»Rat je za nas, Kristovu Crkvu, prekrasna prilika da postanemo milosrdni samaritanac za djecu bez roditelja, za mlade žrtve rata, da budemo oslonac izbjegličkim obiteljima i obiteljima branitelja, kao i duhovni štit vojsci.« Tim se riječima čelnik rimokatoličke Ukrajinske biskupske konferencije biskup Lutska Vitalij Skomarovskij javio Glasu Koncila sredinom srpnja, 506. dana rata u Ukrajini, odgovarajući na naš upit kako u 17. mjesecu od otvorene agresije na ukrajinski teritorij živi Crkva u Ukrajini. Iako pažnja svjetske javnosti u danima ljetnoga predaha s Ukrajine pomalo slabi, naš sugovornik ističe: »Ne prestaju manifestacije mržnje prema našoj zemlji i našemu narodu od agresora, Ruske Federacije.«
»Svjetski mediji sve manje govore o ratu u Ukrajini, ali to ne znači da se situacija u Ukrajini smiruje. Svaki dan osjećamo stalnu prijetnju raketnih napada, napada bespilotnih letjelica; do nas dolaze vijesti o pogibiji branitelja i civilnoga stanovništva. To je naša svakidašnjica… Istodobno konstantno osjećamo potporu brižnih ljudi iz različitih dijelova svijeta, na čemu smo im jako zahvalni. Zahvalni smo onima koji su prihvatili i udomili žene i djecu iz Ukrajine. Zahvalni smo dobrotvornim zakladama i volonterima koji nam osiguravaju hranu, lijekove i razne druge potrepštine. Svaka je pomoć veliki dar od srca! Naravno da ta pomoć u 16. mjesecu sveobuhvatne invazije Ruske Federacije nije ista kao na početku, ali je prisutna! Na poseban način osjećamo molitvenu potporu vjernika diljem svijeta i solidarnost s našim napaćenim narodom«, rekao je 59-godišnji biskup Skomarovskij.
U ožujku ove godine izabrani čelnik ukrajinskoga rimokatoličkoga episkopata podsjeća da Crkva nije ostala po strani u ovom vremenu rata te da je među prvima priskočila u pomoć žrtvama rata, a ističe i da ljudi mogu baš u Crkvi naći utjehu i potporu u teškim vremenima, kao i odgovore na pitanja koja ih muče. »Svaki je dan nov i prekrasan znak nade jer svaki dan sunce izlazi i donosi nove izazove. To je divan znak da se nismo razjedinili, nego ujedinili kako bismo zaštitili svoju domovinu i služili potrebitima«, kaže biskup Skomarovskij, koji je rodom iz Žitomirske oblasti.
Na tom tragu, na našu tvrdnju da je postizanje mira u Ukrajini sada primarni zadatak, no da će i nakon završetka sukoba biti puno dužnosti – materijalna i duhovna obnova ranjenih ljudi i duša – naš sugovornik kaže: »Svatko od nas željno čeka kraj rata i stoga svatko od nas na svom mjestu čini sve da se postigne mir. Mi kao Crkva nastojimo se brinuti ne samo za materijalnu potporu potrebitima, nego i za duhovnu pomoć. Preporod društva ne sastoji se samo od materijalne obnove, on mora ići ruku pod ruku s duhovnim buđenjem odnosno duhovnom preobrazbom. Ratno vrijeme pokazalo je da je društvu potrebna duhovna obnova. Rimokatolička Crkva u Ukrajini, odgovarajući na znakove vremena, reagira koliko god je to moguće na izazove s kojima se društvo suočava. Konkretno, u našim biskupijama postoje centri u kojima se pruža psihološka potpora žrtvama rata, u kojima se bavi vojnim osobama i raseljenima, u kojima se pruža materijalna pomoć obiteljima u potrebi. Sve njih mi pratimo, ne ostavljajući ih same. Dakle, na terenu formiramo centre za potporu i rad sa žrtvama rata.«
Početkom lipnja u Ukrajini je bio Papin predstavnik kardinal Matteo Zuppi, koji je nakon posjeta Kijivu rekao: »Mir bez pravde ne bi potrajao.« Čelnika Ukrajinske biskupske konferencije pitamo je li to teži zadatak od postizanja mira? »Promjena društva počinje promjenom vlastitoga srca i vlastitoga života. Da bismo razumjeli pravdu, treba raditi na formiranju ljudske savjesti jer se bez Boga ne može izgraditi pravedno društvo. Postizanje mira na prvom je mjestu, kako ne bi ginuli nedužni ljudi, kako cijeli gradovi ne bi bili uništeni. Sljedeći je korak formiranje osjećaja odgovornosti, bez kojega je teško razumjeti pravdu«, odgovara biskup, koji je svoju biskupsku službu započeo prije dva desetljeća kao pomoćni biskup kijivsko-žitomirski, a onda je imenovan ordinarijem u Lutsku 2014. godine.
