U trenutku kada su u Hrvatskoj sve snažniji glasovi onih koji bi zagovornicima života, onima koji bilo hodom ili molitvom pred bolnicama štite pravo na život, ograničili tu mogućnost, kao da se ponavljaju argumenti onih koji su nedavno u Ujedinjenom Kraljevstvu doveli do uvođenja nacionalnih tzv. tampon-zona, službeno »zona sigurnoga pristupa« oko centara za pobačaj koji onemogućuju moliteljima da mole ispred tih ustanova. Vrijedna su zato promišljanja pravnoga savjetnika Jeremiaha Igunnubolea koji tvrdi da bez slobode vjere ili uvjerenja ljudi nemaju nikakva prava te moraju činiti samo ono što država od njih traži.
Prije nedavna dva slučaja Isabel Vaughan-Spruce i oca Seana Gougha, koji su dobili međunarodnu pozornost, imali smo i slučaj 76-godišnje bake Rose Lalor. U veljači 2021. u sklopu svoje svakodnevne tjelovježbe tijekom ograničenja zbog koronavirusa prolazila je pokraj klinike za pobačaje. Dok je hodala, tiho se molila, a policija ju je uhitila te je ona u ADF-u potražila našu potporu. Pomogli smo joj sastaviti predstavke prekršajnomu sudu u Liverpoolu, policiji i tužiteljstvu, što je dovelo do odbacivanja predmeta. No za rješavanje toga slučaja trebalo je više od godinu dana. Tada mi je postalo jasno da koliko god volonter zagovornik života bio nevin, uvijek postoji rizik da će biti kažnjen dugotrajnim razvlačenjem u kaznenom postupku. Kazna je već započela dugotrajnim i otegnutim postupkom.
A onda je slijedio kazneni postupak protiv oca Seana Gougha i Isabel Vaughan-Spruce koji je započeo u prosincu prošle godine. Oboje su se godinama zauzimali za pravo na život. Isabel je provela gotovo 20 godina pomažući ženama, pružajući im potporu, savjete i financijsku pomoć te odlazeći na javna mjesta, pred ustanove za pobačaje, gotovo svaki tjedan samo kako bi molila za ranjive žene i nerođeno dijete. U dva desetljeća koliko je to činila ni jednom nije bila uhićena ili dobila opomenu od policije. Ipak, u listopadu 2022. lokalno vijeće Birminghama uvelo je novi propis o zaštiti javnoga prostora, koji je u biti zabranio bilo komu da prosvjeduje u blizini objekata u kojima se čine pobačaji. Prosvjed je u tom zakonu jednostrano definiran tako da uključuje i »savjetovanje« i »molitvu«. Taj je lokalni propis zabranio »svako odobravanje ili neodobravanje« pobačaja unutar određenoga prostora u blizini klinike za pobačaje. To je stavilo oca Seana i Isabel pred odluku trebaju li nastaviti nuditi dobrotvorne usluge te se moliti kao što su činili dva desetljeća. Za Isabel i oca Seana odgovor je bio jasan. Nastavili bi se moliti i činili bi to oslanjajući se na svoja zakonom zaštićena prava da se mole u sebi u javnosti. Otac Sean još je snažnije zagovarao svoja prava. Osim tihe molitve, imao je i transparent na kojem je pisalo: »Molimo za slobodu govora.« Jednom je prilikom parkirao automobil unutar zabranjenoga područja, a na braniku njegova automobila bila je naljepnica na kojoj je pisalo: »Životi nerođenih su važni.« Nevjerojatno, i o. Sean i Isabel bili su optuženi zbog tih postupanja. I unatoč tomu što je klinika za pobačaje zatvorena, obje su tužbe uključivale optužbe za »zastrašivanje« drugih. Isabel je uhićena i ispitivana, a oboje su satima ispitivani o sadržaju onoga što misle i mole.
Sve veće ovlasti lokalnih vlasti i policijskih službenika jedan su od glavnih razloga zašto smo zabrinuti zbog novoga propisa o zaštiti javnoga prostora. Sa širokim ovlastima dolazi i nedostatak odgovornosti, što zauzvrat dovodi do ranjivosti na pritiske lokalnih skupina za pobačaj. A kada takav pritisak urodi plodom, izostane odgovor lokalnih vlasti, osim ako netko nema odlučnosti pokrenuti vrlo skupe parnice.
