Kad su se 11. rujna 2001. islamistički teroristi otetim putničkim zrakoplovima zabili u nekoliko zgrada u Americi, još nije bilo očito da je riječ o početku novoga razdoblja u najnovijoj povijesti, doba u kojem će teroristi u ime islama sporadičnim napadima diljem zapadnoga svijeta sijati strah i nesigurnost. Kakve će posljedice u konačnici imati ti krvavi pohodi, zasad je teško reći, tim više što nije zahvalno prognozirati koliko će oni trajati. No nasilje najčešće ima korijene u nekom prethodnom nasilju. I tako spirala nasilja traje i razvija se otkad je svijeta i vijeka. Istodobno, nasilje nije uvijek stvar poriva ili naučene matrice ponašanja, ono prati društvena kretanja, predstavlja odgovor na njih ili je pak poluga kojom se pokušavaju usmjeriti strateške odluke. Valovi terorizma kroz povijest uvijek su pratili velike promjene, pa i sadašnji val islamističkoga terorizma zapravo je kontinuitet nasilja u kontinuitetu svjetskih političkih gibanja. Bilo da ga se tumačilo kao reakciju na svjetske političke prilike, ili pak kao na pokušaj njihova usmjeravanja, on je jednostavno dio velikoga »miješanja karata« u nekoj strateškoj igri koja bi trebala izmijeniti sliku svijeta. Današnji islamski svijet oblikovan je u stoljećima kolonijalizma, svjetske prevlasti nekolicine zapadnih sila koje su ondje određivale norme ponašanja, društvene i gospodarske odnose i državne granice. Postkolonijalno doba nije uklonilo nagomilane probleme, ali je potaknulo ambicije onih koji prije toga nisu imali moć. U svijetu je upravo u tijeku borba za dominaciju u novim okolnostima. Igrača je mnogo i udarci pljušte na sve strane. Stoga, suočavajući se danas s dramatičnim događajima poput terorističkih napada ili migracijskih valova, nije teško zaključiti da će oni ostaviti dubok trag u svijetu. Kao što je jasno da sigurnosna nestabilnost u svijetu vuče korijene iz prošlih razdoblja.


 

Krajem ljeta 2015., kad je izbjeglička kriza u Europi još bila na vrhuncu, jedne su libanonske novine objavile vijest da Saudijska Arabija ne će prihvaćati izbjeglice iz bliskoistočnih zemalja, ali će umjesto toga financirati gradnju 200 džamija u Njemačkoj. Poslije je saudijsko veleposlanstvo u Berlinu opovrgnulo vijest, ali nije moglo skriti činjenicu da Saudijska Arabija financira izgradnju džamija na Zapadu i da u Njemačkoj niču nove džamije. Tadašnji veliki izbjeglički val dio je većega procesa migracijskih kretanja iz siromašnijih dijelova svijeta, poglavito s Bliskoga istoka i sjeverne Afrike na zapad, a posljedice toga već su vidljive na strukturi zapadnih društava. Uz vidljivu spremnost brojnih pridošlica na integraciju i prihvaćanje norma u zemljama u koje dolaze, vidljiv je i veliki broj onih koji su dolaskom u svoje nove domovine zadržali običaje, svjetonazor i oblike ponašanja svojstvene podnebljima iz kojih potječu. Ukratko, mnogi od njih s prijezirom odbijaju svaku prilagodbu sredinama u koje su stigli.

Doba kolonijalizma

Takav pristup izaziva strahove, i to ne samo u redovima krajnje desnice, jer u Njemačkoj, Francuskoj i drugim zemljama s velikim udjelom useljenika vidljiv je sve veći broj onih koji svoje nove domovine vide kao plodno tlo za širenje vlastitoga svjetonazora. Kad se tomu pribroji i islamistički terorizam, kojemu je Zapad sam po sebi neprijatelj, nije teško zamisliti sliku na kojoj prema Zapadu kreće mnoštvo s namjerom da ga zauzme, kolonizira, da mu nametne svoja pravila i običaje, da svoje predodžbe o moralnoj nadmoći pretvori u stvarnu, političku nadmoć. Teško je danas reći koliko je ta prijetnja stvarna, tim više što postoji opasnost da se pogrješno svjetlo baci na mnoge ljude koji odlaskom na zapad samo traže slobodu, mir i život u sigurnosti. No osjećaj moralne, intelektualne i svekolike druge nadmoći već je u povijesti bio uzrok velikim poremećajima u svjetskim odnosima. S druge strane, izbjeglice stižu uglavnom s područja u kojim je Zapad stoljećima pokazivao svoju nadmoć, često na vrlo brutalan način.

