BOŽIĆNA PRIČA KNJIŽEVNIKA LAJČA PERUŠIĆA Hrvatska božićna priča

Snimio: B. Čović

Učinilo mi se da slušam priču iz neke daleke nedemokratske zemlje, a priča je bila naša, tu, sasvim bliska, među nama, pokraj nas, iz susjedstva. I zato sam pozorno slušao riječi s drhtavih usana mlade majke i supruge.

Nakon natječaja za posao u jednom trgovačkom poduzeću Tonka je bila pozvana na intervju. Puna optimizma, premda pomalo u strahu da će biti odbijena kao toliko puta do sada, odlučila je nadvladati sebe i doći na razgovor. U ruci je čvrsto držala zlatni lančić s medaljicom s likom Majke Božje što joj ga je mama stavila oko vrata na odlasku iz obiteljske kuće. Uspravna stasa, samouvjerena, dominantna, pojavila se u otmjenu uredu poduzeća. Za širokim stolom u prostranom kabinetu čekao ju je menadžer za upravljanje ljudskim resursima. Tonka, opaljena lica sunčevom vatrom, umivena dahom velebitske planinske svježine, nije odavala ni tračak kolebljivosti. Gledala ga je ravno u oči. Menadžer je hinio opuštenost, premda ga je obuzimao znoj nelagode.

– Vi ste… Tonka R. – ustrijeli je okom britkoga pogleda ne bi li joj razbio ponos, i nastavi: – Srednja ekonomska škola… lijepo… dobro… – pa ju ponovno pogleda. Djelovao je tako moćno kao što to može menadžer moćnoga poduzeća. Ta, on upravlja ljudskim resursima! Na trenutke mu je kipjela potkožna nelagoda, drhtali žmarci u lijevoj ruci, pa je naprasno upita:

– Što Vam više odgovara: timski ili individualni rad? – i odmah zažali na pitanju.

– Mene zanima posao – uzdignute glave, pomalo prpošno, odgovori mu.

– Rad prekovremeno?

– Prilagođavam se potrebama – Tonka u istom tonu.

– Nedjeljom? Hoće li i to ići?

Na to pitanje Tonka spusti pogled, osjeti na tren da je poražena. Ipak se nije dala. Stisne zube i kimne potvrdno glavom.

– Bračno stanje? Imate li djece?

– Neudana. Nemam djece – odgovori Tonka.

– Planirate li brak, obitelj? Djecu? – bio je neumoran profesionalac.

Tonka se na to pitanje osjetila omalovažena. Je li grijeh imati muža, djecu, obitelj? Ona želi samo raditi i zarađenim novcem biti samostalna, sretna i planirati svoju budućnost. Nije mogla pretpostaviti da bi trebala sve predati poduzeću, pa i svoju životnu sreću. Ipak, kad se malo pribrala, upitala je stručnjaka najvažnijega resursa u poduzeću: – Je li odustajanje od braka, od obitelji uvjet za posao? To… hoću li se udati… imati djecu?

– Primljeni ste, Tonka. Za sada. Radit ćete na odjelu kozmetičkih proizvoda – bio je kratak kadrovski komesar.

Poslije tih sumanutih pitanja Tonka je, ni kisela ni vesela, izišla iz njegova ureda povrijeđena mučnim razgovorom. Nije znala je li pobijeđena, je li poražena ili poraz tek slijedi. Kako odgovoriti na takve zahtjeve? Želi li to poslodavac uzeti njezinu sudbinu u svoje ruke? Želi li je pretvoriti u pokretnu spodobu, u običan koristan predmet? Stres ju je nemilice tresao. Bila je ljuta. Plakala je. Ipak i zahvalna što je dobila posao. Jednostavno su se gomilala brojna pitanja na koja nije znala odgovor. Svuda oko sebe osjećala je samo nepovjerenje i mučninu.

Sljedećih dana Tonka je prolazila kroz vrtlog slojevitih osjećaja, od plahe mrtvopokorne djelatnice, čija bi budućnost bila svedena na radni evidencijski broj, do buntovnice radikalnih podviga. U osnovi, željela je samo časno raditi i jednog dana odjenuti vjenčanicu, staviti prsten na ruku, stvoriti topli obiteljski kutak, čuti veseli plač djece i vidjeti im krsnu vodu na čelu. Premda zaljubljena u svoj zaselak, zasječen u kamenito podbrđe gorostasnoga Velebita, koji čak i u podnevnoj izmaglici odaje svoju bajkovitost, nije mogla prihvatiti povratak u selo, makar je pripadala tim ljudima grubih ruku, ali zato finih bogobojaznih duša, ljudima satkanim od čvrstine vjere, poštenja i ponosa. Nakon završene srednje škole u općinskom središtu nije mogla dobiti posao, pa je odlučila otići u Veliki grad i sama se uhvatiti u koštac s vlastitim životom.

Na poslu u Trgovačkom centru Tonka je veselo skakutala od police do police, oko paketa robe koji su stizali u Centar iz raznih kozmetičarskih tvrtki, otvarala ih, slagala, šutjela i radila. Nije se žalila. Slijedila je svoj plan. Ali, nedjelja joj je bila najteža. Toga je dana na posao dolazila potištena, neraspoložena. Mrena sumornih misli nije joj dala da išta započeto dovrši. Jedva je čekala da prođe nedjeljna smjena, da se vrati u podstanarski stan, stane pod tuš, legne u krevet i otpočine. U samoći svoje sobe javljale su joj se slike doživljaja iz sela kad se poslije nedjeljne mise nalazila u društvu svojih vršnjaka, veselih čavrljanja, smijeha, veselja. Bila je svjesna da povratka više nema.

