Hrvatska je ušla u izbornu godinu. Pred nama su parlamentarni izbori i izbori za predsjednika države. Osim toga ove će se godine održati izbori za Europski parlament, koji su po važnosti negdje na razini nacionalnih parlamentarnih izbora.
Građani se ponovno nalaze pred odlukom koga izabrati, a to znači razabrati što je među onim što se na političkoj tržnici nudi dobro, što je korisno i što je naposljetku realno.
Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen nedavno je čak izjavila da je 2024. ključna godina za demokraciju. Njezina poruka sugerira da se događa nešto dramatično, nešto što bi moglo iz temelja promijeniti demokratska društva. No odgovorni političari ne bi trebali pretjerivati. Mislila je na izbore za Europski parlament, a svaki su izbori ključni. Međutim, ove godine ne će se dogoditi ništa što bi posebno ugrozilo demokraciju, ništa mimo onoga što ju već godinama ugrožava. Ursula von der Leyen pripada političkomu establišmentu koji vlada Europom, koji je idejno i vrijednosno neprepoznatljiv i prilagodljiv i koji se boji da će izgubiti vlast. No iz povijesti demokracije znamo da kad jedna opcija izgubi vlast, to nije nužno gubitak za demokraciju. Nevolja nastaje ako u zemlji, u ovom slučaju u čitavu nizu europskih zemalja, postoji samo jedna valjana politička opcija.
Je li to ona kojoj pripada Ursula von der Leyen? I je li ona doista jedina? Na kraju, kojoj političkoj opciji uopće pripada Ursula von der Leyen? Ona je članica, predstavnica Europske pučke stranke, skupine nacionalnih stranaka nastalih na temeljima kršćanske demokracije. Međutim, kao i u brojnim članicama Unije, ta opcija ne može vladati sama, nego se oslanja uglavnom na liberalne i socijalističke snage. U međuvremenu pripadnici te šarene koalicijske mreže u Europi sebe smatraju jedinim pravim demokratima i jedinim pravim Europljanima, svi su ostali za njih protivnici demokracije i Europe.
Najglasniji zagovornici demokracije u Europi danas se često ističu nedemokratskim postupcima i strategijama koje nisu u skladu s tradicijom zapadnih, kršćanskih, demokratskih društava.
U Poljskoj je nedavno na izborima pobijedio bivši predsjednik Europske pučke stranke Donald Tusk. Europska pučka stranka na glasu je kao sljednica tradicionalnih, kršćanskih političkih snaga u Europi, a Tusk takve u svojoj domovini nakon dolaska na vlast nastoji eliminirati.
Gubitnica poljskih izbora, stranka Pravda i pravo (PiS), posljednjih je godina snažno podupirala tradicionalne strukture poljskoga društva, donosila je mjere u korist obitelji, zabranila pobačaj i poticala autohtone poljske vrijednosti i interese. Time se zamjerila vladajućim političkim snagama u Europskoj uniji, koje sada poraz PiS-a tumače kao svoju pobjedu. Štoviše, kao pobjedu demokracije.
Tusk je ubrzo nakon preuzimanja vlasti smijenio uprave svih važnijih medija, pokrenuo pravne i administrativne postupke protiv svojih protivnika, najavio zakonske izmjene kojima bi se poništilo naslijeđe vladavine PiS-a. Ništa od toga ne nalazi se u katalogu demokratskih vrijednosti. Naprotiv, mnogi postupci nove vladajuće većine u Poljskoj odaju totalitarni karakter nove vlasti.
Europske elite međutim slave njegovu pobjedu i činjenicu da nastoji prilagoditi Poljsku ostatku Europske unije. Ako Ursula von der Leyen misli da je za demokraciju u Europi 2024. ključna kao što je protekla izborna godina bila ključna za Poljsku, demokraciji i Europi loše se piše.
Poruke iz Davosa
Nedavni Svjetski gospodarski forum u Davosu u Švicarskoj može se protumačiti i kao svojevrsni uvod u izbornu godinu u Europi. Ondje su se sastali svjetski moćnici i iza zatvorenih vrata vijećali o svim pitanjima ključnim za čovječanstvo. Do javnosti su doprle njihove poruke, ali ne i sadržaji njihovih razgovora. Demokratski procesi, doduše, ne sadrže samo javne rasprave, oni se nužno sastoje i od razgovora iza zatvorenih vrata. Međutim, demokraciju odlikuje činjenica da se sve teme od javnoga interesa na kraju nužno moraju javno raspraviti. Raspraviti, a ne samo predstaviti.
