BUDUĆA TEOLOGINJA KATARINA PAVLIĆ »OTKOČILA SE« U GODINI MILOSRĐA »Kad sam shvatila da je u Bogu lijek naše ranjenosti, okrenula sam život za 180 stupnjeva«

Unatoč odgovaranjima mnogih odlučila je upisati teologiju umjesto prirodoznanstvenoga studija
Kako je Katarina Pavlić, studentica teologije na KBF-u u Zagrebu, u Godini milosrđa doživjela prekretnicu i postala animatorica Bjelovarsko-križevačke biskupije i župe svete Terezije Avilske u Bjelovaru

Katarina Pavlić studentica je četvrte godine teologije na KBF-u u Zagrebu, animatorica Bjelovarsko-križevačke biskupije i župe svete Terezije Avilske u Bjelovaru. Rođena je 6. kolovoza 1999. u Bjelovaru. Roditelji su joj Vera, rođena Kapelac, i Dražen Pavlić. Oboje su iz čazmanskoga kraja, Dražen iz Čazme, a Vera iz Prnjarovca, jednoga čazmanskoga sela. Njih su se dvoje upoznali igrajući šah u čazmanskom šahovskom klubu, a zajedno su kao par prošli i kroz studij u Zagrebu, Vera u studiju šumarstva, a Dražen u studiju politologije. Vjenčali su se 1985. u crkvi sv. Blaža u Zagrebu. Dvije godine poslije rođena im je kći Ana. Ona je danas viša sudska savjetnica na Županijskom sudu u Zagrebu, završila je pravo, a bavi se i slikanjem. Nakon Ane 1991. rodila im se kći Josipa, koja je studirala engleski i portugalski jezik u Zagrebu, ali se nakon dvije godine prebacila u Beč na studij kineskoga jezika i danas radi kao turistički vodič u Dubrovniku. Godinu dana poslije obitelj Pavlić obogaćena je Antonijom, koja također živi i radi u Dubrovniku kao administratorica računalnoga sustava Linux u jednom informatičkom poduzeću. Kad je 1997. rođena Klara, kuća u Čazmi postala im je premala pa se obitelj preselila u Bjelovar. U novoj sredini rođena je još jedna kći, Katarina. Klara upravo završava studij medicine pa ona i Katarina žive zajedno u stanu u Zagrebu koji su kupili roditelji prije nego što je najstarija Ana krenula na studij. Sve se sestre bave i glazbom, po uzoru na svojega tatu koji je strastveni glazbenik. 

Živjela potpuno drugačije

»Pet nas je sestara u mojoj obitelji, a mene su kao najmlađu i najmanju članicu obitelji svi mazili i pazili«, pripovijeda Katarina. »U mojoj obitelji mama nas je uvijek poticala da idemo na nedjeljnu misu, a tata je svirao u crkvi, tako da sam, hvala Bogu, odmalena u Crkvi. U vrijeme primanja sakramenta krizme nisam uopće bila uživljena u ono što mi je Bog tada darovao, pečat svoga Svetoga Duha, ali dvije godine kasnije, prilikom svoga obraćenja, osjetila sam da me Bog i tada vodio i imao spreman plan za mene. Sada to sve bolje vidim. Kad sam upisala srednju školu, bjelovarsku matematičku gimnaziju, živjela sam još uvijek potpuno drugačijim načinom života. Bio mi je bitan izgled, popularnost, mobitel i sve ono što je petnaestogodišnjim curicama važno. Bila sam, međutim, i dosta ambiciozna jer sam oduvijek imala odlične ocjene, išla na razna natjecanja i u glazbenu školu. Htjela sam ostvariti neki veliki uspjeh u svom životu. Ni moje ponašanje tada nije bilo na zavidnoj razini, zbog čega bi ljudi koji me znaju iz toga razdoblja prije moga obraćenja bili poprilično začuđeni onim tko sam i što radim sad.«

