Neopraštanje dovodi do negativnih osjećaja, negativnih misli i stajališta te tako do psihičkih opterećenja i bolesti. Stručnjaci s područja psihologije, psihijatrije, teologije i još nekih znanosti sve češće upozoravaju da je sposobnost istinske ljubavi i opraštanja jedan od važnih pokazatelja zdrave osobnosti i njezinih potencijala za svekoliki rast i razvoj. Opraštanje postupno pretvara čovjekovu patnju, ljutnju, bijes, zlobu, depresiju u vrijednosti i vrline ljubavi, moći, slobode, radosti i smisla te tako pridonosi zdravim međuljudskim odnosa.
Najbolje je što opraštanje pomaže i onomu komu se oprašta i onomu tko oprašta.
Iscjeliteljska snaga opraštanja odavno je prepoznata, ali se njezine blagodati i dalje premalo rabe u svagdašnjici. Čak ni među vjernicima, primjerice pet velikih religija svijeta, ni u psihijatrijskoj praksi. Nikako da se u praksi shvati da opraštanje – bilo u osobnim bilo u međunarodnim odnosima – omogućuje čovjeku da živi u zdravu, vedru i mirnu stanju duha, usmjeren na dobrobit i blagodati života, a ne u prošlosti, mržnji, zlobi i drugim negativnim emocijama.
Dobro je i daje nadu da se sve češće može naići na stručna upozorenja izvan religijskih sustava kako tehnike opraštanja mogu pomoći u liječenju različitih teških bolesti. One na jednoj strani smanjuju negativne emocije, frustriranost, bijes i mržnju, a na drugoj pojačavaju snage i obrambene sposobnosti organizma. A to može imati važnu ulogu u liječenju različitih bolesti.
Iz iskustva i istraživanja nedvojbeno se pokazuje da je opraštanje iz niza dobrih razloga nužno kako za osobno zdravlje tako i za zdrave međuljudske i međunarodne odnose. Opraštanje se može dogoditi u četiri temeljna i sadržajno različita načina i smisla.
- U idealnom smislu opraštanje je proces u kojem počinitelj uviđa nepravdu koju je nanio, spoznaje zlo i patnju koje je prouzročio, kaje se za to, izražava spremnost nadoknaditi štetu koju je time nanio i od žrtve traži oproštenje. U isto vrijeme ostavlja slobodu žrtvi da odbije molbu za oproštenje.
- Najrašireniji smisao opraštanja jest pomirenje, to jest ponovna uspostava odnosa među ljudima između kojih se dogodilo zlo. Žrtva oprašta počinitelju nanesene nepravde, ono od njega počinjeno i od žrtve podneseno zlo.
- Treći je sadržaj opraštanja neovisan o počinitelju, tiče se ponajprije žrtve i njezina odnosa prema pretrpljenomu zlu i patnji te prema počinitelju. Dakle, odnosi se samo na žrtvu i služi joj da se rastereti, ukloni iz sebe ogorčenost i patnju od podnesenoga zla, tako da je više ne muči nanesena nepravda.
- Četvrti smisao opraštanja odnosi se na počinitelja i na njegovo traženje oproštenja. To traženje oproštenja ne mora najprije biti upravljeno žrtvi, nego autentična molitva i traženje da čovjeku ili zajednici Bog oprosti, bilo grijehe pojedinca bilo grijehe cijele zajednice. To pretpostavlja iskren odnos s Bogom i duboko kajanje zbog nanesene nepravde i učinjenoga zla.
Iz knjige »Kako steći vrline koje ljudi (u drugih) najviše vole«
koja ove godine izlazi iz tiska u nakladi Glasa Koncila
