»Silno se nadam da se njemački biskupi ne će jednostavno postaviti obrambeno, nego da će uistinu ući u dijalog. Jer iza toga su opravdane brige koje valja uzeti zaozbiljno.« Tim je riječima ugledni kurijalni kardinal Kurt Koch, predsjednik Papinskoga vijeća za promicanje jedinstva kršćana, u preduskrsnom intervjuu za američku katoličku agencije CNA ocijenio sve brojnija i sve izravnija iskazivanja zabrinutosti koja bi se mogla svesti na pitanje: Kamo to vodi njemački »Sinodski put«?
Sinodski je put zamišljen i ostvaruje se kao institucionalizirani dijaloški proces u kojem njemački biskupi s višestruko mnogobrojnijim predstavnicima organiziranoga laikata pokušavaju naći odgovore za izlazak iz krize koja je eskalirala sa saznanjima o razmjerima spolnih zloporaba u Crkvi. Nakon trećega zasjedanja Sinodske skupštine Sinodskoga puta u Njemačkoj početkom veljače ove godine, kad je postalo posve jasno da »sinodalci« ne odustaju od smjera koji su mnogi prozvali protestantizacijom Katoličke Crkve, sporadične kritike pojedinih biskupa i laika ustupile su mjesto zajedničkim »bratskim opomenama« biskupa.
Prvi se, odmah u veljači, oglasio poljski episkopat. Glas Koncila izvijestio je o pismu predsjedniku Njemačke biskupske konferencije biskupu Georgu Bätzingu koje je potpisao predsjednik Poljske biskupske konferencije nadbiskup Stanislaw Gadecki. Ovdje prenosimo tek jednu rečenicu, barem kao ilustraciju točaka koje su kod Sinodskoga puta za mnoge sporne: »Izostavimo ponavljanje otrcanih slogana i standardnih zahtjeva poput ukidanja celibata, svećeništva za žene, pričesti za rastavljene i ponovno vjenčane ili blagoslova istospolnih partnerstava.«
Upravo je u duhu kršćanske »bratske opomene« napisano pismo koje su članovi Nordijske biskupske konferencije 10. ožujka također uputili biskupu Bätzingu. U pismu koje zrači dobrohotnošću i duhom zahvalnosti za višestruka dobročinstva koje su njemački katolici iskazali nordijskoj katoličkoj dijaspori, među ostalim stoji: »Izazovi Crkve po svem su svijetu silni.
Jasno je da se od nas biskupa traži da razmišljamo kako im na najbolji način pristupiti kako bismo ostali vjerni Kristu, izišli ususret potrebama ljudi našega vremena te posredovali istinu vjere. Ipak, zabrinuti smo zbog usmjerenja, metode i sadržaja Sinodskoga puta Crkve u Njemačkoj. Uviđamo da potrebu za promjenama koja se osjeća treba sagledavati u kontekstu konkretnoga stanja u Njemačkoj. Istodobno ni teme ni ishod savjetovanja kojemu se neki nadaju nisu posve njemačko pitanje. (…) Sveti Otac poziva cijelu Crkvu da sinodalno zajednički traži životvorni potencijal u životu i djelovanju današnje Crkve. Taj proces zahtijeva korjenito obraćenje. (…) Istinske su reforme Crkve oduvijek bile u tome da se božanska objava i katolički nauk zasnovan na autentičnoj tradiciji brane, objašnjavaju i pretaču u vjerodostojnu praksu – a nipošto u tome da se popušta duhu vremena. Koliko je duh vremena nestalan, svakodnevno se potvrđuje. (…) Naše je iskustvo da su katolici koji oblikuju i nose život naših župa i zajednica intuitivno svjesni toga sakramentalnoga otajstva (Crkve), ali ne teže k ispunjavanju upitnika ili sudjelovanju u raspravama. Ne zaboravimo u okvirima sinodskoga procesa pozorno slušati i njihovo svjedočanstvo.«
Ako je dobrohotnost jedno od glavnih obilježja nordijskih biskupa, jasnoća i izravnost glavno su obilježje »Pisma našoj subraći u biskupskoj službi« koje su potpisali desetci biskupa iz cijele Crkve, a objavljeno je 11. ožujka. U početku je bilo 70-ak potpisnika, kasnije se broj povećao. Među potpisnicima su četvorica kardinala – Francis Arinze (Nigerija), Raymond Burke (SAD), Wilfred Napier (JAR) i George Pell (Australija), a velika ih je većina iz SAD-a. Upadljivo veliku skupinu potpisnika čine i afrički biskupi, pri čemu treba reći da ih je najveći dio iz Tanzanije. Zajedničko pismo biskupa snažno je odjeknulo u crkvenoj javnosti potvrdivši konstataciju s kojom ono započinje: Sinodski put nije samo njemačko pitanje, nego se odražava na život mjesnih Crkava diljem svijeta. »Pa i na mnoge katoličke vjernike za koje mi snosimo odgovornost«, kažu izrijekom potpisnici pisma, koji ne oklijevaju spomenuti čak ni »neizbježno prijeteću šizmu u životu Crkve«.
