U odlomku iz Knjige Danielove govori se o Mihaelu, »velikom knezu koji štiti sinove naroda«. To je »jedan od prvih knezova« koji pomaže izraelskomu narodu u boju. Riječ je o Gospodnjem anđelu koji se u Knjizi Zaharijinoj suprotstavlja Sotoni. On je anđeo zaštitnik Božjega naroda, poput onoga o kojem Bog kaže u Knjizi Izlaska: »Šaljem, evo, svog anđela pred tobom da te čuva na putu i dovede te u mjesto koje sam priredio.« Vrijeme što ga Daniel navješćuje vrijeme je velike tjeskobe i Mihael je poslan kao vođa i zaštitnik u takvu vremenu. Ipak, to je i vrijeme spasenja, izbavljenja, a spasit će se »svi koji se nađu zapisani u Knjizi«. To je Knjiga predodređenih ili Knjiga života. I ona se spominje u kontekstu Izlaska, gdje Bog kaže da je iz nje izbrisan onaj koji je protiv njega sagriješio, a spominje se i u Psalmima i kod proroka Izaije, koji kaže: »Koji ostanu na Sionu i prežive u Jeruzalemu, zvat će se sveti i bit će upisani da u Jeruzalemu žive.« Biti upisan u tu Knjigu značilo je biti pod izravnom Božjom zaštitom. Slijedi jedna od značajnijih naznaka starozavjetne vjere u uskrsnuće tijela. On kaže da će se »probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu«, no ne će to biti samo uskrsnuće, nego i sud, jer jedni će se probuditi »za život vječni«, drugi »za sramotu, za vječnu gadost«. U okolnostima progona i borba za pravo na vlastitu kulturu i vjeru, koje su bile u punom jeku za Antioha IV. Epifana i Makabejaca, taj tekst upozorava Židove da moraju biti na pravoj, Božjoj strani, žele li da njihova imena budu zapisana u Knjizi, te uskrsnu za vječni život. Dalje se kaže: »Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost.« Ti umnici su »učitelji pravde«, a njihova slava nije samo ona koja se prenosi s koljena na koljeno, nego slava koju im osobno Bog daje u uskrsnuću tijela.
Evanđeoski odlomak donosi samo mali odlomak Isusove eshatološke besjede iz Markova evanđelja, koja završava pozivom učenicima da bdiju. Nakon što je opisao početak nevolja i navijestio propast Jeruzalema, evanđelist progovara o dolasku Sina Čovječjega. Slike koje donosi podsjećaju na starozavjetne opise Dana Gospodnjega: sunce potamnjuje, mjesec gubi svjetlost, zvijezde padaju, a gotovo ista slika prisutna je i u Otkrivenju. U takvu ozračju dolazi »Sin Čovječji«. Prije je taj naslov Isus uzimao kad je htio naglasiti svoju slabost i poniznost, u svoja tri navještaja muke, smrti i uskrsnuća. Sada je prizor sasvim drugačiji. To više nije ponizni i poniženi Sin Čovječji, nego onaj koji dolazi »na oblacima s velikom slavom«. Izričaj podsjeća na Sina Čovječjega iz Knjige Danielove koji dolazi na oblaku. To je Mesija koji dolazi kao pobjednik i vodi svoj narod svetaca, »svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba«. Evanđelist tako dočarava sud kojim je obuhvaćen sav svemir i navješćuje spas onih koji su Božji, koji dolaze sa svih krajeva svijeta, a ne više samo iz židovskoga naroda. On ovdje još ne govori o svršetku svijeta, nego o otajstvenoj borbi koja se događa kroz cijelo vrijeme postojanja Crkve. Dapače, dok se trenutak kraja svijeta ne može proniknuti, ovi su događaji predvidivi. Prispodoba o smokvi služi kako bi se to naglasilo. Kao što se po smokvinu izgledu može zaključiti kad dolazi ljeto, tako kršćani kad vide nevolje o kojima je evanđelist govorio mogu znati da je došlo vrijeme proslave Sina Čovječjega s njegovima. To će se dogoditi još za prvoga kršćanskoga naraštaja. Drugi pak Kristov dolazak, koji će označiti i Dan suda i svršetak svijeta, ostaje zavijen velom tajne: »O onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.«
Pisac Poslanice Hebrejima iznosi razmišljanje o nedostatnosti i prolaznosti nekadašnjega hramskoga svećeništva te o savršenosti onoga Kristova. Dok su stari svećenici prinosili neprestano i svakodnevno žrtve u Hramu, njihovo je djelovanje bilo bezvrijedno, jer one nikako nisu mogle odnijeti grijeha. Isus, pak, ne samo da je prinio jednu jedinu žrtvu, sebe samoga, nego i »zauvijek sjede zdesna Bogu čekajući otad dok se neprijatelji ne podlože za podnožje nogama njegovim«. Pritom su navedene ponešto prilagođene riječi Psalma 110. To je mesijanski psalam koji prikazuje Mesiju kao kralja, svećenika i pobjednika. Mesija je svećenik »po redu Melkisedekovu«, kojemu je Gospodin »uvijek zdesna«, to jest uvijek na njegovoj strani. Svojim jedinim prinosom ovaj, od Boga pozvani Veliki svećenik, »zasvagda usavrši posvećene«. Usavršio ih je tako što im je istinskim prinosom na križu i istodobno na oltaru nebeskoga Svetišta postigao oproštenje grijeha, kao svećenik i žrtva. Budući da su im grijesi oprošteni zauvijek, više nije potreban nikakav novi prinos. Tako Poslanica Hebrejima dolazi do konačnoga odgovora onim kršćanima židovskog podrijetla koji su žalili za veličanstvenim hramskim obredima. Oni su i kroz prošlost bili nedostatni i nemoćni u vidu spasenja, a Kristovom velikosvećeničkom žrtvom sebe samoga postali su i sasvim nepotrebni. Bogoslužje što ga je izvršio Krist i u koje je uključio sve svoje vjerne mnogo je uzvišenije i svečanije jer se odvija u onom pravom nebeskom Hramu, pred licem Božjim.
