Jedva je naći hrvatsku crkvu kojom na polnoćki umjesto psalmistovih riječi ne zaječe stihovi »U to vrijeme godišta«. Makar bi našoj najstarijoj božićnoj popijevki – napominju liturgičari – prikladnije mjesto bilo nakon drugoga čitanja, puku su njezine brojne inačice toliko omiljele da joj se osim posebna mjesta u bogoslužju uvriježilo i počasno ime – »pjeće«. Tu pojavu nisu mogli zanemariti ni hrvatski biskupi suživljeni s duhom Drugoga vatikanskoga koncila: 1969. i službeno su vrata božićne liturgije otvorili melodijama koje su nastale u puku. No upravo stoljetna povijest pjesme »U to vrijeme godišta« svjedoči koliko je iskustvo Božića u Hrvatskoj osim od narodnih običaja neodvojivo i od baštine srednjega vijeka. Kako je zvučao Božić u hrvatskom srednjovjekovlju i koji su glazbeni odjeci srednjega vijeka u Božiću danas za Glas je Koncila otkrila prof. dr. Hana Breko Kustura.
Muzikologinja specijalizirana za glazbu srednjega vijeka tumači nam kako »U to vrijeme godišta« i svojim oblikovnim značajkama svjedoči o duboku utjecaju srednjega vijeka na našu božićnu glazbu. »Dio naših pastoralno formiranih božićnih napjeva na pragu je srednjovjekovnoga diktata trodijelne mjere kao simbola Svetoga Trojstva te melodijsko-ritamskih formula koje nalazimo i u prvim oblicima višeglasja pariške škole Notre Dame«, objašnjava sugovornica. Pa iako se i zbog toga utjecaja dugo smatralo da je najraširenija hrvatska božićna popijevka puki prijevod ili parafraza latinskoga rondela »In hoc anni circulo«, najnovija istraživanja mijenjaju tu paradigmu. »Dok se u pogledu teksta sličnost može uočiti, glazbeni je izričaj naše pjesme izvoran. Usto, don Miho Demović temeljitom je analizom stihova i latinske i hrvatske inačice zaključio da se obje temelje na evanđeoskom prikazu ‘koji se u prastaro vrijeme, kako pokazuju relikti teksta s dramskim prizorima, izvodio i kao obredna igra’«, zaključuje.
Da je božićno slavlje bilo osobito svečano i u Crkvi srednjega vijeka, potvrđuju primjeri iz same liturgije. »Glazba je i u srednjem vijeku bila funkcionalna, bilo u liturgijskom bogoslužju bilo u molitvi Bogu, kako nam svjedoče repertoari gregorijanske tradicije. Tako su se samo za božićnu misu nakon Aleluje pjevale tri različite posljednice, čiji je tekst usko povezan s Kristovim rođenjem, a zanimljivo je i da su se u Zagrebu dugo pjevale posljednice koje je zapisao poznati benediktinac Notker Balbulus iz Sankt Gallena.« Riječ je o razdoblju od 9. stoljeća nadalje, upozorava nas muzikologinja, kada je ta tradicija živjela u uvjetima usmene predaje, a tek se kasnije zapisivala sustavno u liturgijskim i glazbenim kodeksima. A oni kriju zapanjujuću raznolikost božićnoga pjeva u Hrvata.
