ČETVRTA USKRSNA NEDJELJA Krist poznaje i voli

Četvrta uskrsna nedjelja

Dj 2, 14a. 36-41; 1 Pt 2, 20-25; Iv 10, 1-10

»Sindrom izgaranja« poznat je svima jer svi dožive iscrpljenost, umor i traže odmor. A promidžba se dobro koristi tim okolnostima i zarobljava pojedince. Rob ili slobodan veliko je pitanje za današnjega čovjeka. Često se mlad čovjek nalazi pred izborom. Svaki dan čita mnoge promidžbe, od sredstava za pranje kose do velikih putovanja – turneja za osvježenje i odmaranje. Svi pozivaju čovjeka da kupuje i da se zabavi. Toliki se nameću za vođe, a zavode ili manipuliraju ljudima. Kako biti svoj i ne biti rob? Biti otuđen, ne biti na svom, biti bez doma znači biti bijedan. Ljudi su često u mnoštvu, ali su osamljeni. Onaj koga nitko ne voli u bijedi je i osamljenosti. Čovjek mora biti voljen da se ne osjeća usamljen. Evanđelje kaže da Krist poznaje i voli čovjeka, kao što dobri pastir voli svoje stado i brine se za njega.

Krist može biti pravi vođa

Krist uklanja osamljenost i bijedu. Krist može biti pravi vođa jer ne umire na križu iz neke kratkotrajne, materijalne i koristoljubive računice. On voli i poznaje svoje stado i kaže: »Ja sam vrata ovcama«, piše sv. Ivan. Krist voli svakoga čovjeka i pruža mu sigurnost i hranu. Sam postaje hrana svomu stadu i kaže: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti«, zapisa sv. Ivan. Uzima ljudske grijehe i umire za njih na križu. Poručuje vjernima: »Jer ja živim i vi ćete živjeti« i: »Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju«, zapisa sv. Ivan. Sin Božji – kraj je čovjekove muke, bijede i suza. A što bi čovjek trebao činiti ili kako odgovoriti na tu Kristovu ljubav?

»Eto, vidiš da znam što je ljubav«

Upoznati Krista nužno je da bi ga se moglo slijediti. Kršćanska je uloga ili dužnost poput Kristove: sve voljeti i svima pomoći do spasenja. Sveti papa Ivan Pavao II. piše u enciklici »Pastores dabo vobis«: »I oženjene i zavjetovane, sve je Bog pozvao da naviještaju evanđelje i prenose spasenje u Crkvi i s Crkvom.« U Djelima apostolskim piše: »Postavih te za svjetlost poganima, da budeš na spasenje do kraja zemlje.«

Svi pozivaju čovjeka da kupuje i da se zabavi. Toliki se nameću za vođe, a zavode ili manipuliraju ljudima. Kako biti svoj i ne biti rob? Biti otuđen, ne biti na svom, biti bez doma znači biti bijedan. Ljudi su često u mnoštvu, ali su osamljeni. (…) Čovjek mora biti voljen da se ne osjeća usamljen. Evanđelje kaže da Krist poznaje i voli čovjeka, kao što dobri pastir voli svoje stado i brine se za njega.

U Otkrivenju riječ je o velikom mnoštvu u nebu: »Pojavi se pred mojim očima veliko mnoštvo, koje nitko nije mogao izbrojiti iz svakog naroda i plemena, puka i jezika.« Kojim su putom išli i tko ih je doveo u nebo? Onaj koji reče: »Ja sam pastir dobri i poznajem ovce svoje i mene poznaju moje (…) i život svoj polažem za ovce«, piše sv. Ivan. Kristova ih je ljubav dovela u nebo. Poznaju li kršteni Krista i imaju li Kristove ljubavi?

»Idem u ono spasenje koje bi trebalo biti u dužnosti svakoga«

Časopis »Brat Franjo« piše o jednoj časnoj sestri u Zagrebu koja posjećuje i pomaže nemoćnoj starici. Na prolazu joj dobaci jedan nedozreli mladić: »Kad bi ona znala što je ljubav!?« Sestra mu priđe i povede ga toj starici i pokaže mu kako je treba umiti i nahraniti i reče mu: »Eto, vidiš da znam što je ljubav.« Sestra je živjela Kristovu ljubav prema toj starici. Ali, ako nema tko prenijeti riječ evanđelja, kako će drugi Krista upoznati? Potreban je svećenik i osobe koje žive po evanđeoskim zavjetima – redovnici, redovnice. Ako netko sam ne može biti svećenik, može moliti u obitelji i sam da Bog dade dobrih i svetih svećenika i redovnika, tj. onih koji će prihvatiti duhovni poziv i voditi Dobromu Pastiru, Kristu Gospodinu. Krist je taj dobri pastir i predvodnik, istinski vođa do života i vječnosti.

Papa Ivan Pavao II. piše u spomenutoj enciklici: »Posebna zvanja (svećeništvo, redovništvo, misionarstvo) zahtijevaju poštovanje i prihvaćanje, punu raspoloživost u predavanju vlastitoga života, neprestanu molitvu prošnje. (…) Svi članovi Crkve, bez iznimke, imaju milost i odgovornost u brizi za zvanja.«

U Rimu velika bolnica »Gemmelli« nosi naziv po imenu liječnika Eduarda Gemmellija. Taj je čovjek rastao u anticrkvenom okruženju, ali Bog je imao s njim veliki plan. Potaknut Božjom milošću i u razgovoru s kolegom liječnikom Vicom Necchijem, vraća se iz vojske u studenom 1903. godine, ali ne roditeljskoj kući, nego vlakom ide k franjevcima u novicijat u Rezzato. Napisao je roditeljima pismo u kojem piše: »Nastavit ću redovnički život u svrhu da idem u ono spasenje koje bi trebalo biti u dužnosti svakoga. Nemojte misliti da nemam dovoljno osjećaja za vas. Nastavit ću vas ljubiti jednako i vi ćete biti uvijek u mojim molitvama na onaj način koji vas je dostojan.« Ustrajao je, iako su ga njegovi pokušali proglasiti luđakom. Novine su govorile o »samoubojstvu jednoga razuma«. Eduardo je postao fra Augustin i postao je osnivač Katoličkoga sveučilišta u Rimu i veliki apostol Crkve. To se događa kad se čovjek prepusti u ruke Božje i otvori vrata Kristu. On je prolaz do života vječnoga i zato reče: »Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se«, zapisa sv. Ivan. Krist je onaj dobri pastir koji poznaje čovjeka, brine se za njega i daje svoj život za sve ljude.