Tadašnji predsjednik hrvatske vlade Zoran Milanović u jeku izbjegličke krize u Europi poručio je kako Hrvatska nije sudjelovala u kolonijalnim pustolovinama po Bliskom istoku pa danas ne bi trebala ni ispaštati prihvaćajući izbjeglice. Možda je malo pretjerano reći da su za nemire i patnje po svijetu krive velike sile, ali one svakako snose dio odgovornosti za ono što se danas događa po svijetu, posebice u područjima u kojim su one stoljećima krojile pravila ponašanja.

Kolonijalizam je vid imperijalizma, a očitovao se u politici nekolicine zapadnih sila koje su u dominaciji nad nerazvijenim dijelovima svijeta vidjele priliku za vlastiti uspjeh

U kojoj mjeri kolonijalna prošlost doista utječe na današnje prilike u svijetu? I je li kolonijalizam kao ideja prestao biti aktualan, ili je postupno zauzimanje tuđih područja povijesna konstanta koja će pratiti i budućnost?

Kolonijalizam je vid imperijalizma, a očitovao se u politici nekolicine zapadnih sila koje su u dominaciji nad nerazvijenim dijelovima svijeta vidjele priliku za vlastiti uspjeh u političkom i gospodarskom smislu. U pravilu, kolonijalizam znači zauzimanje i izrabljivanje tuđih područja, najčešće povezano s ubijanjem, protjerivanjem ili podčinjavanjem domicilnoga pučanstva. Kolonijalizam se opravdavao kulturnom nadmoći kolonizatora, odnosno nesposobnošću stanovnika određenoga područja da sami urede svoj društveni život. Kolonijalno doba predstavlja povijesno razdoblje od kraja srednjega vijeka do svršetka Drugoga svjetskoga rata. Kao pojam, kolonijalizam je usko povezan s kolonizacijom, naseljavanjem, što je pak praksa koja je u većim ili manjim razmjerima zabilježena tijekom čitave ljudske povijesti.

Kad je riječ o onom što se u povijesnom smislu naziva dobom kolonijalizma, ono je nastalo kao posljedica međunarodnih okolnosti u srednjem vijeku, točnije u 11. stoljeću, kad su talijanski gradovi u borbi za nadzor nad trgovačkim putovima na Sredozemlju potisnuli Saracene i Bizantince. Nakon toga, na tom je području vladala velika živost, s mnogim čimbenicima koji su se borili za utjecaj. Kad je Portugalac Bartolomeu Dias 1488. oplovio Rt dobre nade, promijenila se slika svijeta. Tkanine, začini i sva blaga Istoka mogla su se napokon nesmetano dopremati u Europu. Taj je trgovački put bio dulji i teži, ali jedini moguć, jer je Osmansko Carstvo u međuvremenu bilo zatvorilo sve prolaze na istočnom Sredozemlju.

Zapravo, kolonijalizam nije bio politički projekt, nego trgovački. Pokretači ekspedicija bili su poduzetnici, trgovci, a vlade su ih podupirale nastojeći iz toga i same izvući financijsku, a poslije i političku dobit. Nadalje, temelje kolonijalizma udarile su pomorske sile, one koje su imale mogućnost financirati velike, skupe i opasne ekspedicije. Nadzor nad velikim dijelom svijeta izvan dosega tadašnje civilizacije poslije je omogućio unosne poslove poput trgovine robljem, a zatim i zauzimanje širokih područja u cilju eksploatacije prirodnih bogatstava, ali kolonijalizam je započeo kao mreža trgovačkih putova i uporišta. Prvenstveno Portugal i Nizozemska, tada jake pomorske sile, bile su zainteresirane za stvaranje sigurnih trgovačkih čvorišta u udaljenim dijelovima svijeta. U međuvremenu, oni koji su si to mogli priuštiti jednostavno su zauzimali dijelove drugih kontinenata i proglašavali ih svojima, kao primjerice Španjolska, ili Francuska i Velika Britanija koje su se u 19. stoljeću nadmetale za prevlast nad praktički cijelim svijetom. Velika Britanija još je nakon Prvoga svjetskoga rata zauzimala četvrtinu svjetskoga kopna i vladala nad četvrtinom svjetskoga pučanstva, točnije nad 458 milijuna ljudi. Francuska je nakon početnoga zaleta i zatim neuspjeha u Americi zauzela gotovo cijelu Afriku. Te dvije sile dugo su dominirale Bliskim istokom, širile i usklađivale svoje interesne sfere, osnivale i ukidale države, crtale granice, postavljale vladare i rušile ih.