Naše je stajalište oduvijek bilo da se lokalno vijeće koristi propisima za zaštitu javnoga prostora za suzbijanje djelovanja zagovornika života izvan granica zakona i njihovih ovlasti. Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere, slobodu izražavanja i slobodu okupljanja. Osobito je sloboda mišljenja apsolutno pravo prema članku 9. Europske konvencije o ljudskim pravima. To znači da se to pravo ne može uspoređivati s bilo kojim drugim pravom te ga sva javna tijela uvijek moraju poštovati i štititi. Ipak, taj se aspekt rutinski zanemaruje. Glavni argument protiv molitve i razmišljanja u sebi i dalje jest da oni moraju biti uravnoteženi s pravom na privatnost žene prema članku 8. Europske konvencije o ljudskim pravima, a mi tvrdimo da je to jednostavno pogrješno tumačenje te konvencije.
Da, lokalne tampon-zone dovele su do nacionalne rasprave o tome treba li postojati nacionalna zabrana aktivnosti zagovornika života u svim ustanovama za pobačaj u Ujedinjenom Kraljevstvu. Prijedlog je došao u obliku nacrta Zakona o javnom redu iz 2022. kojim su se nastojali zabraniti svi oblici »utjecanja na druge« u krugu 150 metara oko centara za pobačaje sve dok je utjecaj usmjeren na odluku pojedinca da pristupi ili olakša pružanje usluge pobačaja u klinici za pobačaje. Zakon je službeno stupio na snagu 2. svibnja 2023.
Godine 2014. lokalnim su vlastima dodijeljene ovlasti prema Zakonu o protudruštvenom ponašanju i kriminalu kako bi se uhvatili u koštac s devijantnim ponašanjima unutar svojih lokalnih zajednica. Te su ovlasti bile usmjerene na slučajeve poput pijanstva, odlaganja otpada ili neuklanjanja psećega izmeta na javnom mjestu. Ti propisi nikada nisu bili namijenjeni za rutinsko miješanje u temeljna prava.
Ipak, uvođenje tampon-zona na lokalnoj razini olakšalo je raspravu o tome treba li slične zakone primijeniti i u cijeloj zemlji kako bi se spriječilo navodno uznemiravanje i zastrašivanje ispred ustanova za pobačaje. Tako je 2018. godine vlada napravila studiju u kojoj je postavila pitanje u kojoj mjeri postoji uznemiravanje ispred ustanova za pobačaj te treba li i u kojem opsegu uvesti nacionalne tampon-zone. Kao što se i očekivalo, zaključeno je da su slučajevi uznemiravanja vrlo rijetki i da nacionalne tampon-zone nisu ni potrebne ni razmjerne. To je bila odluka vlade prije samo pet godina. Ista ta konzervativna vlada sada je predstavila nacrt Zakona o javnom redu u kojem uvodi tampon-zone. Postavlja se pitanje zašto i kako se to dogodilo. Dokazi su sugerirali da su nacionalne tampon-zone bile nepotrebne. No zašto ih sada imamo?
Važnu je ulogu odigrala politička neizvjesnost koju smo imali u Ujedinjenom Kraljevstvu posljednjih godina. Imali smo, primjerice, tri premijera u razmaku od godinu dana. I u kratkom razdoblju premijerskoga mandata Liz Truss proguran je amandman za uvođenje nacionalnih tampon-zona, u vrijeme kada je konzervativna vlada bila politički slaba i morala je pažljivo birati svoje bitke radije nego da se prikaže kao zaštitnik zagovornika života.
Zanimljivo, prijedlogu Zakona o javnom redu kao cjelini protivila se oporbena Laburistička stranka jer je bila zabrinuta da pravo na prosvjed nije zaštićeno na odgovarajući način. Ipak, nedosljedno, prednjačila je s argumentima za uklanjanje prava na prosvjed u blizini klinika za pobačaj. Ta je nedosljednost uglavnom zanemarena i još je jedan primjer kako pitanje pobačaja – budući da je tako kontroverzno – može dovesti do jasnoga i očitoga iskrivljavanja političkoga razmišljanja.