Kad ne bi bilo tako, čemu bi onda služili izbori? Zato je predizborno vrijeme dobar trenutak za zapitati se ne samo koga izabrati, nego što se uopće nudi. Problem nastaje kad se malo razgrne patina uobičajenih političkih floskula i pokuša utvrditi razlika između različitih političkih koncepata. Ona je sve manje vidljiva, čak se ponekad stječe dojam da se te razlike dobro skrivaju.
Štetni i opasni
Demokracija nužno podrazumijeva javnost, transparentnost političkoga odlučivanja i prepoznatljivost političkih činitelja. No ako se danas, kad se stranke već polako zagrijavaju za predizbornu kampanju, poslušaju njihove poruke, vrlo će se brzo zaključiti da u njima prevladavaju optužbe s jedne strane i uljepšavanje stvarnosti s druge. Odnosno jedni optužuju druge da su štetni, a ovi njih da su opasni. To se onda začini kojekakvim dokazima i to je na kraju sve.
Malo je riječi o sadržaju politike, o mnoštvu pitanja koja su, svako na svoj način, često i mimo ideoloških boja, važna za društvo. Još je manje riječi o profilima političkih snaga, o tome kakvu predodžbu o društvu oni imaju i kako ju namjeravaju ostvariti.
Umjesto toga politički činitelji najčešće se koriste pojmovima i definicijama kojima ništa ne pojašnjavaju, nego čak skrivaju i zamagljuju stvarnost.
»Politički centar«
Negdje do osamdesetih u europskim je demokracijama vladao svojevrsni konsenzus o iskrenosti, politički činitelji poštovali su nepisana pravila koja su časne političke postupke razlikovali od nepoštenih. Protivnici su se napadali, ali se nije pucalo iz svih oružja. Stranke su pazile da očuvaju svoju prepoznatljivost, jasno su se određivale naspram političkim protivnicima, kritike nije manjkalo, ali neke granice nisu se nikada prelazile.
Razvitak društvenih i političkih struktura s vremenom je doveo do nužnosti koaliranja, a stranke su postupno pokazivale sve veću spremnost koalirati i s onima s kojima u idejnom smislu nisu imale ništa zajedničko. To se uvijek opravdavalo nacionalnim interesima, međutim u pravilu je bila riječ o interesima stranaka, a nacionalni interesi pritom su dugoročno stradavali.
Još prije toga, u razdoblju procvata zapadne demokracije nakon Drugoga svjetskoga rata, nastao je pojam »političkoga centra«, prilično nejasan opis dijela političkoga spektra. Kao što samo ime kaže, politički centar nalazi se između ljevice i desnice, ali se u međuvremenu razvio do te mjere da se njime može opisati bilo što. U biti centrom se danas nazivaju snage koje su spremne na suradnju s drugima, bez obzira na njihov idejni profil.
Negativni prizvuci
Prije toga političke snage dijelile su se na desnicu i ljevicu. Desnica je, grubo rečeno, bila čuvar tradicionalnih vrijednosti i iz njih crpila ideje za budućnost, a ljevica je tradiciju smatrala smetnjom. Grubo rečeno, jer su primjerice i mnogi predstavnici europske socijaldemokracije svoje ideje borbe za socijalnu jednakost temeljile na tradicionalnim društvenim vrijednostima.
U međuvremenu je u političkoj komunikaciji u zapadnim društvima pojam desnice poprimio negativan prizvuk jer su lijeve snage, koje su jačale u kulturnim i medijskim krugovima, pod desnicu svrstavale radikalna desna strujanja, pa se onda demokratska desnica, u strahu da ne bude proglašena protudemokratskom, nazvala desnim centrom.
Ljevica je pak strahovala da će zbog svojih ideja, često bliskih komunističkim režimima, biti neprihvatljiva demokratskim biračima pa se nazvala lijevim centrom. Tim su izričajem sve stranke, desne i lijeve, koje su ustrajale na svojim prepoznatljivim političkim profilima, gurnute na demokratski rub. Htjele ili ne htjele, označavane su ekstremističkim.
Idejna neprepoznatljivost
U toj sredini, na centru, došlo je do zanimljive mješavine političkih ideja u kojoj su sve manje vrijedili tradicionalni politički koncepti, a na cijeni je sve više bila sposobnost koaliranja. A sposobnost koaliranja ne znači ništa drugo nego prilagodljivost i odustajanje od vlastitih političkih koncepata.
Idejna neprepoznatljivost išla je čak dotle da je primjerice vođa tradicionalno lijevih njemačkih socijaldemokrata Gerhard Schröder, kad je postao savezni kancelar, podvrgnuo njemački gospodarski i socijalni sustav tako snažnim promjenama kakvih se ne bi postidjeli ni najkonzervativniji političari.