Sjedište njegove biskupije, Lutsk u zapadnoj Ukrajini, nalazi se u blizini Poljske, a na sjeveru dijeli granicu s Bjelorusijom, što znači da postoji stalna prijetnja invazije sa sjevera. Kako se u tim okolnostima uspijeva odgovoriti na pastoralne izazove? »Nekoliko je puta napadnuta infrastruktura u Lutsku, što je izazvalo mnoge ozbiljne probleme. Ali uspjeli smo prevladati te teškoće. Ratno nam je vrijeme postalo prilika za aktivan rad s potrebitim slojevima stanovništva. Od veljače do svibnja prošle godine pomagali smo u prijevozu djece i žena u inozemstvo, osiguravali tople obroke i donosili potrebne stvari na željezničke postaje ljudima koji su napuštali svoje domove. Organizirali smo, a i dalje organiziramo pomoć u proizvodima i higijenskim potrepštinama za prognanike, kao i psihološku potporu djeci i ženama žrtvama rata. Posebno se brinemo o obiteljima branitelja«, kaže biskup Lutska.
Krajem lipnja u Lutskoj biskupiji proslavljen je blagdan sv. Petra i Pavla, naslovnika katedrale, koja je od 1946. do 1990. u komunističkom vremenu bila pretvorena u muzej ateizma. U to vrijeme svećenici i vjernici također su bili zatvarani i uhićivani, vlasti su nastojale iskorijeniti vjeru u Boga. Predstavljajući svoju biskupiju za čitatelja Glasa Koncila, biskup Skomarovskij rekao je da je to »biskupija mučenika za vjeru«. »Godine 1943. tijekom volinjske tragedije prolivena je krv nevinih ljudi. Komunističke vlasti nastojale su iskorijeniti vjeru u Krista: zatvarane su crkve, vjernici progonjeni. Uoči Drugoga svjetskoga rata bilo je 165 katoličkih crkava, a sredinom šezdesetih nije bilo ni jedne djelujuće crkve, no vjera je ostala! I to je veliki znak Božje prisutnosti«, kaže biskup.
Je li ih sve to možda pripremilo za ovo što im se sada događa? »Po mom mišljenju ne može se biti spreman za rat jer svaki je rat smrt, a najgora je smrt nevinih i djece. Svaki rat donosi mržnju, neprijateljstvo i nepravdu, od koje ne pate samo Ukrajinci, nego cijelo mistično Tijelo Kristovo, koje je Crkva. Stoga taj rat nanosi velike rane i trebat će desetljeća da one zacijele. Rat je vrijeme koje moramo proživjeti. Molimo se da nam Bog što prije podari mir. Glavni je izvor snage, vjere i nade za sve vjernike pouzdanje u bezgranično Božje milosrđe. Bože, spasi Ukrajinu!« zaključio je naš sugovornik.
