CIJENA SLOBODE Zaštita tradicionalnih vrijednosti kažnjava se u milijardama?

Foto: Shutterstock

Iako su europske ekonomije s ciljem očuvanja radnih mjesta i sprječavanja osipanja gospodarskih aktivnosti uložile golem novac, bez obzira na to, karantena se osjeti i na zajedničkom tržištu rada, gdje po pravilu kriza najviše pogađa one koji su najmanje zaštićeni. O tome je u Večernjem listu proteklih dana u više navrata pisala Ljubica Gatarić. Posebno je spomenula skupinu koju čine sezonski radnici, zaposleni na kratkotrajnim poslovima, stranci, žene, mladi ljudi. »Epidemija koronavirusa ne će zaustaviti samo turistička putovanja, nego i uobičajene radne migracije, koje su posljednjih godina uglavnom išle s istoka i juga Europe prema zapadu. Tako će i otvaranje austrijskoga tržišta rada za hrvatske građane zasad uglavnom proći nezapaženo. Još prošle godine predviđalo se da će, kad nastupi 1. srpnja, sjeverozapadni dio Hrvatske napustiti više desetaka radnika koji su se pripremali da svoja radna mjesta zamijene bolje plaćenim poslovima u Austriji. Udio dnevnih migranata i bez toga se znatno povećavao i prema Sloveniji i prema Austriji, ali ti će planovi neko vrijeme morati biti stavljeni u stranu. Europa ima oko 220 milijuna zaposlenih, među kojima je, do korone, bilo oko 6 posto ili 13 milijuna radnika koji su napustili svoju zemlju trbuhom za kruhom. Povrh njih, bilo je i oko 1,5 milijuna dnevnih migranata, koji su živjeli u jednoj članici, a putovali na posao u drugoj.«

Da nije bilo korone…

»Kao mnoge zemlje prije nas, i Hrvatska se nakon ulaska u EU prije sedam godina suočila s masovnim gubitkom stanovništva i iseljavanjem. Za mnoge je odlazak bio biti ili ne biti, Slavonija je godinama grcala pod masovnom nezaposlenošću, dijelu ljudi bio je to izazov u koji su se upustili jer su raspolagali znanjima i vještinama koje su mogli bolje unovčiti. Na njihovoj su hrabrosti na neki način profitirali i oni koji su ostali jer su dobili više prilika da se zaposle kod kuće, došlo je i do povećanja plaća, a time i otvaranja dodatnih mogućnosti. Radne će migracije na neko vrijeme vjerojatno usporiti, a moguće je i da će se ljudi vraćati kućama te će naučeno pokušati primijeniti ovdje«, smatra Večernjakova autorica. Posebno je spomenula Austriju, koja je »bila jedina članica Europske unije koja je zadržala zabranu zapošljavanja za Hrvate punih sedam godina, koliko je vremena prošlo otkako je Hrvatska ušla u Europsku uniju«. »No otvaranje tržišta rada događa se za obje zemlje u bitno promijenjenim okolnostima, Austrija ima najveću stopu nezaposlenosti nakon Drugoga svjetskoga rata te posla više nema ni za domicilno stanovništvo, a i u Hrvatskoj se nova radna mjesta broje na prste«, riječi su koje ne ohrabruju. »K tomu, da nije bilo korone, Hrvatska bi danas imala barem 60 000 zaposlenih više nego što ih ima sada. Prvi su kod nas s tržišta otpali stranci, ali i domaća sezonska radna snaga koja se zapošljavala na Jadranu.« Iz Hrvatske se, citirala je Ljubica Gatarić domaće izvore, posljednjih sedam godina iselilo 229 tisuća građana, i to najviše u Njemačku, a neslužbeni izvori spominju brojku od 350 tisuća.

Pismo iz Irske

U Slobodnoj Dalmaciji Ivica Šola piše o žalosnom, masovnom iseljavanju Hrvata, poglavito u Irsku i Njemačku, te navodi da je riječ o stotinama tisuća ljudi pa su neka područja Hrvatske, poglavito Slavonija, preko noći opustošila.

Prema prijedlogu Europske komisije Poljska bi kroz novi fond za oporavak EU-a imala na raspolaganju 37,7 milijardi eura u nepovratnim sredstvima i 26,1 milijardu eura u povoljnim zajmovima. No prvi put u povijesti Unije želi se uvjetovati trošenje novca iz fondova obvezom poštovanja vladavine prava i temeljnih vrijednosti Unije, što je potaknulo zemlje poput Danske da lobiraju za smanjenje novca onima koji »krše temeljne vrijednosti«.