Baške Oštarije u srcu Bjelovarčanke

»U mom životu sve se promijenilo 2016. godine u Godini milosrđa koju je izvanredno proglasio papa Franjo i koja je za mene uistinu bila godina Božjega milosrđa. Već Božić prije toga, doduše, počela sam se nekako nezamjetno vraćati u svom srcu Bogu. Sjećam se da sam tad tražila od tate da mi kupi neku knjigu adventskih meditacija pa sam molila i razmatrala iz te knjige tijekom adventa. Isto tako, u to bih se vrijeme pridružila zajednici mladih u svojoj župi svete Terezije Avilske, najviše zbog toga što je u njoj bila moja najbolja prijateljica iz srednje škole, Marija, koja mi je davala prekrasan primjer u vjeri. Sve se to, međutim, tek trebalo sabrati u događaju moga obraćenja. U veljači 2016. godine, naime, prijavila sam se na korizmenu duhovnu obnovu u Baškim Oštarijama na Velebitu, kamo je mlade vodio naš biskupijski povjerenik za mlade Zoran Grgić. Zapravo ne znam zašto sam se prijavila budući da tad nisam još bila toliko zainteresirana za vjeru niti je išlo puno ljudi koje sam poznavala. Ipak, otišla sam na Velebit, što mi je potpuno promijenilo život. Duhovna obnova bila je o milosrđu, u skladu s Godinom milosrđa koja je bila u tijeku, i četvorica svećenika bili su apostoli koji su meni donijeli radosnu vijest: Tomislav Rogić, koji je upravo tad trebao postati biskup, Marinko Miličević, Josip Šimatović i naš vlč. Grga. Osjetila sam tad i kako je sve ono loše što sam radila u svom životu prije toga bio samo odraz mojih rana i kako sam svoju vrijednost očajnički tražila na krivim mjestima. Po novom sam se mogla vidjeti u Božjim očima i vidjela sam koliko sam velika i vrijedna u njegovim očima pa sam obećala da ne ću više druge ranjavati jer sam sama ranjena. Shvatila sam da je u Bogu lijek naše ranjenosti. Nakon toga sam svoj život okrenula za 180 stupnjeva. Poput svetoga Pavla ili Augustina, preda mnom je odjednom sinulo neizrecivo svjetlo i moj život zauvijek se promijenio. Spontano sam počela ići na misu, kako nedjeljom tako i preko tjedna, i sve mi se to činilo vrlo prirodnim i poznatim. Kao što kaže dr. Jakov Rađa, na čije sam kateheze o Deset zapovijedi krenula na studiju u Zagrebu, kad osoba upozna Boga, kad se obrati, osjeća se kao da je došla kući. Tako sam se i ja osjećala i imala sam snažnu želju da pripadam Crkvi i sudjelujem u sakramentima.«

A onda suhoća…

»No nije sve ostalo tako divno i krasno. Uskoro nakon toga počelo je u mom životu razdoblje čišćenja, suhoće u molitvi i vrijeme kad nisam više bila tako sigurna u Božju milost. Tada mi je bila potrebna vjera i nada, a i ljubav da izdržim teška stanja svoje duše zbog Boga, svjesna da on zna najbolje što je dobro za mene. Tada, doduše, nisam shvaćala te stvari kao danas, tad sam bila poprilično zbunjena i izgubljena, ali sada vidim da me Bog tako vodio korak dalje i čistio moju vjeru, što radi i danas. U našem životu postoje razdoblja radosti i milosti, ali i razdoblja patnje i kušnje.«

»Vjerujem da Bog ima plan sa mnom«

»U trećem razredu srednje škole prijavila sam se i za školu animatora za mlade u našoj biskupiji, a sada sudjelujem i u organizaciji Susreta hrvatske katoličke mladeži u Bjelovaru. Za školu animatora prijavila sam se zato što sam osjećala snažnu želju da djelujem i širim radosnu vijest o Božjoj ljubavi. A tijekom trećega razreda srednje škole stasala je u meni i želja da studiram teologiju. Prije obraćenja, a i neko vrijeme poslije, htjela sam studirati kemiju ili nešto prirodoznanstveno, sa željom da nešto postignem i postanem, ali onda mi je Bog pokazao da to nije put za mene. Iako su mi mnogi govorili da ne upisujem teologiju, da s time nema posla i slično, ustrajala sam u tome i sada uskoro završavam studij teologije, koji je definitivno bio studij za mene. Vjerujem da Bog ima plan sa mnom i da me želi poslati drugima da im govorim o njemu, kao što su i meni drugi govorili o njemu i omogućili da ga tako upoznam i uzljubim. Bilo u školi ili negdje drugdje, želim se pobrinuti za to da glas o Bogu, njegovoj ljubavi i njegovim velikim djelima odjekne.«

Govoriti o Bogu na poslu
Vjerujem da je zadaća svakoga vjernika laika da govorimo o Bogu svojim životom, ali i riječima. Pogotovo da govorimo i učimo djecu i mlade o otajstvima vjere jer danas vlada velika kriza vjerskoga odgoja u obiteljima. Kako se suvremeni svijet sve više odmiče od Boga i poprima paradigme obrnute vrijednostima Božje riječi, laici su tim više potrebni u tom svijetu, da u njemu budu živi svjedoci Božje riječi. Danas puno ljudi možda ne će ni otići u crkvu i ne će imati prilike čuti riječ svećenika o Bogu, ali za takve ljude važni su upravo vjernici laici koji mogu govoriti o Bogu na svom poslu, svojim susjedima, prijateljima i bilo komu s kim su u doticaju. A posebnu ulogu imaju danas vjeroučitelji jer oni mogu govoriti djeci, kako onoj koja imaju doticaj s Crkvom tako i onoj koja ga nemaju i onoj koja imaju problematične obiteljske situacije.