Dobre i loše strane

Kolonijalna je vladavina često značila ne samo nekontrolirano korištenje prirodnih bogatstava nego i podjarmljivanje domaćega pučanstva, a nerijetko je povezana i s masovnim ubojstvima i primjerima genocida. Španjolac Bartolomé de las Casas, koji je u 15. i 16. stoljeću sudjelovao u kolonizaciji Južne Amerike, postavši u međuvremenu zagovornik prava Indijanaca, u svojem »Kratkom izvješću o uništenju Indija«, opisuje metode sustavnoga uništavanja domorodačkoga stanovništva pod izlikom širenja civilizacije. Francuska je i na kraju kolonijalnoga razdoblja vodila nekoliko iscrpljujućih ratova protiv svojih kolonija, primjerice u Indokini i Alžiru. Krajem 18. stoljeća neke od europskih sila u usponu poželjele su također imati svoje kolonije. Među njima je bila i Njemačka, koja je zauzela područja u južnim dijelovima Afrike. Počela je ondje naseljavati Nijemce, a kad je uvidjela da ne može uvesti red, poslala je vojsku koja je počinila genocid nad narodom Herero u današnjoj Namibiji.

Danas po svijetu postoje brojna mjesta koja svjedoče o zlatnim razdobljima kolonijalizma. Namibija je danas jedna od gospodarski najrazvijenijih država u Africi, s jednim od najboljih zdravstvenih sustava na kontinentu. Veliki gradovi u Južnoj Americi plijene svojim kolonijalnim šarmom s veličanstvenim građevinama, prometnicama i parkovima. Cape Town u Južnoj Africi jedan je od najljepših lučkih gradova na svijetu. No sva ta ljepota i donekle razvijenost plaćene su prevelikom cijenom u stoljećima ubijanja, zlostavljanja i bezočnoga izrabljivanja. Većina bivših kolonija ne posjeduje čak ni takve svijetle točke. Afrika, Bliski istok, većina zemalja jugoistočne Azije, dobar dio Južne Amerike, ne uspijevaju osigurati blagostanje svojim građanima, a dobar dio njih, posebice u Africi i na Bliskom istoku, iscrpljuje se ratovima od kojih će mnogi još dugo trajati.

Kolektivno pamćenje

Mnoge bivše kolonije i dalje su, desetljećima nakon ostvarenja neovisnosti, ovisne o svojim nekadašnjim gospodarima. Novac nekolicine afričkih država i dalje se tiska u Francuskoj, Francuska upravlja njihovim elitama i određuje cijenu njihovih proizvoda na svjetskom tržištu. Slično je i u drugim bivšim kolonijalnim silama, koje su danas izvrgnute optužbi za neokolonijalizam, način upravljanja bivšim kolonijama uz pomoć financijskih institucija i mehanizama svjetskoga tržišta. Svijet je i danas u određenom smislu kakav je bio nekada, bogate i moćne države na tržištu stoje dobro, one određuju što će kupiti od malih i nemoćnih i po kojoj cijeni.

Prestankom razdoblja kolonijalizma u 20. stoljeću mnogi su narodi dobili slobodu, mogu sami upravljati svojom sudbinom, ali u uvjetima koje i dalje diktiraju njihovi nekadašnji gospodari. Kad je riječ o islamskom svijetu, u prvom redu onom što ga obuhvaća područje sjevera Afrike i Bliskoga istoka, kolonijalna prošlost i politika velikih sila u 20. stoljeću ondje su postavile temelje dugoročnoga kaosa. Pojam naroda u etničkom, jezičnom, kulturološkom ili bilo kojem drugom smislu ondje se u pravilu ne poklapa s pojmom države. Vjerske, povijesne, kulturološke i etničke sličnosti i razlike nemaju veze s postojećim državnim granicama, a kolektivno pamćenje ljudi u tim područjima najčešće obiluje poniženjima, prijevarama i nasiljem. Nije neobično što mnogi nastoje otići odande, mnogi jednostavno u želji da očuvaju goli život. S druge strane, gorčina zna lako prerasti u bijes, bijes u nasilje. Ako se tomu pribroje totalitarne ideje, uvjerenost u vlastitu moralnu nadmoć, lako je onda posijati sjeme neprijateljstva i pokušaja dominacije.

TURSKI OBRAT – Erdoganova poruka novomu naraštaju
»Rađajte djecu, šaljite ih u najbolje škole, naseljavajte se u najboljim četvrtima, vozite najbolje aute, stanujte u najboljim kućama«, poručio je početkom prošle godine turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan svojim sunarodnjacima u Europi. Turci su još prije dvadesetak godina u Europi bili slabo obrazovani, stanovali su u lošim stanovima, radili su najgore poslove. Sad neki od njih očito smatraju da je došlo njihovo vrijeme, da se izbore za prva mjesta, da upravljaju drugima. I premda je velik broj turskih doseljenika u međuvremenu dobro integriran u zapadna društva, među njima postoji mnogo njih koji smatraju da su u podređenu položaju i da dolazi vrijeme njihove dominacije.

IZVORPrilika br. 2/2018.
Prethodni članakIZ TEMELJA SE MIJENJA SUDBINA ČOVJEČANSTVA Započelo je posljednje razdoblje povijesti
Sljedeći članakČEGA SE MODA ODREKLA? Moda se mijenja brže nego što većina možda misli