Jedan od temeljnih sadržaja politike jest briga za društvene norme, ali je i politika u posljednje vrijeme, čini se, odustala od te uloge i pretvorila se u pukoga sljedbenika trendova. Tko onda zadaje norme? Božić je dobra prilika za traženje odgovora na to pitanje.
Politički koncepti, strategije, odluke, počivaju na vrijednosnim sustavima i ravnaju se prema realnim društvenim potrebama i izazovima. Oni koji donose odluke od važnosti za opću stvar pozivaju se na okolnosti i vrijednosti na kojima počiva društvo. No posljednjih godina okolnosti su sve češće u ustima političara, a vrijednosti, ako ih i spominju, često su maglovite i neprecizno definirane. Kao da se ne želi nekoga uvrijediti jasnoćom iskaza. Postupno se, u privatnom i u društvenom životu, gube općeprihvatljivi vrijednosni oslonci, a u okolnostima suvremenih oblika komuniciranja gubi se i granica između privatnoga i društvenoga.
Svjetonazor dopušta i Božić bez Boga, ali…
Što u svemu tome može značiti Božić? Može, ako ga se promatra izvan okvira božićnih sajmova, ukrasa i općega blještavila, poslužiti kao ono što je oduvijek bio. Kao radosna vijest, obećanje spasenja i kao primjer, putokaz prema osobnim i društvenim prioritetima.
Svaki vrijednosni sustav podliježe utjecaju okolnosti, zato se i vjernički život, uključujući i društvenu ulogu Božića, ne može promatrati izvan okvira općih životnih uvjeta.
Kršćani u Božiću vide šansu, među ostalim i u kombinaciji Božjega veličanstva koje se očitovalo ni više ni manje nego u neuglednoj, priprostoj štali. No upravo raniji doživljaji Božića, u skromnosti, snažno su otvarali pogled na veličanstvo.
Kršćani su uvijek u potrazi za Bogom u realnim okolnostima svojih života, a svjetonazor, kao što se vidi na mnogim primjerima, dopušta i Božić bez Boga. Ali ne i za kršćane. Stoga nije zgorega pozabaviti se društvenim mehanizmima koji omogućuju taj susret čovjeka s Bogom, koji pojedincu pomažu da pronađe rajska vrata ne samo u intimnom doživljaju Božje blizine, nego i u zajedništvu s drugim ljudima.
Upravo kad je riječ o zajedništvu, ti poticaji nisu u stihijskim, površnim pozivima na pravovjerje bez sadržaja i iskrenosti, koji ponekad čak odvraćaju pozornost od vjerskih temelja. Ti mehanizmi nalaze se u skupinama, institucijama, zakonima i obrascima ponašanja koji vjerniku omogućuju da u punini, u slobodi živi svoju vjeru zajedno s drugima, suočavajući se pritom ponekad s teškim zaprjekama i dvojbama.
Mir i obitelj danas općenito nisu na cijeni
Vjera u društvenom životu ne nudi jednostavna i laka rješenja, često je povezana s dvojbama i nedoumicama. Zato doživljaj Božića, gledano i iz političke perspektive, ne može biti površan. Jer onda to nije Božić. A Božić se, ako njegove poruke pokušamo prevesti u realne okolnosti ljudskoga društva, ne svodi samo na nagovještaj spasenja, nego na smjerokaze na putu kojim svakodnevno idemo.
Zadaća je politike tragati za rješenjima koja omogućuju red i blagostanje. Kad se kršćanin danas nađe pred jaslicama i upita se što znači Božić, možda bi mu mogle pomoći riječi pokojnoga njemačkoga saveznoga kancelara Helmuta Kohla koji je jednom prigodom izjavio da kršćani imaju zadaću sudjelovati u Božjem spasenjskom naumu.
Slijedeći tu misao, očituje se sva složenost društvenih odnosa i prilična nemoć pojedinca koji bi, vođen svojim kršćanskim načelima, htio dosljedno primjenjivati poruke evanđelja. No pojedinac i ne može oblikovati svijet mimo drugih, nego samo u zajedništvu s njima, imajući na umu njihove različitosti.
Osjećaj nemoći još je veći kad se poruke Božića pokušaju protumačiti u stvarnim okolnostima. Božić je blagdan mira i obitelji. A mir i obitelj danas općenito nisu na cijeni. Sama Sveta Zemlja danas je zahvaćena ratom, ne samo pojas Gaze, nego ni u Betlehemu ove godine nije moguće prikladno slaviti Božić kao vjerski društveni događaj. Sukob u Svetoj Zemlji i rat u Ukrajini ne tiču se samo onih koji se bore i onih koji ginu, koji nemaju najosnovnije uvjete za život, nego su i stvarna prijetnja svjetskomu miru.
Otkad je svijeta i vijeka uvijek je bilo onih koji su govorili da je upravo u tom trenutku mir potrebniji nego ikada. Mir je uvijek potreban i u svakom povijesnom trenutku bilo je onih koji su za njim čeznuli više nego i za čim drugim. No danas je, čini se, mir na cijelom svijetu ugroženiji nego ikada ranije.
