ČETIRI ŽUPE KOJIMA JE JEDINI CILJ – OPSTANAK Maleni hrvatski biseri u katoličkoj ogrlici

Deževice, Gospa Snježna, Mrkonjić Grad, Sv. Filip i Jakov

Prilično je nezahvalno govoriti o »malim« i »velikim« župama samo na temelju broja vjernika jer se pojedine župe naspram drugih u istoj biskupiji mogu opravdano smatrati velikima, iako pojedine gradske župe, npr. hrvatske metropole, imaju možda i veći broj vjernika negoli cijela biskupija u kojoj se nalaze te »velike« župe. Jednako tako, zar nisu po raznovrsnosti i aktivnosti vjerničkoga života, što bi trebalo biti osnovnim mjerilom s vjerničkoga motrišta, mnoge malobrojne župe zaslužile da ih se smatra doista »velikima«? U tom smislu, dobro je barem putem novinskoga prikaza »posjetiti« nekoliko župa, točnije – župna sjedišta, te malene hrvatske bisere u katoličkoj ogrlici, posvjedočiti im blizinu i ponos Katoličke Crkve u Hrvata zbog njihova postojanja, te zahvaliti njihovim župnicima na služenju u njihovu opstanku.
DEŽEVICE – Župa Gospe Snježne
U okrilju sv. Jakova Markijskoga

Župa Vrhbosanske nadbiskupije, koja se spominje prvi put već g. 1403., bila je u prošlom stoljeću jedno od najvećih sela u općini Kreševo, koje je prema popisu iz 1971. imalo 437 stanovnika, a danas ih je tek 62. Za tamošnje se vjernike skrbi župnik Marin Marić, 30-godišnjak rođen na Kupresu.

U srednjoj Bosni, osam kilometara od Kreševa, smjestilo se selo Deževice u općini Kreševo, okruženo planinama Bitovnjom i Vranicom, koje djeluje kao iz bajke i pomalo »na kraju svijeta«, unatoč asfaltiranoj krivudavoj cesti pored potoka Nevre koja vodi do naselja. Potok prolazi kroz očaravajući krajolik i protječe i kroz to maleno selo s točno 62 stanovnika i tamošnju rimokatoličku župu Gospe Snježne Vrhbosanske nadbiskupije s istim brojem vjernika. O nedirnutoj i čistoj prirodi svjedoči i tamošnja tvornica prirodne izvorske vode »Nevra«.

Ostatak ostataka nekadašnjeg važnog središta

Župa je tek »ostatak ostataka« nekadašnjega važnoga gospodarskoga središta u tom mjestu, koje je još u srednjem vijeku imalo: rudnik srebra i olova, carinu, trgovačke urede i obrtničke radnje. Mjesto i župa prvi se put spominju već g. 1403. Tada ih je krasila crkva sv. Jelene i franjevački samostan ili rezidencija, no sigurno je da su tamošnje pučanstvo u to doba pastorizirali franjevci. Nažalost, nakon pada Bosne g. 1463. od turskih osvajača pod vodstvom sultana Mehmeda II. Osvajača, ni oni nisu izbjegli paljenje i rušenje, kao i mnoštvo drugih crkava i samostana. No određeni je broj katolika ipak opstao tijekom cijeloga vremena osmanlijske vladavine, što pokazuju biskupijski popisi stanovništva, a pastoral je nastavljen i nakon propasti župe, i to, očekivano, iz kreševskoga franjevačkoga samostana.

Župa je obnovljena gotovo četiri stoljeća kasnije, u doba austrougarske vladavine u Bosni i nakon ponovne uspostave redovite crkvene hijerarhije u Bosni, odlukom tadašnjega sarajevskoga nadbiskupa Josipa Stadlera 22. kolovoza 1899. godine. Za zaštitnicu župe odabrana je Gospa Snježna, u čiju je čast g. 1905. podignuta prva crkva u dijelu sela zvanom Močila. Kasnije, 1961. godine, na sadašnjem je mjestu izgrađena nova crkva.

