1979., a već sljedeće je godine osuđen je zbog »antikomunističke djelatnosti« te je pune četiri godine – do 1984., proveo u zeničkom zatvoru. Filozofsko-teološki studij završio je 1987., a potom magistrirao teologiju na sveučilištu u Augsburgu. Dvije je godine pastoralno djelovao u hercegovačkom samostanu na Humcu, a tijekom 1992. bio je i vojni kapelan u postrojbama hrvatske vojske. Doktorat iz biblijske teologije postigao je g. 1997. na sveučilištu u Grazu u Austriji, a sada pastoralno djeluje u austrijskom Weissensteinu. Radi na također habilitacijskoj radnji i predaje biblijsku teologiju Novoga zavjeta na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu.
Svoj emotivan i potresan pismeni zapis o Božiću u uzništvu naslovio je znakovitom porukom: »Unatoč svemu – Božić!« u kojem se prisjeća: »Hladna zenička noć. Treća smjena! Stojim u redu i čekam. Prozivka! U koloni se ide na posao. Nebo je puno zvijezda, gledam ih i misli naviru. Iz daljine čuje se pokoji pucanj. Uskoro će zazvoniti i crkvena zvona. Vjernici će poći na polnoćku i slušati evanđelje i poruku s neba: Slava Bogu na visini i mir ljudima na zemlji! Ljudi okupljeni na misi poželjet će jedni drugima sretan Božić i požuriti se kućama kako bi sa svojim obiteljima proslavili rođenje Sina Božjega. A ja, a mi ovdje u zatvoru? Mi idemo u redovima, vode nas na radna mjesta u ljevaonici željeza. Noć je hladna, no još je hladnije oko srca. Oko mene suosuđenici, ubojice, kradljivci i pokoji politički osuđenik kao i ja.
Naviru misli, sjećanja na prošli Božić, na svečanu zvonjavu humačkih zvona, božićne pjesme, radost u očima vjernika. Ovoga Božića za mene buka strojeva, psovke, mračni pogledi stražara, umor.
Naviru pitanja: Ako se doista ove noći rodio Spasitelj, zašto je čovjek još uvijek drugomu čovjeku vuk? Zašto svijet nakon njegova rođenja nije postao bolji? Zašto Novorođeni nije došao s moći i vlašću i učinio kraj svakoj patnji? Zašto sam dospio u zatvor? Zašto su me zatvorili? Što sam im mogao učiniti sa svojih 19 godina? Ja sam se samo usprotivio tvrdnji moga profesora da je kardinal Stepinac bio zločinac. Tvrdio sam da je nepravedno osuđen i zatvoren. Tvrdio sam da su profesorovi dokazi o Stepinčevoj krivnji iz knjige ‘Magnum crimen’ krivotvorine. Na suđenju mi rekoše da sam neprijatelj države, socijalizma, nesvrstanih. Jedan od svjedoka reče kako sam tvrdio da hrvatski narod u onoj državi nije jednakopravan i da ima pravo na svoju samobitnost. Državni neprijatelj s nepunih dvadeset godina, strah i trepet socijalističke države! I evo me u zeničkom zatvoru!
Božić je! Tko zna hoće li mi to biti prvi ili možda posljednji Božić u zatočeništvu? Upravnik zatvora pri dolasku u zatvor obećao mi je kako će sve učiniti da me uništi jer sam državni neprijatelj, rušitelj ‘bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti’. No večeras je Božić! Oko dva sata nakon ponoći kratka stanka. Sjedim s nekoliko političkih zatvorenika. Starina Soldo vadi iz svoga džepa nekoliko oraha: ‘Braćo podijelimo ih, ta Božić je!’«
Hrvatski karmelićanin o. Ilija Tipurić dugi niz godina bavi se pastoralom zatvorenika pa je i njegovo promišljanje o Božiću u uzništvu vrijedan prilog, istina s pomalo drukčijega motrišta od dvojice citiranih franjevaca. Rođen je g. 1951. u Foči, općina Doboj, nakon završene osnovne i srednje škole diplomirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu te je za svećenika zaređen 1979. Najprije je boravio u karmelskom samostanu u Somboru dvije godine, a potom devet godina u samostanu i splitskoj prigradskoj župi Kamen-Šine, kada g. 1992. dolazi u zagrebačke Remete, gdje je obavljao različite pastoralne i samostanske službe. Uz ostalo, od samih je početaka opsluživao zatvorsku bolnicu u Zagrebu na Svetošimunskoj cesti, jedinu bolnicu za sve zatvorenike iz cijele Hrvatske. O toj specifičnoj povjerenoj mu dužnosti govori: »Nastojim što više voditi se naputcima iz službenoga dekreta o mojem imenovanju u kojem uz ostalo stoji: ‘U pastoralnom radu u Bolnici za osobe lišene slobode očitujte brigu Crkve za bolesne i zatvorene, pomažući ih ljubavlju, krijepeći ih sakramentima i preporučujući njihove duše Bogu, a pomažite i onima koji služe bolesnicima lišenima slobode.« To konkretno znači da svakoga drugoga utorka u mjesecu odlazim u bolnicu, prije mise ispovijedam i predslavim misu za 30-ak osoba, uglavnom zatvorenika, ali i nekoliko zatvorskih djelatnika, a po potrebi i zamolbi razgovaram s onima koji to zatraže. U krugu bolnice nema kapelice, nego se jedna prostorija preuredi za liturgiju. Zanimljivo je da su htjeli dokinuti zatvorena vrata tijekom ispovijedanja zbog nužnosti stalnoga promatranja zatvorenika, no nakon razgovora i uvjeravanja kako nije sigurnosni problem od toga se odustalo zbog ispovjedne tajne. Osim toga, nekima su samo dopuštali ispovijed, a nekima samo sudjelovanje na misi, no nakon mojih pojašnjenja i uvjeravanja i od toga se odustalo.