***

Davor, po prirodi miran i razuman, ali i energičan momak, sličio je na tihi, nezaustavljiv val prostranih slavonskih ravnica. Već se kao dječak bavio različitim športovima, stjecao iskustvo u ribolovu, a volio je i tamburaše. Jedno je vrijeme i sam bio u jednom bendu, a onda ga sudbina odvela u potragu za poslom. U svom malenom selu koje je rijeka Vuka umivala, a istočnjak češljao, nije mogao živjeti samo od poljoprivrede, kao ni njegovi roditelji. Zato je kao novopečeni vozač C kategorije posao morao tražiti na drugoj strani. I našao ga je u Velikom gradu u transportnoj tvrtki za prijevoz robe.

Stjecajem poslovnih okolnosti Davor i Tonka u zadnje su se vrijeme češće sretali, sastajali na kavi, družili se. Jednoga su vikenda otišli na Sljeme. Izlet će im, govorili su, nakon naporna tjedna svakako dobro doći. Dok su šetali sljemenskim stazama, smijali se, udisali svježi zrak, Davor se u jednom trenutku, posred raskošnoga Perivoja zaljubljenih, srušio na koljena, nježno uzeo Tonku za ruke i s urođenom muškom nespretnošću priopći joj da je upravo taj čas zaručuje za svoju ženu. Tonka je od sreće odletjela u oblake, a od miline joj briznule suze radosnice.

Nedugo nakon toga čarobnoga trenutka Tonka i Davor su sklopili brak. Tako je njihova veza postala javna, a vijest se ubrzo proširila, pa čak i do vrha uprave njezina trgovačkoga centra. U vrijeme kad ju je Davor čvrsto držao u uvjerenju da će skupa moći sve prebroditi, da njihova buduća obitelj ne će doći u pitanje, Tonku je, neočekivano, jedno jutro pozvao šef u ured.

– Čestitam Vam, Tonka, na sklopljenom braku! – započeo je šef prilično ozbiljnim glasom.

– Hvala!

– Jeste li trudni? – dobaci joj kao grom iz vedra neba.

– Nisam, ali bit ću. Zašto ne?

– Znate da Centar radi u nekoliko smjena, da radno vrijeme svake smjene mora biti vrlo fleksibilno, znate, poduzeće je u ekspanziji…! Nije lako naći zamjenu kad dijete… Znate što hoću reći. Uostalom, ova firma nije Caritas. Posao je posao, a posao i dijete, hm, teško će ići skupa – šef je škiljeći preko naočala bio odrješit.

– Ne znam zašto bi bilo nespojivo. Hoćete reći da ne bih smjela osnovati obitelj ako sam zaposlena u Centru? – Tonka sva u čudu.

– To nitko nije rekao. Ja vodim posao i samo me posao zanima. Privatni planovi zaposlenika ovdje me ne zanimaju. Želim ti, onako, samo prijateljski reći… – tvrdo će šef.

* * *

U dane Božića, blagdana koji su Tonka i Davor iščekivali s neopisivim radošću, zaneseni Božjim darom, rodio im se sin, Emanuel. Bio je potpuno nalik malomu Isusu. Siromašan, ali u blagoslovu svojih roditelja.

Puna uzbuđenoga oduševljenja, Tonka dohvati mobitel i iz svega glasa zaviče:

– Mamaaa! Maaamaaa! Sretan ti Božić! Postala si baka! I ćaća dida!

Davor od sreće nije znao kako se zove. Blagoslov je stigao u njihov dom. U majčinu krilu zablistao je njihov sin. Isus. Siromah. Suzama ljubavi umiven, u skrbi otca. Prvi blagdan Božića mlada je obitelj provela sa svojim Emanuelom, malenim Isusom, uz bor pjevajući hrvatske božićne pjesme, uz svijeću i stare običaje.

Kako su prolazili dani, Tonku je nagrizao crv straha. Ipak joj se na prvi pogled činilo da je pobijedila licemjerno upozorenje svoga šefa o osnivanju obitelji. Ali, otkaz privremenoga ugovora o radu iz Centra nije dugo čekala. U obrazloženju je stajalo: promjena sistematizacije radnih mjesta. Što god to značilo. Tada je tek shvatila da postaje žrtvom dehumaniziranoga novoga društvenoga poretka koji se žestoko obrušava na općeljudske vrijednosti kao što su pravo na rad, pravo na obitelj, na potomstvo, na etičnost, svjetonazor.

Davora, potpuno razgnjevljenoga, obuzimao je očaj zbog takva postupka. Odjednom mu se zamaglila budućnost u vrtlogu neke čudne bezbojne magle. Osjetio je na leđima svoje obitelji da novi poredak ne poznaje osobe, ljude, djecu. Samo kapital! Nastajalo je naime novo doba – doba podobnosti kapitalu.

Da mu prekine crne misli, Tonka predloži da bi ipak trebali ozbiljno razmisliti, početi prikupljati papire i podnijeti zahtjev za boravak i rad u inozemstvu, tako bi sigurno mogli krenuti u bolju…

– Nikakve papire mi ne ćemo prikupljati, ni predavati, niti podnositi zahtjeve. Nikamo mi ne ćemo ići. Ovo je naša zemlja, ovo je naša domovina, u njoj mora biti mjesta i za nas – bio je odrješit Davor.

IZVORGlas Koncila br. 51-52/2018.
Prethodni članakKAKO VENEZUELA SLAVI ISUSOV ROĐENDAN Božićno bogatstvo u materijalnom siromaštvu
Sljedeći članakTKO NOSI DAROVE? »Ludnica« pod borovima