Deževice su u prošlom stoljeću bile jedno od najvećih sela u kreševskoj općini, koje je imalo i četverogodišnju osnovnu školu. Nažalost, od 70-ih godina prošloga stoljeća osjetan je pad broja stanovnika, iako je još prije početka zadnjih ratnih zbivanja, g. 1991., on iznosio 246. Pred nadmoćnim muslimanskim postrojbama stanovništvo je izbjeglo, selo je opljačkano i spaljeno, župna crkva i kip Gospe Snježne ispred nje bili su znatno oštećeni, te se masovniji povratak nije dogodio. Danas u selu nema ni prodavaonice, ni pošte, ni škole, malobrojni osnovnoškolci nastavu pohađaju u susjednim Gojevićima, bolesni odlaze u kreševski Dom zdravlja, i sadašnja »deževička priča« djeluje na prvi pogled pomalo tužno i zaboravljeno.

Žilav je to narod, drži se i nada se
Marin Marić

Međutim, žilav je to narod, drži se i nada se, a i dvije mu činjenice idu u prilog. Jedna je špilja dvjestotinjak metara udaljena od posljednjih seoskih kuća prema Kolovojima, u kojoj je, po predaji, obitavao sv. Jakov Markijski. To je svetište, na mjestu zvanom Voda svetoga Jakova ili Vrelo svetoga Jakova, odredište hodočasnika ne samo iz srednje Bosne, nego i iz drugih dijelova Bosne, Hercegovine i Hrvatske, koji se svake mlade nedjelje (prve nedjelje poslije pojave mladoga mjeseca), od proljeća do jeseni, utječu svetcu, redovniku, propovjedniku, humanitarcu, od 1432. vizitatoru bosanskih franjevaca, koji je kao vikar Bosanske vikarije od 1435. do 1438. bio u Deževicama. Druga okolnost, koja »ide na ruku« Deževicama, stalna je skrb Crkve za tamošnje vjernike, tijekom povijesti pa sve do danas. To svakodnevno svjedoči i sadašnji 30-godišnji župnik Marin Marić, rođen u župi Svete Obitelji na Kupresu. Bogosloviju je završio u Sarajevu i g. 2013. zaređen je za svećenika, nakon čega je bio bilježnik u sarajevskom nadbiskupskom ordinarijatu i duhovni asistent studenata. Deževičku je župu preuzeo g. 2015. i s velikim je žarom »zaorao« malenu, ali svejedno zahtjevnu Gospodnju njivu na tom komadiću Bosne jer osim samoga sjedišta, župi pripadaju selo Dusina sa zaseocima Bilići i Kruškova Bašča te Crnićki Kamenik s Podgorom. Pomalo čudnovato zvuči podatak da je od 62 mještana čak 17 djece, što ulijeva utemeljeni optimizam, kao i prošlogodišnjih pet krštenja i tri sprovoda.

 

MRKONJIĆ GRAD – Župa sv. Filipa i Jakova
Prošireni apostolski zbor

U sjedištu župe Banjolučke biskupije, u današnjoj Republici Srpskoj, od prijeratnih 400 vjernika danas ih živi samo 13. Srpska je vojska 1992. zapalila župnu crkvu i župljani su otjerani u progonstvo. Za ostatke tamošnjih katoličkih i hrvatskih ostataka, vjernički se nadajući protiv svake nade, brine 44-godišnji Darko Anušić rođen u Banjoj Luci.

Mrkonjić Grad, općina i sjedište rimokatoličke župe sv. Filipa i Jakova u Banjolučkoj biskupiji, nekada poznat kao Varcar Vakuf, smjestio se u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, odnosno na oko 600 metara nadmorske visine, okružen planinama: Lisina, Dimitor, Manjača i Čemernica. Tu je apostolski vikar biskup fra Augustin Miletić g. 1821. osnovao samostalnu kapelaniju odvojivši je od župe Jajce, koja je ubrzo g. 1840. postala i samostalna župa. Prva je drvena župna crkvica bila kraj katoličkoga groblja, a gradnja kamene završena je g. 1883. No srpski su ju zločinci spalili u listopadu 1992., kada su teško mučili i tadašnjega župnika Petra Jurendića, koji je ubrzo od posljedica tih mučenja preminuo. Crkva je također teško oštećena u bombardiranju g. 1994., ali je već 2005. djelomično obnovljena. Sve do rata Mrkonjić Grad je bio poznat po vrsnim kovačima čije su kose bile nadaleko poznate i tražene, a župni je zbor bio okosnica gradskoga zbora. Danas, nažalost, od njega i od svega drugoga katoličkoga i hrvatskoga nema ni traga, jer od prijeratnih 400 vjernika u samom gradu danas ih u njemu živi samo 13, što slikovito rečeno znači –  apostolski zbor proširen za jednoga člana. Župi pripada samo jedna filijala u Majdanu, smještenom na pola puta između Mrkonjić Grada i Jajca, koja je prije rata okupljala oko 600 vjernika, i u kojoj je crkva sv. Nikole Tavelića izgrađena 1973. također bila zapaljena g. 1995. Važno je spomenuti da se u tom selu crkva spominje već u 16. st., a postoje i arheološki nalazi crkve iz rimskoga doba. Posebno je šokantna činjenica da su svi katolici morali napustiti Majdan nakon završetka rata g. 1995. po odredbi međunarodnih vlasti.

