PITALI STE
Zašto Hrvatska ima toliko stranaka?

U Hrvatskoj postoji mnogo političkih stranaka, mislim da je broj nešto veći od 150. Kako biste komentirali taj fenomen i o čemu on zapravo govori? S tim u vezi je i meni posve nejasna pozicija tzv. nezavisnih zastupnika, koga oni predstavljaju i zašto uopće kao takvi postoje?

Zahvaljujem, stalni čitatelj

U većini zemalja u kojim je na snazi demokratsko uređenje registriran je velik broj političkih stranaka, no samo ih mali broj aktivno djeluje i imaju direktan utjecaj na društvo. Tako i Hrvatska u navedenom ne zaostaje po broju registriranih stranaka. No, s druge strane, s obzirom na to da u Hrvatskoj žive oko četiri milijuna stanovnika, broj političkih stranaka koji premašuje stotinu uistinu je velik. Na sreću (ili nesreću), utjecaj većine njih zapravo je neznatan, velika većina na izborima ni ne prelazi izborni prag, zasigurno bi ih bilo teško sve i pobrojiti, a još teže opisati njihova politička stajališta, uvjerenja i programe. Što to tjera čovjeka da osnuje stranku, da bude aktivni i istaknuti član neke stranke ili da postane nezavisni kandidat, veoma je složeno pitanje.

Ako se kroz politiku pokušavaju riješiti unutarnji konflikti i traume, tada političar u svom djelovanju nije vođen potrebom za napretkom društva

Političare gledamo svakoga dana na televiziji, ponekad se teško oteti dojmu o njihovoj sveprisutnosti, a oni se, barem verbalno, zauzimaju za prava »običnoga« čovjeka, obećavajući bolje sutra ili, još češće, kritizirajući one koji su na vlasti, ali bez i jednoga konkretnoga načina kako bi promjene za koje se zalažu proveli u djelo. Kad iskustvo ne bi govorilo drukčije, opravdano bi se političare moglo nazvati pravim altruistima. Nažalost, svakodnevno se vidi kako političari koji bi trebali biti moralne vertikale rade u velikoj mjeri suprotno od onoga što se naziva društveni boljitak. Pogrješno bi bilo reći da su svi političari »isti«, da svi rade za osobno dobro pod paskom kolektivnoga uspjeha, no nemali broj njih svojim ponašanjem pokazuje da nije suprotno – što navodi na opći zaključak da su svi političari isti u svom naumu. Politika kao takva pruža pojedincu određenu moć ili barem privid moći, a samim time osoba se osjeća »važnijom« u odnosu na druge ljude i vjeruje da ima mogućnost utjecati na živote drugih.

Potreba za moći

Ta potreba za moći ne mora nužno biti loša ako je vođena stvarnim idealima i stvarnom vjerom da se kroz političko djelovanje može ostvariti boljitak za društvo. No ako se kroz politiku pokušavaju riješiti neki unutarnji konflikti i traume, tada političar u svom djelovanju nije vođen potrebom za napretkom društva nego potrebom zadovoljenja isključivo vlastitih potreba. U skladu s tim, ako je želja pojedinca da se bavi politikom i da djeluje kao nezavisni zastupnik većim dijelom odraz njegova altruizma, onda i njegovo političko djelovanje može itekako imati smisla. No ako je jedina težnja osobe zadovoljenje potrebe za moći, važnošću i jačanje osobnoga ega, onda je njezina uloga »kupi – prodaj«, odnosno »tko ponudi više – njemu glas«. Oni političari koji njeguju prave vrijednosti, rad, trud, odricanje, žrtvu i poštenje i koji su posvećeni svojemu višemu, kolektivnomu cilju mogu mijenjati društvo nabolje. Uloga nezavisnih zastupnika ovisna je o stvarnoj potrebi osobe da se bavi politikom, a osobito da samostalno djeluje, bez čvrste pripadnosti nekoj od političkih stranaka. Promjene u društvu može pokrenuti pojedinac, ali da bi se promjena održala i dala određene učinke, nužna je podrška grupe. Biti nezavisan bez podrške većine zasigurno ne će polučiti željeni cilj, barem ne u onoj mjeri u kojoj je to osoba priželjkivala.