»Hrvatska srednjovjekovna glazba obuhvaća prije svega dominantnu tradiciju gregorijanskoga korala, koja se poglavito zrcali u sačuvanim latinskim rukopisima Zagrebačke biskupije, ali i biskupija srednjovjekovne Istre i Dalmacije. U Dalmaciji, sve do Kotora, postojala je i posebna vrsta negregorijanske tradicije – beneventansko pjevanje, koje je u Dalmaciju stiglo posredovanjem benediktinaca iz Monte Cassina i Beneventa te s Tremitskih otoka. Riječ je o latinskoj tradiciji čije ornamentirane melodije slijede zapadni obred, no temelje se na predlošcima pod utjecajem bizantskoga korala i grčke liturgije.« Ta je glazba podrijetlom iz južne Italije na neuobičajen način »pohrvaćena«, ističe sugovornica. »Iako je beneventansko pjevanje u Italiji napušteno u 11. st., u hrvatskim se glazbenim rukopisima zadržalo sve do kasnoga 13. stoljeća, postavši simbolom nacionalnoga identiteta hrvatske obale u odnosu na teritorijalne pretenzije Venecije i normandijske Italije.«
A uz dragocjeni trag četrnaestostoljetne svjetovne trubadurske lirike iz Pikardije koji se čuva u Zadru, važno mjesto u glazbenoj baštini ima i jednostavno srednjovjekovno višeglasje na latinskom, ali i hrvatskom jeziku. »Najvažnija je zbirka sačuvana u Starom Gradu na otoku Hvaru, gdje u jednom franjevačkom rukopisu nalazimo dvoglasne božićne pjesme ‘Verbum caro factum est’ i ‘Qui nos fecit ex nihilo’. U tom izvoru nalazimo i najstariji zapis glagoljaške posljednice, i to na narodnom jeziku. To dokazuje da su u Dalmaciji u srednjem vijeku razne glazbene tradicije potpuno ravnopravno suživjele i uzajamno se prožimale.« A je li u tom prožimanju crkvena glazba ostavila kakva traga na narodnoj? »I kad ‘prepoznamo’ natruhu gregorijanskoga korala ili neke njegove fraze u pučkom izričaju, ona je toliko promijenjena da teško možemo reći da se radi o prepoznatljivosti. Koral je mahom njegovalo svećenstvo i redovničke zajednice ili pak škole u kojima se glazba učila kao umijeće usporedno s aritmetikom, geometrijom i astronomijom.«
Pa iako su gregorijanski liturgijski napjevi bili strogo određeni, i u srednjem je vijeku bilo mjesta za kreativnost. »Sloboda imaginacije srednjovjekovnoga kantora bila je upravo u božićnim ‘dodatcima’ u službene liturgijske pjesme, a te dodatke nazivamo tropima. Tropi, a potom i sekvence, u srednjovjekovnim latinskim izvorima figuriraju poput mjesta gdje pjevači pokazuju svoju uronjenost u blagdan koji novim tekstovima slave«, navodi sugovornica. Procvat tih pjevanih odlomaka pada upravo u vrijeme od 9. do 11. stoljeća, kada se formira i božićna latinska tradicija, tako da svaka europska regija dodaje svoje trope. »Te tradicije danas možemo vrlo jasno razlikovati temeljem njihove glazbe. Povijest srednjovjekovne europske glazbe zapravo je povijest njezinih regija uz mnoštvo raznolikosti u jedinstvu«, naglašava muzikologinja. Postoji li zanemaren dio te povijesti u koju hrvatski vjernici mogu uroniti o Božiću?
»Postoje stare hrvatske zbirke latinskih i hrvatskih napjeva unutar kojih se kriju i božićne pjesme. Spomenut ću najpoznatije: ‘Pisni za najpoglavitije, najsvetije i najvesel’je dni svega godišća složene’ Atanazija Jurjevića iz 1635., ‘Pavlinska pjesmarica’ iz 1644. te ‘Citara octochorda’ iz 1701. Te pjesme odražavaju snažnu sponu i s gregorijanskim repertoarom, ali i odmak od nje u svijet narodnoga stvaralaštva.« No mogu li one i danas nadahnjivati skladatelje i pjevače? »Mi imamo doista sjajan repertoar božićnih pjesama. One su pjevne, puku bliske, melodijski potpuno srodne s tradicijskom glazbom svakoga pojedinoga područja Hrvatske. Svaki novi aranžman starijih napjeva dobro je došao jer nam svjedoči o stilskim promjenama koje svako vrijeme donosi te reflektira i estetiku čovjeka 21. stoljeća. No ključno je da skladatelji ne dopuste da teološka poruka božićnoga teksta padne u drugi plan pod naletom ritmova i stilova koji uopće ne pripadaju našemu podneblju ni hrvatskomu narodu. Mi ne možemo živjeti životom svojih predaka, ali dio svoje tradicije možemo oživjeti. Tako ćemo očuvati ono što nas u svijetu čini jedinstvenima.«