»Zahvalan sam uredništvu ‘Glasa Koncila’«
Darko Anušić

»U samom gradu nema katoličke djece, niti školaraca; u Majdanu sada živi troje male djece, a osnovnu školu pohađa samo jedno dijete«, govori o svojoj župi Darko Anušić, koji stanuje u Mrkonjić Gradu brinući se za ostatke tamošnjih katoličkih i hrvatskih ostataka, duboko se vjernički nadajući protiv svake nade. Rođen je u Banjoj Luci 1973., osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu, filozofsko teološki studij započeo je u Bolu na Braču, a završio ga na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Za svećenika Banjolučke biskupije zaređen je g. 2001. godine, nakon čega je pastoralno djelovao na više župa u biskupiji, koje su manje-više doživjele sličnu sudbinu kao i ona koju vodi već četvrtu godinu. »Najviše kontaktiram s dvojicom svojih najbližih suradnika. Župa s filijalom, koja je po broju vjernika veća od župnoga sjedišta, ima jednoga studenta te nekoliko srednjoškolaca i mladih koji su uglavnom zaposleni. Organiziranih hodočašća u župi nemamo, a od susreta mogu izdvojiti samo ministrantsko zborovanje na koje ono malo ministranata ide jednom godišnje. Zahvalan sam uredništvu ‘Glasa Koncila’ na trudu koji ulaže u povezivanju svih ‘udova’, pa i onih najmanjih, ‘jednoga tijela Crkve’, jer nam je to važna potpora, vjerujući, dakako, i u molitvenu potporu Crkve u Hrvata.«

 

STOJDRAGA –  Župa sv. Jurja

 

Uskočka postojanost pod Milenijskim križem

Grkokatolička župa Križevačke eparhije u Žumberku, osnovana g. 1776., broji danas 65 uglavnom starijih vjernika, pa ne iznenađuju podatci da prošle godine nije bilo krštenja, nego su bila četiri sprovoda. Pokretač svih crkvenih i društvenih zbivanja u cijelom tom kraju »uskočki« je sin 66-godišnji župnik Mile Vranešić.

Već je uvriježeno Žumberak, brdovito gorje prema Sloveniji, zbog iznimnih, raskošnih i očuvanih prirodnih ljepota od kojih posjetiteljima zastaje dah, nazivati »hrvatskom Švicarskom«. U njemu se, 40-ak kilometara od Zagreba, uspinjući se od Samobora »žumberačkom magistralom«, krivudavom i stalno popravljanom brdskom cestom, koja vozače nuka na oprez, stiže do malenoga sela Stojdrage, smještenoga na točno 519 metara nadmorske visine.

Grkokatolički su svećenici oženjeni

Već izdaleka se vidi da na vrhu brda iznad sela dominira crkvica sv. Jurja, sjedište istoimene grkokatoličke župe. Mjesto se u povijesnim dokumentima spominje već davne 1447., a župa je osnovana također davno – g. 1776., u vrijeme vladike Vasilija Božičkovića. Nedugo nakon njezina osnutka, g. 1785. bila je podignuta stara stojdraška crkva, koju je prema predaji dala izgraditi carica Marija Terezija, pokraj staroga groblja na predjelu zvanom »za Vrbanjkom« izvan sela. Vjerni uskočki naseljenici, baštinici istočne crkvene liturgije i tradicije, današnju svoju crkvu, dužine 15 metara, širine 9 i sa zvonikom visokim 27 m, gradili su od 1833. do 1847., a ikonostas, koji se prije nalazio u grkokatoličkoj katedrali u Križevcima, očarava ljepotom. Pored nje se nalazi župna kuća izgrađena 1885. g., u kojoj je, u jednom njezinu dijelu, djelovala nekadašnja pučka škola. Dotjerana i uređena okolica, čijoj ljepoti pridonosi i Uskočki muzej, upućuje na vrijedne i brižne ženske ruke.