PITALI STE
Kako steći imunitet za vulgarna dobacivanja?

Poštovana gospođo Lovorka Brajković!

Nedavno se u novinama pojavio članak o seksizmu uz popratnu fotografiju protestnoga skupa prosvjednica s transparentima. Ja sam u trećoj životnoj dobi i izraz seksizam do sada nisam čula. Međutim, kada sam počela čitati članak, sve mi je to bilo poznato. Seksizam nije samo seksualno uznemiravanje dodirom, to su i dvosmislice, buljenje. Davanje određenih znakova u našoj se sredini tolerira odnosno smatra šalom. Nekad (ili negdje) zvižduk je bio kompliment, danas se to smatra nepristojnim. Znam iz iskustva da su mlade djevojke na ulici bile izvrgnute vulgarnim dobacivanjima i plačući dolazile kući. Kako steći imunitet prema takvim povrjedama? Profesor Ivančić je rekao: »Nemoj voditi dijalog s nečastivim. Okreni se dobrom Bogu Isusu. Ignoriraj zlo.« Nama je nastavnik u osnovnoj školi rekao: »Samo ona djevojka koja je k… reagirat će na takva dobacivanja.« Molim vaše mišljenje. Pozdrav!

Čitateljica

Seksizam u najširem smislu riječi predstavlja diskriminaciju među spolovima i to na način da se rade razlike u tjelesnim i psihološkim značajkama koje neizbježno dovode do različitoga položaja muškaraca i žena u društvu, šaljući na taj način poruku da je jedan spol inferiorniji u odnosu na drugi.

Seksizam je stvar kulture i društva, često je dobro upakiran u šalama kojima se većina smije, pa čak i one osobe kojima je »namijenjen«. On predstavlja odraz stereotipa koje društvo ima prema određenomu spolu, koji je tako dobro ukorijenjen da ga je ponekad teško i prepoznati. Brojne reklame i reklamni natpisi u sebi kriju stereotipne poruke, šaljući na taj način poruku određenomu spolu što je to prihvatljivo, a što nije. S vremenom, ponašanje koje se proklamira u medijima postaje normalno i uobičajeno, a svako odstupanje od očekivanoga doživljava se kao kršenje socijalnih norma. Seksizam je posvud – kad bračni status postane zaprjeka za zaposlenje, kad se djeca dodjeljuju majci na skrb nakon razvoda pod obrazloženjem da su »samo majke dobri roditelji i podrazumijeva se da će se one bolje skrbiti o djetetu«, dobacivanje na ulici, seksualizirano zviždanje, davanje neprimjerenih komplimenata i slično. Seksizam je u određenoj mjeri više usmjeren prema ženama, a osobito je bio eksplicitno prisutan pedesetih godina prošloga stoljeća. Tada su žene bile prikazivane kao domaćice, poslušne supruge, stavljajući naglasak na savršeno oblikovano tijelo, a žena je bila najsretnija s glačalom i kuhačom u ruci i jedini cilj bio joj je usrećiti supruga. Situacija je danas ponešto drukčija jer i muškarci u sve većoj mjeri postaju »žrtve«. Seksizam danas nije tako otvoren i eksplicitan, nego je prikriven na način da mnogi ne vide stereotipiziranje.