Među uvodnim napomenama kaže se i to da nema sumnje da su mnogi sudionici Sinodskoga puta vođeni dobrim namjerama. No povijest Crkve popločena je »dobronamjernim pokušajima« koji su, zbog nedostatka usidrenosti u Božjoj riječi, vjernoga susreta s Isusom Kristom, istinskoga slušanja Duha Svetoga i podvrgavanja vlastite volje volji Očevoj »ostali besplodni te su naštetili Crkvi u njezinu jedinstvu i njezinoj evanđeoskoj vitalnosti«. »Njemački je sinodski put u opasnosti da vodi upravo u takvu slijepu ulicu«, kaže se u pismu biskupa iz cijeloga svijeta.
Biskupi su svoje primjedbe saželi u sedam točaka, koje bi se mogle suziti na dva esencijalna elementa. Prvi prigovor, koji se eksplicitno ili implicitno proteže kroz većinu točaka, glasio bi: Sinodski se put pretežno vodi duhom i logikom ovoga svijeta. Tako se već u prvoj točki kaže: »Prečuvši glas Duha Svetoga i evanđelja, Sinodski put potkopava vjerodostojnost crkvenoga autoriteta, uključujući i autoritet pape Franje, kršćansku antropologiju i spolni moral, kao i povjerenje u Sveto pismo.« U istom se tonu u drugoj točki nastavlja: »Premda rabe mnoštvo vjerskih ideja i pojmova, čini se da tekstovi njemačkoga sinodskoga puta većim dijelom nisu nadahnuti Božjom riječju i tradicijom… nego sociološkim analizama i suvremenim političkim ideologijama, uključujući i rodnu ideologiju. Oni Crkvu i njezino poslanje promatraju prije kroz naočale svijeta negoli kroz naočale Svetoga pisma i obvezujuće predaje (tradicije) istine koja je objavljena Crkvi.«
Na istu se valnu duljinu svodi četvrta točka gdje se kaže da se čini da raspravama i tekstovima Sinodskoga puta »potpuno nedostaje« radosti evanđelja, kao i peta točka koja prigovara postupku Sinodskoga puta da je »gotovo posve određen stručnjacima i odborima« te je zbog toga »opterećen birokracijom, nužno kritizerski i usmjeren prema unutra«. »Time način postupanja odražava svjetski proširenu crkvenu sklerozu te se ironično protivi tonu i značaju evanđelja. U stvarnosti Sinodski put iskazuje više podložnosti i poslušnosti svijetu i njegovim ideologijama negoli Isusu Kristu, Gospodinu i otkupitelju«, kaže se izrijekom u petoj točki.
Drugi element koji u sadašnjem trenutku ne treba zanemariti, koji su biskupi u sedmoj točki nazvali »upravo paradoksalnim djelovanjem«, glasi: »Njegovi razorni učinci mogli bi neke biskupe i mnoge pobožne laike navesti na to da s nepovjerenjem pristupe samoj ideji ‘solidarnosti’. To bi na bolan način sputalo nužni razgovor unutar Crkve o ispunjenju njezina poziva na obraćenje i posvećenje svijeta.«
U dosadašnjim je odgovorima na spomenute »bratske opomene« predsjednik Njemačke biskupske konferencije biskup Georg Bätzing, premda se na razini najdubljih načela slaže s kritičarima, branio Sinodski hod i njegovu metodologiju. Nije se teško s njime složiti da pristup »kao do sada« ne obećava ništa dobro. No time još nije dan odgovor na pitanje što treba učiniti i što treba promijeniti. Nažalost, čini se da su kriteriji za tumačenje temeljnih načela, koji bi doveli do prihvatljiva odgovora na tragu katoličke tradicije, dubinski različiti. I ta različitost nije nastala preko noći. Stoga se ni brzomu rješenju, posebno ne dobromu, ne treba nadati.
U intervjuu za agenciju CNA kardinal Kurt Koch vrlo je sažeto opisao temeljnu razliku u načinu na koji sinodalnost shvaća papa Franjo i glavna struja Sinodskoga puta, citirajući glasovito Papino pismo od lipnja 2019. godine. »Ne vidim da je to (shvaćanje) identično. Za Papu je sinodalnost duhovni događaj. To znači: on poziva da jedni druge slušamo te da u slušanju jedni drugih slušamo Duha Svetoga, što nam on želi reći. U Njemačkoj, imam dojam, sinodalnost je u bavljenju strukturama, a to je nešto na što je već u svojem pismu narodu Božjemu (u Njemačkoj) vrlo energično upozorio papa Franjo; da nije u prvom redu riječ o strukturama, nego o duhovnom događaju. I drugo, da sva sinodalnost ima služiti evangelizaciji, kao što je Papa sada također propisao u apostolskoj konstituciji za Rimsku kuriju«, rekao je kardinal Koch.