Mile Vranešić

Za bolje upućene to nije ništa neuobičajeno jer grkokatolički su svećenici oženjeni, pa je tako i sadašnji stojdraški župnik 66-godišnji Mile Vranešić sretnik, zato što je veći dio njegova nimalo raskošnoga života dijelila s njime supruga Đurđa, također rođena Žumberčanka, iz ugledne svećeničke obitelji Rapljenović.

Pastoral se temelji na osobnim kontaktima

Rođen je 1951. u Novom Mjestu u Sloveniji, jer su mu se predci zbog posla doselili u Metliku, gdje je započeo osnovnu školu, a završio ju je u Zagrebu. Polazio je salezijansko sjemenište u Rijeci i papinsko ukrajinsko sjemenište u Rimu, da bi nakon povratka u Zagreb kao kandidat Križevačke eparhije upisao Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu. Za svećenika je zaređen g. 1977., nakon čega je odmah pastoralno djelovao u župama u Karlovcu, Pribiću, Pećnom, Mrzlom Polju, Metliki, Dragama i Kaštu. Dok je bio u Mrzlom Polju skrbio se i za susjednu malenu rimokatoličku župu u Kalju. Duboko je »orao« na doista teškim »njivama Gospodnjim«, obnavljajući duhovno i materijalno zajednice gdje god je bio. Stojdragu je preuzeo 1993., a danas ona okuplja tek 65 potomaka glasovitih »uskoka«, uglavnom starijih osoba, pa ne iznenađuju podatci da prošle godine nije bilo krštenja, nego četiri sprovoda. Svejedno je pokretač svih crkvenih i društvenih zbivanja u cijelom tom kraju. Župi pripadaju tri gotovo već napuštena zaseoka: Gojki, Gabrovica i Osredek Stojdraški, a skrbi se i za susjedne grkokatoličke župe Kravljak s filijalom, Selce Žumberačko i Grabar, kojoj pripadaju četiri napuštena sela i četiri također na izdisaju. Iz svega spomenutoga razumljive su njegove riječi o svećeničkoj aktivnosti, koje je jednom prigodom izrekao na stranicama »Glasa Koncila«: »Kod nas grkokatolika nikakva značenja nema, uvjetno rečeno, ‘teologija velikih brojeva’ i nekakav standardno uhodan teritorijalni pastoral. Mi moramo razvijati specifičan oblik pastoralne djelatnosti, koja se temelji na osobnim kontaktima.«

O vjerskim i nacionalnim korijenima stojdraških župljana svjedoči 5 metara visok Milenijski križ, postavljen početkom 20. stoljeća u spomen na 1000. godišnjicu krunidbe hrvatskoga kralja Tomislava. Danas, nažalost očekivano, kroz selo prođu tek rijetki automobili, kao što je rijetka i autobusna linija za Samobor, ne mogu se vidjeti djeca kako se igraju, tek poneki mještanin odlazi na maleno polje, sve je tiho i djeluje kao iz nekoga drugoga vremena. No prijatelji i znanci župnikove obitelji, u kojoj je, uz kćer, sin grkokatolički župnik u susjednom Samoboru, kažu da je puno lakše golim rukama iskopati stoljetno drvo s korijenom nego Vranešiće iščupati iz Žumberka. Za razumijevanje te uskočke postojanosti i privrženosti rodnoj grudi dovoljno je, možda, tek pogledati Milenijski križ.

 

OSOR – Župa sv. Gaudencija

 

Most koji spaja otoke i ljude

Župa Krčke biskupije, nekadašnje gospodarsko središte i slavno biskupsko sjedište s katedralom Uznesenja Blažene Djevice Marije iz 15. st., danas okuplja samo 42 vjernika. Prošle su godine bila dva krštenja i tri sprovoda, a skromno, tiho i požrtvovno služi im 64-godišnji župnik Ivan Katunar, rođen u Vrbniku na otoku Krku.

