»Anđeo na zemlji.« Tim se biserom iz niske »anđeoskih« opisa naslovniku redovito poručuje upravo suprotno od onoga što se smjera. Jer dok se ta pohvala uobičajeno pridaje miroljupcima koje resi plahost i nježnost, pred žestinom anđeoskih ratnika koju pisac Poslanice Hebrejima predočava »plamenom ognjenim« čovjek se uglavnom može tek – usplahiriti. Naime, mnogo češće nego što im se na usnama nađe pjesma mira, nebeskim se četama u rukama nađe ratna trublja. No anđeo Gospodnji nije tek prethodnica tabora izabranoga naroda u pustinji niti je samo graditelj tabora oko Božjih štovalaca. Ezekiel će u lepetu krila anđeoskih bića razaznati »graju u taboru«, a i sam će Krist Petru otkriti da mu je u svaki mah na raspolaganju »više od dvanaest legija anđela«. S takva je bojnoga gledišta razumljivo zašto je patrijarh Jakov u susretu s dvojicom anđela kod Mahanajima uzviknuo tek: »Ovo je Božje taborište!«
Nezamjetnost toga nebeskoga utaborenja – riječ je o najkraćem susretu čovjeka i anđela u čitavom Pismu – objašnjava posvemašnji izostanak njegovih prikaza u umjetnosti.
No upravo zbog njegova sadržaja ne čudi da ga je na jednom uljanom ulomku i bez nakane prikazao slikar »sav od duha i vatre«, Giovanni Battista Tiepolo. »Dva anđela u letu« najvještijega majstora talijanskoga rokokoa, naime, mnogo su vjerniji prikaz tabornika iz Mahanajima od svih njegovih krilatih alegorija u punoj spremi, makar im je tabor u oblaku, a pojava goloruka, pa i ženstvena. Skromna kompozicija i prigušeno svjetlo – oboje neuobičajeni za Tiepolove dekorativne fantazije – upozoravaju da anđeoski oblak nije umišljaj, nego stvarnost. A golorukost duhova nagoviješta njihovo istinsko oružje: to je pogled. Pogled onoga na oblaku zatravljen licem Oca nebeskoga; pogled onoga ženstvenijega zabrinut prilikom praoca Jakova.
Pogled na zatravljeno lice jedne karmelićanske kandidatice bio je dovoljan da sedamnaestogodišnja Anna Maria Redi poziv koji joj je u nutrini uputila sama Terezija Avilska ne odbaci kao umišljaj, nego ga prihvati kao stvarnost. Iako je umrla već šest godina kasnije, 1770. – baš kao i Tiepolo – Terezija Margareta Marijana od Presvetoga Srca Isusova krunu je svetosti zaslužila ljubavlju u kojoj se takmila s bosonogim karmelićankama firentinskoga samostana prozvanoga »kućom anđela«. U tom su je ženstvenom boju krijepila brižna pisma njezina oca, a oblak Duha bistrio joj je pogled da Oca ne susreće samo u svećenicima, nego i da ga dotiče u slugama. Mirno je stoga prihvatila službu njegovateljice sestara unatoč nezasluženo žestokim napadima svoje poglavarice. Bila je to obuka za naglu smrt koju je dočekala posve izobličena; no nakon što je prešla u nebeski tabor, tijelo joj je postalo anđeoski nježno.