Obitelji i ne nastaju
Ugođaj betlehemske štalice, uz svu njezinu materijalnu bijedu, zrači toplinom obitelji koja pojedincu pruža nužno okrilje, a posebice djeci kojoj je temeljni oslonac i svekoliko uporište. Nije stoga čudno što je materijalna bijeda jaslica postala nadahnuće za obilje s kojim se danas općenito povezuje Božić. U tim jaslicama obiteljska toplina i obiteljsko bogatstvo doživjeli su puninu, samo što su mnogi ljudi tijekom kasnijih stoljeća očito nešto krivo povezali pa su se usredotočili samo na vanjski sjaj.
Ako i postoje dvojbe o tome kad je mir bio najviše ugrožen, kad je riječ o obitelji, dvojbe nema, obitelj nikada u povijesti nije imala tako nisku cijenu kao danas.
Obitelji se ne samo raspadaju, nego i ne nastaju, ljudi sve češće stupaju u kojekakve veze, uglavnom privremene, koje niti mogu biti obitelj niti im je to cilj. Djeca se rađaju i odrastaju ne znajući što je uopće obitelj, mnoga nikad nisu osjetila tu toplinu i emocionalni oslonac.
Nedostaje mudrosti i hrabrosti
Što može kršćanin poduzeti u tom pogledu? Može za početak razmisliti o tome koga će zaokružiti na izborima i komu će vjerovati. Stabilnost obitelji ne ovisi samo o međusobnim odnosima njezinih članova, nego i o društvenim okvirima koji se sve više upliću u njezine unutarnje odnose.
Hrvatska je prije nekoliko godina prihvatila Istanbulsku konvenciju, kojoj je tobože cilj zaštita žena od nasilja. Nasilje nad ženama nije se smanjilo, ali se u Hrvatskoj od tada sustavno provode odredbe te konvencije usmjerene na spolni relativizam. Sve dotle da oni koji nadziru njezinu provedbu tvrde da vjera, Crkva i tradicionalni odnosi potiču nasilje.
Politički dužnosnici često svoje odluke opravdavaju okolnostima i nužnim kompromisima. No pritom im nedostaje mudrosti i hrabrosti kako bi vidjeli posljedice svojih odluka.
Njemačka Kršćansko-demokratska unija (CDU), tradicionalno najmoćnija stranka u Njemačkoj i politička snaga koja ima ulogu svojevrsnoga predvodnika u cijeloj Europi, nedavno je najavila nove programske odrednice kojima se vraća kršćanstvu.
Doista, kršćanska demokracija kao politički koncept koji čovjeka vidi kao središte svega Božjega stvorenja, koja je upravo u Njemačkoj pokazala najveću snagu, već desetljećima udaljuje se od svojih kršćanskih načela. Nakon odlaska Kohla izgubila je profil, poput drugih europskih političkih snaga koje se kite nejasnim nazivom »stranaka centra« postala je oportunistička masa bez jasne vrijednosne orijentacije.
Spasenjska objava i politika imaju nešto zajedničko
Pod dojmom opće krize zapadnoga društva, posebice straha da bi migracijska kretanja mogla potpuno onemogućiti način života na koji je Europa navikla, CDU je izradio nove programske odrednice u kojima ponovno naglašava svoj kršćanski karakter i traži zaštitu tradicionalnoga oblika života u Njemačkoj.
Zapadni svijet u posljednjim je desetljećima zahvaćen krizom vrijednosti i nedostatkom orijentacije, a to se još uvijek predstavlja kao svojevrsni odraz slobode. No sloboda bez orijentacije, sve je očitije, vodi u dezintegraciju i naposljetku u potpuni nestanak društvenih temelja.
Kao što su u posljednjem stoljeću njemački kršćanski demokrati dosljedno pronalazili opća rješenja koja vode miru i blagostanju, tako bi i sada, ako se ostvare najave novoga programa, mogli pokazati i drugima u Europi što su društveni prioriteti.
Spasenjska objava i politika imaju nešto zajedničko, a to je da ni jedno ni drugo ne nude jednostavna i brza rješenja. Vjernici međutim često od Boga traže da odmah riješi njihove probleme, kao što od političara očekuju da im smjesta omoguće blagostanje. No problem je u temeljima. Ako ih nema, nema ni dobroga rješenja. K tomu Božji spasenjski naum nije ograničen na ovaj svijet, a politika, ma koliko nekad nemoćna bila, još je nemoćnija ako ga zanemari.
Suočenje s fenomenom Božića stoga je i politička prilika, uvijek nanovo. Božić nosi snažne poruke i skreće pozornost na vrijednosti kojih se valja držati. Njihovo poštovanje ne znači brzi uspjeh, ali pokazuje put, bilo da je netko političar, angažirani građanin ili jednostavno birač.