Dva su problema s riječju »utjecaj« u zakonu. Najprije taj je pojam toliko širok da je u mnogim slučajevima vjerojatno neprovediv, a drugo – obuhvaća aktivnosti koje daleko nadilaze namjeru parlamenta da spriječi uznemiravanje. Zakon bi sada mogao kriminalizirati razgovore i tihu molitvu ovisno o tome kako policija to odluči provesti. Zakone koji se mogu široko tumačiti uvijek treba odbaciti jer oni daju gotovo apsolutnu moć ljudima koji provode zakon da u biti učine ono što oni žele. To je opasno.
Razmatramo sve opcije. U jednom će trenutku zakon morati tumačiti sudovi jer je neodrživo široka opsega tumačenja. Također se nadamo da će državno tužiteljstvo dati korisne smjernice kako bi se za bdjenja za život znalo jesu li i u kojem slučaju u suprotnosti sa zakonom. Nastavljamo zagovarati pravednost u zakonu i upućujemo na načela vladavine prava koja zahtijevaju da svi zakoni budu jasni, dosljedni i predvidljivi kako bi građani mogli prilagoditi vlastito ponašanje da izbjegnu kazne.
Razočarani smo jer upravo dobri ljudi snose najveći teret takvoga zakona. Loši zakoni poput ovoga samo povećavaju vjersku nepismenost, već toliko raširenu među javnim vlastima Ujedinjenoga Kraljevstva. Ipak, i dalje gajimo nadu jer svako javno tijelo u Ujedinjenom Kraljevstvu ima zakonsku dužnost tumačiti zakonodavstvo u skladu s ljudskim pravima. I stoga bih rekao da još postoji prilika da državno tužiteljstvo osigura da se procesuiraju samo pravi slučajevi uznemiravanja i zastrašivanja, umjesto slučajeva koji uključuju mirno ostvarivanje temeljnih prava.
Mislim da je ono kroz što prolazimo polagana, postojana erozija pravnoga razumijevanja važnosti temeljnih prava u društvu – slobode govora, slobode vjere, slobode mišljenja. Vidimo da se pravo na privatnost proširuje na takav način da se sloboda vjere i sloboda govora stavljaju po strani. Naša dragocjena prava na slobodu vjere i govora žrtvuju se na oltaru osobne autonomije i jasno je da balansiranje između konkurentskih prava dovodi do toga da su neka prava, da upotrijebimo Orwellov izraz, »jednakija od drugih«.
I mislim da u Europi trebamo procijeniti gdje smo u povijesti i postaviti si pitanje kako izgledaju tiranske vlade i koje mjere možemo poduzeti da izbjegnemo sklizak teren autoritarizma. Iz povijesti vidimo da je jedna od prvih stvari koje despotski vođe učine kada preuzmu vlast ograničavanje govora i gušenje neslaganja. Stoga moramo ponovno naučiti zašto je sloboda govora temelj svakoga istinski demokratskoga društva. Znamo to, ali razumijemo li i zašto? Nacionalne tampon-zone i druge netolerantne i nesnošljive zakone u Ujedinjenom Kraljevstvu imamo dijelom i stoga što smo zaboravili pravne tradicije koje štite građanske slobode i zašto su te zaštite bile povijesno važne. Umjesto toga vidimo da se ponajprije žele ljudi zaštititi od vrijeđanja, a zanemarujemo činjenicu da je većina najgorih zakona u povijesti stvorena u ime sigurnosti. Stoga smatram da smo došli tu gdje jesmo jer nas je strah umirio od podsjećanja na povijesnu važnost zaštite temeljnih prava, posebice slobode govora. I sve dok sloboda govora nije savršeno načelo, društva su bez te slobode ranjivija na tiraniju, što je daleko gore.
Ni jedan novi zakon ne može se donijeti ako ne postoji određeni problem ili percipirani problem. To je prva stvar. Zato je važno za sve sudionike molitvenih bdjenja da ona nastave biti miroljubiva. S takvim ponašanjem molitelja ne može biti dokaza koji bi tvrdili da postoji ozbiljno pitanje uznemiravanja i zastrašivanja koje zahtijeva donošenje novih zakona.