»Mnogi su relativizirali taj problem govoreći kako se i šezdesetih kada je Tito otvorio granice iseljavalo, no danas je to puno ozbiljnije jer odlaze ljudi s obiteljima koji se, prema istraživanjima koje sam i sam radio i objavio, ne kane vraćati. I onda se dogodio koronavirus, a ono što nije odradila traljava hrvatska politika da bi mjerama spriječila ovaj fenomen i vratila ljude, ovih dana to odrađuje COVID-19. Naime, Hrvati, i ne samo Hrvati, sve masovnije napuštaju Irsku, pa čak i Irci, jer masovno ostaju bez posla, pogotovo u uslužnim djelatnostima«, napisao je Šola te nastavio u potresnom tonu: »Jutros, dok ovo pišem, upravo je nekoliko naših obitelji zrakoplovom iz Dublina preko Edinburga sletjelo u Budimpeštu, i pravac Slavonija. Ovo ne pišem napamet, već na temelju egzaktnih podataka jednog poslovnog čovjeka koji je poslao pismo«, Šoline su riječi. Potom je citirao autora pisma koje je dobio: »Htio bih podijeliti jedan vrlo važan podatak koji imam u svojoj statistici. Danas mi je u zadnjih mjesec dana 100. naš čovjek zatražio pomoć za odjavu struje ili plina s razlogom napuštanja Irske. U istom periodu je to zatražilo 348 Poljaka, 136 Čeha i Slovaka, 124 Bugara itd… Oko 88 % svih odlazaka i napuštanja Irske čine gradovi gdje i je najveća renta, Dublin i Cork, a onda cijela Irska sa 12 posto. (…) I jedan za kraj čudan podatak da je i u zadnjih mjesec dana čak 9 irskih obitelji to isto zatražilo od mene. I Irci odlaze, i to uglavnom u Australiju, Novi Zeland, Sjedinjene Američke Države…. Malo zabrinjavajuće…« Šola je zaključio da na taj fenomen masovnoga povratka Hrvata koji su otišli trbuhom za kruhom u Irsku i drugamo politika i gospodarstvo moraju reagirati već danas i tim ljudima ponuditi nešto. »U Slavoniji su puste kuće koje nitko ne želi kupiti, mnoštvo je neobrađene zemlje, sredstva koja se mogu povući iz Europe su golema…«

Komu je cilj obeshrabriti Poljake?

Hrvatskim je čitateljima Tomislav Krasnec u Večernjem listu približio neke aktualne rasprave u Bruxellesu, prenijevši vijest iz britanskoga The Guardiana da su Danska i još jedna neimenovana zemlja u raspravama iza zatvorenih vrata na temu novoga fonda za oporavak EU-a nakon koronakrize iznijele primjedbe na račun toga što bi »Poljska mogla dobiti 64 milijarde eura te tako biti nagrađena umjesto da bude obeshrabrena u vladinoj politici udara na pravosuđe i na prava LGBT zajednice«. U Krasnecovu tekstu doslovno stoji: »Prema prijedlogu Europske komisije, o kojem se intenzivno raspravlja u Vijeću EU i o kojem će premijeri i predsjednici 27 država članica pokušati postići politički dogovor na summitu 17. i 18. srpnja, Poljska bi kroz novi fond za oporavak EU imala na raspolaganju 37,7 milijardi eura u nepovratnim sredstvima i 26,1 milijardu eura u povoljnim zajmovima. No s obzirom na to da se i taj novi fond dogovara u paketu s višegodišnjim financijskim okvirom (VFO; riječ je o sedmogodišnjem proračunu Unije), a u prijedlogu novoga VFO-a već od ranije se, prvi put u povijesti Unije, željelo uvjetovati trošenje novca iz fondova obvezom poštovanja vladavine prava i temeljnih vrijednosti Unije, to je potaknulo zemlje poput Danske da lobiraju za smanjenje novca onima koji krše temeljne vrijednosti. Danska premijerka Mette Frederiksen, prema pisanju Guardiana, lobira kod predsjednika Europskoga vijeća Charlesa Michela da se promijeni alokacijski ključ na takav način da se smanji alokacija Poljskoj. A države članice koje imaju primjedaba na Poljsku obično imaju i na Mađarsku, čiji premijer Viktor Orbán vodi politiku oponiranja svemu što dolazi iz EU-a, osim novcu iz fondova EU-a, koji najviše voli kad prolazi kroz ruke njemu bliskih tajkuna. Prema neslužbenim izvorima Večernjega lista u Bruxellesu, Mađarska se u raspravama o novom fondu za oporavak drži kao da je protiv svega toga, možda upravo kako bi utržila svoj glas ‘za’ u kasnijoj fazi, a Poljska se deklarira kao ‘skeptična’ prema idejama Danske, Švedske, zemalja Beneluksa, pa čak i Francuske i Italije, koje inzistiraju na uspostavljanju veze s vladavinom prava. (…) Nakon što je koronavirus povećao prijedlog VFO-a sa 1150 milijardi eura na 1850 milijardi eura, neke su se države članice očito sjetile ponašanja Poljaka u proteklih nekoliko godina koliko je na vlasti u Varšavi euroskeptična vlada pa traže da se takvo ponašanje ne nagrađuje dodatnim milijardama. Hoće li njihov stav proći, tek treba vidjeti jer pregovori još traju«, zaključak je teksta.

IZVORGlas Koncila br. 28/2020.
Prethodni članakAKADEMIK PALJETAK I FRANJEVAC KRAMAR RAZVESELILI GVOZD »Morat ćeš poći dalje…«
Sljedeći članakDA »OBEĆANA ZEMLJA« NE BUDE »ZEMLJA OBEĆANJA« Izbori su završeni – što očekivati?