BRJEGOVI SKAČU, STEPA KLIČE, ZEMLJA SE RADUJE O sitosti i zemljama

Foto: Shutterstock

O zemljo, ne boj se! Budi sretna, raduj se, jer Gospodin učini djela velika. (Jl 2, 21)

Dovoljan je jedan pogled u smočnicu, kuhinju ili blagovaonicu nekoga doba da se u osnovi shvati njegov duh. Odnos prema tvarima koje čovjek uživa, naime, posve je određen odnosom prema stvarima za koje živi. Svjestan toga, kakav vremenski putnik višestruko bi se iznenadio da se zatekne u današnjem dobu: u blagovaonicama odskora nema nikoga, u kuhinjama nema gotovo ničega, a smočnica gotovo i nema. Pa ipak, hrana je posvuda: u riječima i slikama, ali i u rukama i ustima. Čini se da je suvremeni čovjek njome toliko zasićen da se više i ne usudi – nasititi se.

Adam, čije ime proizlazi iz riječi za zemlju iz koje je uzet, ni svojim se usudom ne će od nje odvajati. No nije riječ tek o vječnoj međuovisnosti plodova zemlje i znoja Zemljana. Kad god sveti pisci žele izraziti radost koja nadilazi srce čovjekovo, svojim je riječima prelijevaju na zemlju oko njega. Tako u Pismu brjegovi skaču, stepa kliče, zemlja se raduje. Znak je to dvaju otajstava: istinska je radost zaista veća od zemljana srca – jer nije zemaljskoga podrijetla. A u svom obilju prelijeva se na svu zemlju oko čovjeka i natapa je dok ne urodi plodom koji znoj lica čovjekova ne može zaslužiti – plodom koji ne propada.

I istok i zapad složni su u vjeri da Marijino tijelo nakon smrti nije bilo izloženo propadanju. No Marija je i prije smrti odisala nečim nepropadljivim – nečim nezemaljskim. Radost koju je od Duha primila u Isusovu začeću bila je tolika da ju je pred Elizabetom morala ispjevati. A taj nezasluženi dar prelio se i šire od Svete Zemlje. Svu zemlju natopio je toliko da se ni u čem zemnom ne može iscrpiti misao o Gospi; toliko da se o njoj ni danas ne može misliti a da se srce ne nasiti – radošću.