Neven Drozdek odrastao je čovjek u kojem još živi dječak koji željno upija sadržaje iz tako zanimljiva svijeta koji ga okružuje, a glas toga dječaka zajedno s njegovim radoznalim pogledom usmjerenim prema zanimljivim ljudima u tom zanimljivom svijetu odjeknuo je u novoobjavljenoj knjizi Careva krunica i ostale priče u izdanju Glasa Koncila. Riječ je o autoru koji je novim mladim naraštajima otprije poznat po knjizi Sveci na malčice drugačiji način.
U Carevoj se krunici nanizalo dvanaest zrnaca, dvanaest priča za djecu i mlade u kojima su predstavljeni ljudi koji su svojim ostvarenjima u području duhovnosti, umjetnosti i znanosti zadužili svijet i koji su svoje talente prepoznavali kao nezaslužene Božje darove koje su besplatno primili i koje im je onda, po svetopisamskoj logici, i besplatno dati. Drozdek tako svojim čitateljima predstavlja Karla I. Austrijskoga, posljednjega austrijskoga cara i ugarsko-hrvatskoga kralja; Ivanu Brlić-Mažuranić, unuku bana Ivana Mažuranića i jednu od najznačajnijih hrvatskih književnica za djecu; fra Slavka Barbarića, jednoga od najprepoznatljivijih simbola Međugorja; Nikolu Teslu, »otkrivača« koji nije volio da ga se naziva izumiteljem, tvrdeći da on nije ništa izumio, nego samo otkrio ono što već postoji; Marka Križevčanina, velikoga zaljubljenika u Krista; inovatora Slavoljuba Penkalu; svjetionik Križevaca – Stjepana Kranjčića; Hermana Bolléa, hrvatskoga arhitekta njemačkoga podrijetla; fra Didaka Buntića, prosvjetnoga i socijalnoga djelatnika, graditelja, prosvjetitelja i političara; sigetskoga junaka Nikolu Šubića Zrinskoga; Ruđera Boškovića, svestranoga hrvatskoga velikana, te slikaricu Slavu Raškaj, simbol borbe, predanosti i nepokolebljive ustrajnosti.
Prije početka svake priče, kao i na naslovnici, nalaze se crteži Darija Kukića, koji je uspio »uhvatiti« ključni trenutak i taj trenutak iz riječi pretočiti u sliku. Na kraju ispripovijedanih avantura i dogodovština predstavljeni su glavni likovi podatcima iz njihova života koji čitatelju o njima upotpunjuju sliku te mogu poslužiti kao inteligentno osmišljen »mamac« za daljnje proučavanje ostvarenja tih iznimnih ljudi. Jezik kojim su ispripovijedane priče jednostavan je, neopterećen, zaigran, čime se stječe dojam da je pripovjedač u svakom trenutku svjestan prisutnosti čitatelja u tekstu te se neprestano trudi zadržati mu pozornost na radnji, a osobito to uspješno čini duhovitim napomenama. Zanimljivo je da pripovjedači priča nisu ujedno glavni likovi, nego likovi koji se nalaze u njihovoj blizini.
Tako primjerice Carevu krunicu pripovijeda carev sin; o Ivani Brlić-Mažuranić pripovijeda šegrt koji joj je poslužio kao inspiracija za odvažnoga Hlapića, o Nikoli Tesli pripovijeda pomoćnik Marka Twaina… Zahvaljujući upravo toj blizini i karakternosti koja privlači, ali ne ponižava, i oni sporedni likovi, pripovjedači, mijenjaju se, dozrijevaju i rastu: Vjerujem da se moja veličina nalazi u tome što sam svjetla pozornice prepustio svojemu iznimno nadarenomu bratu, ali ne zato da bih živio od sjaja koji je preko njega obasjavao i mene, nego zato što sam uvijek bio uz njega, onaj koji je završavao nacrte za koje on nije imao vremena, koji je odrađivao sastanke na koje on nije stizao i koji mu je pomagao donijeti prave odluke kad god bi pod teretom odgovornosti i velikih obveza posustajao. Stoga je svaka od Drozdekovih priča zapravo priča o utjecaju jednoga čovjeka na drugoga, priča o mentorstvu, o vodstvu, o toj dvostrukoj odgovornosti koju svatko ima i za svoj život, ali i za život svoga bližnjega: Ta misao da postoje dobri ljudi koji vjeruju u mene davala mi je snage da ustrajem i onda kada bih prepušten samo svojim slabim snagama zasigurno posustao i predao se.