I kada ste uvjereni da je sve u redu, to ne znači da lažne optužbe ne će doći. Doći će. Stoga je ključno biti oprezan u pogledu svake pojedine optužbe koja je iznesena bez dokaza. One koji ih iznose treba pozvati na odgovornost. Uvijek treba postaviti pitanje: Kako? Kada? Tko? Što se točno dogodilo? Je li policija nekoga uhitila? Je li bilo presude? U Ujedinjenom Kraljevstvu, primjerice, u više od 30 godina aktivnosti zagovornika prava na život bilo je samo jedno uspješno kazneno gonjenje za aktivnosti ispred ustanova za pobačaj, a dotičnu je osobu sud oslobodio. Golemi nedostatak dokaza često je otežavao političarima da iznesu uvjerljive argumente, stoga je pozivanje na dokaze ključno za osiguranje zaštite hrvatskih molitvenih bdjenja.
Hrvatska je također članica Vijeća Europe i potpisnica Europske konvencije o ljudskim pravima. Na prava zajamčena Konvencijom treba se osloniti s obzirom na izvornu namjeru sastavljača koji su željeli vidjeti čvrstu zaštitu slobode govora i vjere te ograničeno miješanje države u ta prava. Ohrabrio bih Hrvate da prepoznaju da je međunarodno pravo, pravilno shvaćeno i primijenjeno, na njihovoj strani. Ni jedna vlast u svijetu ne može tvrditi da ima moć zabranjivati molitvu.
U Sjedinjenim Američkim Državama bilo je više pobjeda onih koji zastupaju molitve na ulici. Tamo pravna tradicija jasno pokazuje da je mirno zagovaranje na javnim pločnicima i ulicama uređeno prvim amandmanom i da vlada može zaštititi javno zdravlje i sigurnost dok još uvijek poštuje ustavom zajamčene slobode koje Amerikanci imaju.
U Njemačkoj ste možda čuli za slučaj Pavice Vojnović, u vezi s kojim je njemački sud presudio da su tiha molitvena okupljanja u blizini savjetovališta za pobačaj zakonita i da se ne mogu zabraniti. Tako je presudio njemački sud 31. kolovoza 2022. Tampon-zone očito su iznimka unutar njemačkoga pravnoga poretka jer njemački ustav uspostavlja takve zone isključivo oko ustavnih tijela kao što su Bundestag ili Savezni ustavni sud. Ipak, zakon ne zahtijeva tampon-zone na općinskoj razini.
U Španjolskoj ne postoji nacionalna tampon-zona, ali nacionalni zakon koji ne određuje nikakve fizičke granice ili ograničenja kriminalizira postupanja onih koji namjeravaju ometati bilo koju ženu koja želi pobaciti. Slično tomu u Francuskoj postoje zakoni koji sprječavaju bilo kakvo »ometanje« pristupa ustanovama za pobačaj. Osuda može zahtijevati novčanu kaznu do 30 tisuća eura.
Mislim da ne možemo zanemariti duh vremena. Mnogi od tih zakona dosljedno se pojavljuju u različitim zemljama s različitim ustavima, različitim pravnim tradicijama, a ipak se vide vrlo slični koncepti i prijedlozi. Vidimo sve veći pritisak protiv slobode, prema cenzuri, sve veći pritisak prema prisilnomu govoru. Također, vidimo dosljedan porast diskursa temeljenoga na žrtvama prema kojem, ako se tko identificira kao žrtva, može opravdati gotovo bilo koji zakon bez obzira koliko je taj zakon nesnošljiv. Ako je tko žrtva nečega, kažnjavanje »počinitelja« uvijek je dobra stvar. I zato za molitvena bdjenja postoji pomak od optužaba za uznemiravanje i zastrašivanje do nejasnih pojmova kao što je nanošenje emocionalne štete. Ako se »biti uvrijeđen« preformulira kao »biti povrijeđen«, oni koji mirno mole automatski postaju skupina počinitelja. Dakle, ono čemu svjedočimo nije promjena zakona o ljudskim pravima sama po sebi, to je promjena jezika kroz naše tumačenje postojećih zakona. I zato se treba vratiti jeziku temeljnih prava i obrazložiti zašto je njihova zaštita od egzistencijalne važnosti za istinski slobodna i demokratska društva.