Osor na otoku Cresu poznato je i primamljivo turističko odredište posjetiteljima iz svih europskih krajeva, pa i izvan njih, zbog prekrasnih plaža, uređenoga kampa s potrebnom infrastrukturom, brojnih konoba i restorana s izvanrednom ponudom domaćih kulinarskih specijaliteta, sakralnih zdanja i umjetničkih galerija punih umjetničkih ostvarenja i dr. Zato u ljetnim mjesecima ukupan broj onih koji prebivaju u njemu višestruko nadmašuje broj domaćih stalnih mještana. Malo bolji znalci umjetničkih događanja zasigurno znaju za višegodišnje »Osorske glazbene večeri«, koje su već odavno proslavile to maleno cresko mjesto ne samo izvan otoka, nego i izvan granica Hrvatske. Znalci na području umjetnosti, zasigurno malobrojni, vjerojatno znaju za »Osorski evanđelistar« napisan između 1080. i 1082. godine u nekadašnjem osorskom samostanu sv. Nikole. To je doista raritet hrvatske crkvene glazbe jer je riječ o prvom hrvatskom rukopisu s neumama (notnim znakovima iznad teksta). Osim toga, evanđelistar donosi i molitve za papu, za bizantskoga cara, ali i za ondašnjega hrvatskoga vladara kralja Zvonimira. Danas se taj povijesni dokument čuva u Vatikanskim arhivima.

Bogata povijesna i kulturna baština

Zanimljivo je da mjesto, iako se nalazi na otoku Cresu, administrativno pripada gradu Malomu Lošinju na susjednom otoku Lošinju. Ima važnu prometnu ulogu jer pokretnim mostom preko kanala Kavuade spaja spomenuta dva otoka. Prema arheološkim istraživanjima osorsko je područje bilo naseljeno davno prije rimske vladavine, a u doba Bizanta i hrvatskoga srednjovjekovnoga kraljevstva Osor je ima vrlo važno strateško značenje, pa je već tada bio utvrđeni i gospodarski razvijen grad. Tek dolaskom Venecije gubi svoj otočki primat u korist grada Cresa.

Svakako je njegova najveća znamenitost sadašnja župna crkva, nekadašnja katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije iz 15. stoljeća, pokraj koje se nalazi biskupska palača iz istoga vremena, kao i odvojeni zvonik iz 16. stoljeća. Od sakralnih zdanja u mjestu svakako treba još spomenuti starokršćansku baziliku sv. Marije, gotičku crkvu sv. Gaudencija, zaštitnika Osora, te ruševine benediktinskoga samostana i crkve sv. Petra, kao i franjevaca trećoredaca glagoljaša s crkvom sv. Marije od Anđela. U polju nedaleko od župe nalazi se i kapelica Majke Božje od Loz (Loze). To maleno otočko mjesto doista je prebogato i drugim kulturnim znamenitostima, od gradske vijećnice s lođom iz prve polovice 15. stoljeća, koju krasi toranj sa satom, mjesne arheološke zbirke do »Osorskoga perivoja skulptura«, u kojem se nalaze desetci spomenika, skulptura i bista.

Prošle su godine bila dva krštenja i tri sprovoda

Mjesto i župa izvan turističke sezone vraćaju se svakodnevici, miru i tišini, daleko od bilo kakve vreve i gužve, jer Osor okuplja točno 42 vjernika. Prošle su godine bila dva krštenja i tri sprovoda, a u mjestu je samo dvoje djece, koja pohađaju osnovnu školu u susjednim Nerezinama.

Ivan Katunar

Toj malenoj vjerničkoj zajednici skromno, tiho i požrtvovno služi 64-godišnji župnik Ivan Katunar. Rođen je 1954. u Vrbniku na otoku Krku, gdje je pohađao osnovnu školu. Sjemenište je završio u Pazinu, a nakon toga teološke je studije započeo u Rijeci i završio u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 1979. u Novalji na Pagu, nakon čega je bio kapelan u Velom Lošinju i župnik na otoku Iloviku. Potom je bio kapelan u Cresu i Baški, te g. 1985. preuzima župničku službu na otoku Susku. Nakon petogodišnjega župnikovanja u Linardićima na otoku Krku, imenovan je 1990. župnikom u Osoru, Ustrinama i Beleju gdje ostaje deset godina. Potom opet deset godina župnikuje u Barbatu na Rabu, a 2015. ponovno dolazi u njemu dobro znani Osor. Ljudski gledajući, njemu i svim svećenicima u sličnim okolnostima nije nimalo lagano, nesumnjivo je potrebna duboka vjera, spremnost na žrtvu i predanje u volju Božju. Zato ih hrvatska katolička javnost uz zahvalu treba molitveno pratiti.

 

IZVORGlas Koncila br. 34/2017.
Prethodni članakTRAGOM JEDNE PROPOVIJEDI Najopasniji ili najljepši razvodi?!
Sljedeći članakRUJANSKI MAK Trčimo novi krug!