CILJ DUHOVNOGA PRAĆENJA: Rasti u djelotvornoj ljubavi

Foto: Shutterstock

Cilj je duhovnoga praćenja omogućiti kršteniku da se ostvari u punini, da izraste u svetosti života na koju je po krštenju pozvan, a koja se sastoji u savršenoj ljubavi odnosno u potpunom sjedinjenju svoje volje s voljom Božjom. Sve ponašanje kršćanina: djelovanje, riječi i misli trebaju biti u skladu s voljom Božjom. Da bi se to ostvarilo, duhovnik treba odgajati penitenta u molitvi, u prihvaćanju križa, u apostolskom djelovanju i na području savjesti.

Sve ponašanje kršćanina: djelovanje, riječi i misli trebaju biti u skladu s voljom Božjom. Da bi se to ostvarilo, duhovnik treba odgajati penitenta u molitvi, u prihvaćanju križa, u apostolskom djelovanju i na području savjesti.

Molitva je nužna da bi čovjek mogao potpuno ostvariti sebe jer on to može samo u odnosu s Bogom budući da taj odnos nije nešto njemu pridodano, nego je sastavni dio njegova biti čovjek. Što netko više prijateljuje s Bogom u molitvi, to se više ostvaruje, postaje humanijim, postaje više čovjekom, sličniji Kristu – Bogu i jedinomu savršenomu čovjeku. Molitva će prožimati cijeli život samo ako je autentična.

Drugo područje odgoja jest odgoj u prihvaćanju križa. Križ je stvarnost koja se ne može mimoići. Sam Isus je rekao: »Hoće li tko za mnom neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga.« Posvemašnje predanje Kristu pretpostavlja suobličenje s njim i u prihvaćanju križa, i u patnji i u umiranju. To je put koji vodi u život. U križevima, kušnjama i patnjama treba imati vjere i pouzdanja u Boga. On ne će dopustiti nikada ni jednu kušnju a da ne da i put izlaza; s križem će dati i snagu za njegovo nošenje. Duhovni vođa poučit će svoga odgojenika da samo prihvaćeni križ posvećuje.

Nadalje, duhovni će vođa poučavati vođenoga da je svaki krštenik pozvan na apostolat. Pozvan je prepoznati u sebi darove koje je primio od Boga i raditi na njima i s njima u službi na dobro drugima.

I na kraju duhovnik će odgajati svoga penitenta na području savjesti odnosno radit će na preodgoju savjesti ako je ona deformirana. Odgojena savjest bila bi ona koja je tako usvojila objektivne norme zdrava razuma, Svetoga pisma i učenja Crkve da u čovjeku nema razlike između njegovih subjektivnih mjerila i tih objektivnih pravila. Ako duhovnik ima posla s bolesnom ili slabom i nesigurnom savješću, odnosno krivo formiranom savješću, trebat će raditi na preodgoju savjesti.

IZVORGlas Koncila br. 27/2020.
Prethodni članakDR. IVAN MIHANOVIĆ O ZAŠTITI ŽIVOTA OD ZAČEĆA DO NARAVNE SMRTI Probudila se hrvatska konzervativna scena
Sljedeći članakDRAŽEN HEGEDIĆ, ŽUPNI PASTORALNI VIJEĆNIK I VODITELJ OBITELJSKE ZAJEDNICE »Predobro nam je zajedno pod zaštitom Majke Božje i sv. Josipa«