Seksizam je stvar kulture i društva, često je dobro upakiran u šalama kojima se većina smije, pa čak i one osobe kojima je »namijenjen«

Pojedini reklamni slogani kažu: »Muškarci znaju zašto«, »Za žene – ne za djevojčice«, »Za muškarce – ne za dječake« i sl. U tim se porukama krije znatno veća opasnost nego što se čini na prvi pogled. Svijet medija uvelike je obojen seksizmom, kako prema muškarcima tako i prema ženama; toliko je ukorijenjen da ga je često teško i zamijetiti, što nikako ne znači da ne utječe na pojedinca. Mediji, koji bi trebali biti glas jednakosti i ravnopravnosti spolova, postali su promicatelji nejednakosti, seksizma i stereotipa, s jedinim ciljem, a to je ostvarenje profita. Mediji oblikuju ljudsko mišljenje, svakodnevno ponašanje, ljudska očekivanja i u širem smislu riječi utječu i na ljudsku percepciju i viđenje uloge žene ili muškarca u društvu. Koliko su se samo puta prikazivale reklame za neki proizvod koji je popraćen atraktivnim izgledom žene za kojom zviždi muškarac ili ju zavodljivo gleda, a žena se zavodljivo smješka!

Seksizam ne štedi nikoga

Slično se može zamijetiti i u glazbenoj industriji gdje se u glazbenim spotovima oblikuje način na koji muškarci doživljavaju žene (ali i žene muškarce) i stvaraju očekivanja kakvi bi oni trebali biti. Upravo te situacije stvaraju pogrješnu percepciju žena i muškaraca i njihova međusobnoga odnosa. Žene su često prikazane kao objekt koji je u službi muškarca, a prikazivanje muškarca kao savršenoga, mišićavoga, zgodnoga i avanturističkoga duha koji se upušta u opasne aktivnosti kako bi privukao pozornost neke žene cilja stvaranju površne slike i o muškarcima i ženama. Seksizam danas jednostavno ne štedi nikoga, prisutan je u svim sferama života, šireći negativnu i nerealnu sliku obaju spolova, mijenjajući vlastito poimanje odnosa, svakodnevni sustav vrijednosti, dehumanizirajući čovjeka u cijelosti. Jedan od većih problema kad je riječ o seksizmu jest taj što se takva ponašanja sve više normaliziraju, društvo rijetko kad reagira, a čovjek kao da je postao imun, s podsmijehom reagira na svakodnevne pojave seksizma.

Najgori oblik seksizma jest onaj prikriveni, neizravni, koji se često susreće u humoru jer se smatra da ono što je rečeno kroz šalu nikomu ne šteti i da je takav sadržaj zapravo simpatičan i benigan. Normaliziranjem takvih šala ljudi su skloni vrlo brzo takva ponašanja prihvatiti kao normalna i uobičajena.

Pogubni stereotipi

Jedini način izlaska iz začaranoga kruga seksizma i stereotipa jest povećanje svijesti i muškaraca i žena, podizanje svijesti o važnosti partnerstva i zajedničkoga djelovanja umjesto nadmetanja. Kroz odgoj djeca uče koje je ponašanje prihvatljivo, a koje nije, stoga je važno od rane dobi odgajati i učiti djecu o prihvaćanju suradnje između muškaraca i žena umjesto hijerarhije i dominacije. Kroz odgoj djeca stječu svjesnost o tome koliko stereotipi mogu biti pogubni i koliko se iza takozvanih benignih šala, zvižduka, neprimjerenih pogleda i komplimenata krije diskriminacije, nepravde i seksizma.

No, s druge strane, ljudima nije strano vidjeti problem i narušavanje jednakosti ondje gdje je i nema. Opravdano se može postaviti pitanje kad prestaje bonton a počinje seksizam. Hoće li se pridržavanje vrata ženi ili davanje komplimenta smatrati seksizmom i time omalovažiti ženu, ali i muškarca kao osobu, šaljući joj poruku da je »slabiji« spol čija je jedina uloga da bude lijepa, ili će se navedena ponašanja doživjeti kao odraz kulture ili bontona? Burno reagiranje na svaku situaciju i doživljavanje svake situacije kao seksističke ima samo jedan učinak, a to je da se stvarni seksizam skrije u moru irelevantnih stvari, poput pridržavanja vrata ženi. A nereagiranje na stereotipne poruke i seksističke ispade odnosno burno reagiranje na jednu vrstu seksizma, a prihvaćanje onoga koji osobi odgovara, zapravo je hrana koja održava seksizam na životu.