I pruži ruku prema učenicima: »Evo, reče, majke moje i braće moje!« (Mt 12, 49)
Lako je suditi djela svijeta riječima u koje on bar malo vjeruje. No teško je svijet prosuditi riječima koje njegova djela pronevjeravaju. Taština kojom je Propovjednik nekoć nazvao raznovrsna ljudska nastojanja tek je plemenitiji izraz za ispraznost; no danas se plemenitom proziva i jednolična ispraznost što sve izraženije nastanjuje čovjeka. On je i dalje tašt kao i nekoć, ali ne od žudnje za ispraznostima, već od zazora pred puninom.
Konj je sve do Salomonova doba Izabranomu narodu bio zazorna životinja. Njegovu su žestinu, naime, dotad u kola uprezali i ormom zauzdavali samo Izraelovi protivnici. No i samomu je Salomonu draža bila mula, križanac pastuha i magarice. Na njezinu su se izdržljivost Izraelci oslanjali pri tegljenju i pri putovanju. Bog je pak i njih i njihove protivnike kažnjavao kada bi – ujarmljeni izdržljivošću mira ili razulareni žestinom rata – poprimali narav svoje marve: pohotu i pohlepu konja, gordost i zadrtost mule. Ali oni su u svojoj taštini budalu poredili – s magarcem: spram konja blagim, spram mazge slabunjavim.
Krotkoga su magarca jahali baš oni u kojima je svijet vidio budale. U očima je Filistejaca Abraham bio prijetvorni starac, Mojsija su Egipćani pamtili kao mucavoga ubojicu, a i Isusa su Židovi držali tek razvratnim drvodjeljom. No krotkošću kojom su se pred svijetom srozali oni su očitovali svoju svetost pred Bogom – baš kao i Kraljica svih svetih. Mariji to ime pripada jer nema svetca kojega nije ponijela njezina »magareća« krotkost. Ta samo je naoko slabunjavo srce moglo prihvatiti da Krist majkom nazove sve koji vrše njegovu volju; i samo je istinski blago srce moglo pod križem prihvatiti njegovu volju da postane majka svima.