Svaki građanin na izborima odlučuje se za kandidate koji odgovaraju njegovu svjetonazoru i koji nude izglede da će svojim djelovanjem ostvariti barem dio njegovih ciljeva. No kako ih prepoznati? Ti se pokušaji prepoznavanja ponajprije ravnaju prema idejnoj, odnosno ideološkoj bliskosti.
Dvije škole
Političke ideje, ili ono što se tradicionalno često nazivalo ideologijama dok i ideologije nisu dobile totalitarni prizvuk, svaka su za sebe nauk o predodžbi o životu, kao i o okolnostima i ciljevima društvenoga života. Riječ je dakle o idejnim školama koje su tumačile okolnosti i oblikovale političke ciljeve u skladu s određenim svjetonazorom.
Iz tih idejnih škola nastale su dvije prevladavajuće političke opcije u europskim demokracijama, kršćanska demokracija i socijaldemokracija. Kršćanska demokracija odlikuje se time što se u oblikovanju političkih ciljeva oslanja ponajprije na predodžbu o čovjeku stvorenu na sliku i priliku Božju. U ciljevima i metodama. Socijaldemokracija nije nužno nijekala tu predodžbu, ali je, za razliku od kršćanskoga gledanja na svijet, nudila više materijalistički koncept jednakosti mimo tradicionalnih pristupa i vrijednosnih postulata.
Teorija demokracije polazi od načela koja su zajednička dvjema spomenutim političkim školama i drugima njima sličnima, a to su među ostalim načela jednakopravnosti, prihvaćanja, snošljivosti, reprezentativnosti i transparentnosti. Demokratski sustav pritom nije puki oblik sučeljavanja ili nadmetanja, on podrazumijeva složene procese razmjene i suradnje. Demokratska teorija u sebi opet sadrži čitav niz zasebnih škola i pristupa, čija je primjena ovisila o okolnosti i podneblju, odnosno specifičnoj društvenoj tradiciji. U Europi se razvio oblik deliberativne demokracije, koja polazi od potrebe da se pitanja od javnoga interesa javno i raspravljaju. Ona podrazumijeva uključivanje sviju u javnu raspravu. Načelo dijaloga na kojem ona počiva jamči da politički protivnik ne će postati neprijatelj.
Dijalog s istomišljenicima
U međuvremenu je očito nešto pošlo po krivu jer deliberativna demokracija razvijena je do te mjere da izvrsno funkcionira samo među onima koji su se spremni prilagoditi i pritom se odreći svojih političkih načela. Svi drugi, koji ustraju na vlastitim političkim konceptima, proglašavaju se protivnicima demokracije.
Stječe se dojam da je takvih »protivnika demokracije« sve više, da su postali većina, jer političke elite danas uglavnom i nisu spremne ući u otvoren dijalog ni s kim osim isključivo s onima s kojima se slažu. Bilo lijevi, bilo desni, svi su »centar« ako su spremni prihvatiti zajedničke ciljeve, a svi ostali »protivnici« su demokracije.
Problem je pritom da se ti »pravi demokrati« često ističu nedemokratskim postupcima, kao što je to danas slučaj u Poljskoj. Ili čak u Davosu, gdje se teme od opće važnosti raspravljaju iza zatvorenih vrata, mimo parlamenata i medija. Najzad, pokušaj označavanja političkih protivnika »protivnicima demokracije« već je u neskladu s načelima demokracije i opasno se naginje u smjeru totalitarizma.
Zbunjenost birača
Demokracija nije samo šturi sustav pravila. Ona je mnogo više od toga. Demokracija je sustav dijaloga, razmjene, u kojima pravila služe kao temelj.
No u političkoj komunikaciji danas prevladava obračun umjesto dijaloga, unatoč tomu što je u trendu »realne politike« većina činitelja spremna u određenom trenutku prilagoditi se okolnostima kako bi sudjelovala u vlasti, ili čak promijeniti stranu.
To nužno dovodi do sve veće zbunjenosti birača, koji su, ako im je stalo, često uvučeni u političke obračune koje niti razumiju dovoljno niti su im od koristi.
Demokraciju odlikuje transparentnost, javnost svega što je bitno za društvo, kako bi građani imali jasnu predodžbu o načinu na koji se rješavaju njihovi problemi. No javnost je sve više prostor u kojem se manipulira i zabavlja, u kojem su se čestiti ljudi sve donedavno dizali od stola. No sada više, čini se, nemaju izbora pa svi moraju birati naslijepo. Kao jedini oslonac pritom im se nude ocjene političara koje uglavnom ništa ne otkrivaju, štoviše skrivaju činjenicu da suvremene zapadne demokracije sve više mirišu na totalitarizam.
STUP • Mjesta nadvikivanja
