ZAŠTO BAŠ DAVID? Božja prisutnost uz pojedinoga čovjeka – sigurnost čitavoga naroda

Četvrta korizmena nedjelja

Foto: Shutterstock
1 Sam 16, 1b. 6-7. 10-13; Ef 5, 8-14; Iv 9, 1-41

Pripovijest o Davidovu pomazanju za kralja u Prvoj knjizi o Samuelu ispripovijedana je tako da postane sasvim jasno da je njegovo izabranje i nastavak monarhije u Izraelu nakon Šaula plod Božje odluke. To nije bio izbor naroda niti je bila volja Samuelova. Po svom je smještaju i strukturi tekst o Davidovu pomazanju uvod u povijest Davidova uspona, baš kao što je to slučaj i s tekstom o Šaulovu pomazanju nekoliko poglavlja ranije, koji je poslužio kao uvod u povijest Šaulova uspona. I ta zgoda pretpostavlja da je Šaul bio pomazan kao mladić i da je njegovo pomazanje ostalo tajno. I njega je za kralja pomazao Samuel. Značenje je toga izvještaja u poruci da je Bog htio kraljevstvo u Izraelu i da je on sâm izabrao prvoga kralja. Današnji odlomak nastavlja tu poruku i želi potvrditi da David, ali i Davidova kraljevska dinastija, po Božjoj volji vlada nad njegovim izabranim narodom. Važna je pritom Božja riječ upućena Samuelu kad mu je ovaj doveo jednoga od Davidove starije braće: »Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na njegov visoki stas, jer sam ga odbacio. Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu.« To je očita suprotnost u odnosu na Šaulov izbor jer je za njega rečeno da je »bio mlad i lijep« i da »među sinovima Izraelovim nije bilo ljepšega čovjeka od njega: za glavu bijaše viši od svega naroda«. Božji je izbor pao na najmanjega sina, za kojega ni sam njegov otac, Jišaj, nije očekivao da bi mogao biti izabran, te ga nije bio pozvao od stada. Nakon pomazanja Davida obuzima Duh Gospodnji. Taj Duh predstavlja Božju prisutnost i zaštitu te znači da je Bog na Davidovoj strani i da njegova stvar ne može propasti. Božja prisutnost uz Davida i njegove nasljednike značila je i sigurnost čitavoga naroda kojim su vladali. Iz cijele pripovijesti izbija kontrast između Samuelova očekivanja kakav bi kralj trebao biti i stvarnoga Božjeg izbora.

Bog ne uslišava grješnike, nego bogobojazne

Odlomak iz Ivanova evanđelja govori o slijepcu od rođenja kojemu je Isus vratio vid. Riječ je o jednom od sedam »znamenja« kojima je prožeto ovo evanđelje, a evanđelist ih je iskoristio kako bi bili temelj za daljnja objašnjenja koja donosi u govorima ili u razgovorima. U tom odlomku vraćanje vida slijepcu postaje kristološki znak po kojem je Krist svjetlo koje je došlo u tamu ovoga svijeta da je rasvijetli. Drugim riječima, on je Božja objava koja odgoni grijeh i smrt. Osim toga, slijepca Isus šalje da se opere u kupalištu Siloamu. Već taj čin pranja podsjeća na obred krštenja kojim je čovjek prosvijetljen. K tomu još, naziv Siloam dolazi od hebrejske riječi šiloah koja znači »poslanik«. Tako je to krsno pranje u bliskoj vezi s Poslanikom. Isus je Poslanik koji daje očinji vid i čovjeku donosi spasenje. Problem nastaje nakon što farizeji zaključe da je činom ozdravljenja slijepca Isus prekršio propis o subotnjem počinku. Strah roditelja izliječenoga slijepca i spominjanje odluke Židova da se izopće iz sinagoge svi koji su Isusa priznavali Kristom, to jest Mesijom, odraz je kasnijega stanja, kad su prvi kršćani bili izopćeni iz sinagoge. Ispitivanje kojemu farizeji podvrgavaju bivšega slijepca omogućuje da on kaže: »Jedno znam: slijep sam bio, a sada vidim« (9,25). O Isusu tako ne treba svjedočiti ni izliječeni čovjek, jer o njemu svjedoče sama njegova djela. Po njima se vidi da je Isus Božji poslanik, jer Bog ne uslišava grješnike nego bogobojazne i one koji vrše njegovu volju. Na kraju ozdravljeni čovjek prihvaća vjeru na temelju dobročinstva što mu ga je Isus učinio. Isus pak objašnjava svoje poslanje pružanja vida onima koji ne vide, a izgubit će ga oni koji se pouzdaju u svoju vlastitu sposobnost gledanja. Slično kao i u prvom čitanju, Isus za farizeje nije bio vjerojatni Mesija, ali Bog je taj koji svjedoči za njega.

Vjernici su prestali biti tama

Odlomak iz Poslanice Efežanima preuzima i nastavlja prošlonedjeljno drugo čitanje, a zaokružuje evanđeosku temu prosvjetljenja po krštenju. Tekst i započinje slikom suprotnosti između svjetla i tame. U Gospodinu, vjerom i krštenjem, vjernici su prestali biti tama, prestali su robovati bludnosti, nečistoći, pohlepi i svemu ostalomu što ne dolikuje svetima, a postali su svjetlost. To je djelo Boga Otca koji je vjernika, kako to kaže Poslanica Kološanima, osposobio »za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti« i koji ga je izbavio »iz vlasti tame i prenio u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje, u kome imamo otkupljenje, otpuštenje grijeha«. Kod vjernika je potrebna odluka »za ono što je milo Gospodinu«. Na taj način oni omogućuju da Kristova svjetlost bude prisutna u svijetu, a njihovom svjetlošću biva prosvijetljena i sama tama. Odlomak se zaključuje vjerojatno dijelom starokršćanskoga krsnoga himna u kojem je primanje vjere uspoređeno s prosvjetljenjem i buđenjem, a time se doista ostvaruje uskrsnuće od mrtvih: »Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist.« Nije riječ samo o očekivanju budućega uskrsnuća, nego o življenju nove stvarnosti po krštenju, sada i ovdje. Krist čovjeku pruža mogućnost da živi u svjetlu istine, nade, ljubavi i radosti.

IZVORGlas Koncila br. 12/2017.
Prethodni članakVAŽAN DOGAĐAJ ZA AZIJU Prva grkokatolička liturgija u povijesti Tajlanda
Sljedeći članakŠTO POPULIZAM JEST, A ŠTO NIJE? Populizam nastaje iz dubokoga ekonomskoga nezadovoljstva