Naslovna priča Drozdekove zbirke, Careva krunica, možda ni zbog čega drugoga nego samo zbog titule koja stoji uz ime Karla I. Austrijskoga, navodi na povezivanje te priče s pričom o carevu novom ruhu Hansa Christiana Andersena. Naime, poštovanje naroda prema oba spomenuta cara temelji se i u jednom i u drugom slučaju na nevidljivu ruhu kojim su se vladari ogrnuli, pri čemu je ruho Andersenova cara nevidljivo zato što ga jednostavno nema, ono ne postoji, a ruho je Karla I. Austrijskoga nevidljivo zato što je tkano od platna molitve i sakramentalnoga života. Zaogrnuti se nepostojećim plaštem i očekivati divljenje ljudi koji ne iznose svoje mišljenje o goluždravoj carskoj paradi dijelom zato što svoga mišljenja nemaju, dijelom zato što ga se boje imati, znači predstaviti svu tragediju ljudskoga konformizma, ali i sebeljublja i oholosti. S druge strane primjer Karla I. Austrijskoga pokazuje kako kićena odora nije ta koja čini vladara vladarom te kako čovjek ne treba sa sebe skinuti odjeću da bi se ogolio, nego umjesto toga treba skidati sve slojeve svojih slabosti koje ga svakodnevno udaljuju od Boga. Tek tako ogoljen, u poniznosti pred svojim Stvoriteljem, čovjek nikada ne će osjetiti podsmijeh, sram i poniženje koje je morao osjetiti Andersenov car zagledan u oči svoga naroda i zaglušen zvukom triju riječi koje je izgovorio iskreni dječji glas.
I dok su nesretnomu Andersenovu caru prevaranti tkali ruho, Karlo I. Austrijski svoje je ruho istkao sam: Volio sam promatrati svojega oca, ozbiljnoga i dostojanstvenoga u svojoj maslinastoj vojnoj uniformi, čovjeka pred kojim su se svi s poštovanjem klanjali, kako ponizno niže zrnca ružarija među svojim prstima i Gospi daje sve naše terete. Tada, a još i dugo godina nakon toga, nisam znao pa čak ni naslućivao kolika se veličina krije u ljudima koji na takav način oblikuju svoj život. Nečija veličina doista nije u poziciji na kojoj se nalazi ni u trenutačnoj moći kojom raspolaže. Prava veličina svakoga čovjeka, ma bio on prosjak ili car, nalazi se u prihvaćanju vlastite malenosti i predanja u Božje ruke svih svojih talenata i budućih koraka.
Drozdek u svojim pričama ne podilazi mladim čitateljima, ne prikazuje im život kroz ružičaste naočale gdje nakon zapleta likovi koji su svojim postupcima narušili sklad bivaju kažnjeni, a dobri žive sretno do kraja života. Upravo suprotno, u Drozdekovim pričama dobri likovi često stradavaju zbog toga što su do kraja slijedili svoje ideale i nisu odstupali od njih. Moglo bi se stoga učiniti da je u njegovim pričama svijet prikazan kao mjesto izvrnutih vrijednosti na kojem se ne isplati biti dobar, ali nije tako.
Njegove su priče životne, stvarnosne, realne, ali istodobno i vedre jer u svakoj teškoći u kojoj se likovi nađu postoji svijest o tome da će naposljetku, bez obzira na sve, ipak sve biti dobro: Imao sam puno pravo biti ogorčen na cijeli svijet, ali si to kao kršćanin nisam dopustio, baš naprotiv, životna radost nikada me nije napuštala pa ma kakve me okolnosti snašle, govori Otto, sin Karla I., a smioni Hlapić kao da se nadovezuje na tu misao riječima: Otac mi je tako uvijek iznova ponavljao da u životu treba biti pošten, strpljiv i marljiv pa će dobri Bog učiniti da sve jednom iziđe na dobro.
Careva krunica i ostale priče na djeci primjeren način pripovijedaju o životnim iskušenjima, nudeći pri tome i »alate« kako ta iskušenja nadvladati. Stoga se u njima mogu iščitati mnoge plemenite poruke o obitelji, o ljubavi i o prijateljstvu, o ustrajnosti, istini i poštenju, o inspiraciji, o potpori i o vjetru u leđa, o patnji, o žrtvi i o predanju, o potrazi za samim sobom, o razumijevanju, o odlučnosti, o besmislenosti nepravde – sjemenu nekih novih sukoba, o djeci koja su svagdje djeca, bez obzira na razlike koje stoje između njih, o cjelovitosti jer svaka razdijeljenost u čovjeku, ma koliko bila mala, s vremenom u njemu raste i za sobom ostavlja pustoš hladnoga srca i rane koje nikada ne zacjeljuju i samo se produbljuju, naposljetku – o vremenima i o ljudima koji su prepoznali kakve su i kolike darove primili od Boga i kako im najzad ne preostaje ništa drugo nego te primljene darove, u maniri dobrih upravitelja, vratiti svojemu Stvoritelju umnažajući ih pritom dijeljenjem s bližnjima.
