BRAČNI PAR KLJAJIĆ Naši Božići u dvije domovine

Snimila: B. Lukačević

Unatoč pandemiji koja ljude udaljuje jedne od drugih, vjernici iznalaze načine kako se radovati, kako biti blizi jedni drugima. Bračni par Anto i Ilinka Kljajić u svojoj obiteljskoj kući u župi sv. Josipa Radnika u Slavonskom Brodu žive sami. Sin Josip s obitelju je u Švicarskoj, a kći Ružica s obitelju u drugom je dijelu Slavonskoga Broda. Nekada su zajedno slavili Božić, no kako bi zaštitili baku Ilinku, koja ima astmu, petero njihove unučadi, a ni djeca, ne će im ovoga Božića doći u posjet. No nisu oni zbog toga tužni jer čuju se telefonom, mole jedni za druge i raduju se. Ni na zornice ne smiju jer su rizična skupina pa zornicu prate na HKR-u ili na Laudato TV-u. O svim vjerskim događanjima čitaju u Glasu Koncila, čiji su pretplatnici. Posebno su sretni kada u njemu nađu poneki članak o događanjima u njihovoj Bosanskoj Posavini.

Kako su se u svom rodnom Koraću u Bosanskoj Posavini, iz koje su se u Slavonski Brod doselili 1968. godine, pripremali za Božić, koje su običaje i tradiciju zadržali, a koje prihvatili u sredini u kojoj žive posvjedočili su za Glas Koncila.

Anto je odrastao uz petero braće i sestara te ističe kako je u kući uvijek bilo veselo, društva mu nikada nije nedostajalo, a posebno je veselo bilo na Badnjak i na Božić. »Na Badnjicu se prije večere molilo na koljenima. Nestašluk djece znao je dobro smiriti moj dida. On nam je zamijenio otca, koji je poginuo kada sam imao četiri godine. Živjelo se skromno, al nismo bili gladni«, ističe Anto.

Ilinka pak, koja je odrastala također uz petero braće i sestara, prisjeća se kako su i oni na Badnjicu molili. »Taj se dan strogo postilo i puno molilo na koljenima sklopljenih ruku. Kad bi koje dijete bilo nestašno, majka bi pod koljena dodala žita i to nam je bila opomena da moramo biti mirni dok se moli. Na Badnjak i na Božić pjevala bi nam pjesmu ‘U sve vrijeme godišta’. Nije tada bilo stolova kao sada pa smo objedovali uz siniju, što je nama djeci bio poseban doživljaj. Moja je majka za Badnjicu pripremala posebna posna jela. Jutrom se pekao krumpir krupno umiješan u kukuruznom brašnu. Kuhalo se suho voće. Preko dana jela se juha, a navečer grah i posna sarma s rižom i ribanim krumpirom te keške od samljevene pšenice, koja se kuhala cijeli dan… Kao poslastica jela se gibanica sa sušenim špicama iz bundeve i oraha kad se imalo. Tata bi uvečer donio slamu u kuću te smreku iz šume, koju smo mi djeca kitili bombonima sa sjajnim papirom. Pšenica se sijala na svetu Luciju«, kaže Ilinka. Anto se sjeća da su na Badnjak muška djeca obilazila kuće. »S grančicama graba obilazili smo kuće čestitajući Badnjak riječima: ‘O domaćine, Badnjak na kuću, sreća u kuću’, a domaćin bi nas častio slatkišima i suhim voćem. Na Božić svaka je kuća određivala koje će mu dijete doći na položaj. Moglo je doći samo jedno, i to muško dijete, koje je bilo vrijedno i dobro, kao znak rodne i plodne godine«, ističe Anto.

Prisjećajući se kako se obvezno išlo na mise zornice, pa na polnoćku na Badnjak i na Božić u ona komunistička vremena, ističu kako su odrasli smjeli ići, a budući da su im učitelji branili, a škola bila preko puta crkve, djeca su se morala skrivati.

Ilinka ističe da je na Božić na stolu uvijek bio beskvasni kruh – česnica. »Na njemu su bili nacrtani stoka, cvijeće, žito, pšenica i križ. Na kruh se stavljala pšenica, a u nju tri svijeće: jedna za obitelj, jedna za ljetinu, a jedna za marvu. Sada smo poprimili običaje Slavonije te za Badnjak pečemo ribu, al obvezan je posni grah. Na Božić uz ostala jela, zna se, pečenka, koja se pekla dan uoči Badnjaka kako bi djeca mogla jesti kruh umakan u ukusnu mast pečenke«, prisjeća se Ilinka, čije su pite nadaleko poznate, a razvija po starinski »na oklagiju«; od one maslenice, koju u Bosni zovu – pita bez ičega, do pita s jabukama, sirom, bundevom i drugim dodatcima.

U svojoj su župi u Slavonskom Brodu aktivni od njezina osnivanja. Otkad se iz Njemačke u kojoj su zajedno radili sedam godina vratio u Slavonski Brod, Anto je više godina bio član župnoga vijeća. Koliko li je samo Ilinka ispekla kolača za potrebite u svojoj župi, teško je znati.

I dalje su srcem i dušom povezani i sa svojom rodnom župom Uznesenja Marijina u Koraću u Bosanskoj Posavini. Posebno čuvaju običaje i tradiciju svoga rodnoga kraja te su se uključili od 2011. kada se obnovilo HKUD »Tamburica Koraće«. Posebno se raduju Međunarodnoj smotri folklora koju društvo organizira o svetkovini Velike Gospe pa redovito u Gospinu dvorištu prirede etnoizložbu. Čine je razni eksponati koje sami izrađuju.

Dok Ilinka i u svojoj 72. godini svojim spretnim rukama izrađuje narodne nošnje, i razne ručne radove, u tome joj asistira 78-godišnji suprug Anto. Budući da je stolar, u svojoj kući priređuje i prostoriju koja će biti etnosoba. Proslavit će nagodinu 55 godina bračnoga zajedništva. Anto napominje da se u obitelji nikada nisu slavili rođendani, nego samo imendani, pa dugo nije znao ni kada je rođen, a ispalo je da se oženio baš na svoj rođendan. Vidljivo sretna Ilinka, koja se za svoga Antu udala uz dopuštenje roditelja jer je imala tek 17 godina, ističe da je pažljiv, skroman, strpljiv te bi se za njega ponovno udala.

IZVORGlas Koncila br. 51-52/2020.
Prethodni članakBOŽIĆ U GODINI SV. JOSIPA Josip je ono pravo »čudo« po kojem Bog spašava Isusa i Mariju
Sljedeći članakANSELM GRÜN Knjiga o umijeću življenja