Vrsna čitačica misnih čitanja u župi Dobroga Pastira u sesvetskom naselju Brestju Antonija Breškić aktivna je pastoralna suradnica u toj vjerničkoj zajednici.
Rođena je 17. rujna 1974. u Zagrebu. Roditelji su joj majka Manda, rođena Matošević, i pokojni otac Mijo Nikolić. Oboje su bili iz Gornje Borovice, sela u okolici Vareša u BiH. Poznavali su se još iz djetinjstva, kasnije su se zaljubili i vjenčali. Kako je Mijo bio bagerist po struci, nakon vjenčanja otišli su zajedno u Makedoniju u Skoplje da bi Mijo sudjelovao u obnovi Skoplja nakon razornoga potresa 1963. Godine 1969. došli su u Hrvatsku, u mjestu Popovcu kraj Sesveta izgradili su obiteljsku kuću i tu se nastanili. Roditelji su troje djece. Pokojna Antonija rođena je 1970. Nakon teške je prometne nesreće godine 1974. preminula u četvrtoj godini. Jadranka je rođena 1973., grafička je dizajnerica, udana je i majka troje djece, sa svojom obitelju živi u Popovcu blizu roditeljske kuće. Antonija je na svijet došla u rujnu 1974., iste godine kada se dogodila tragična prometna nesreća u kojoj je sudjelovala i majka Manda, koja je tada bila u drugom stanju s Antonijom, koja je ponijela ime pokojne sestre.
»Djetinjstvo sam provela u Popovcu. Osnovnu školu ‘Ivan Granđa’ polazila sam u Soblincu kao odlična učenica, često nastupajući na natjecanjima, vodeći školske priredbe, čitajući i literarno se izražavajući. Nakon osnovne škole upisala sam jezičnu gimnaziju, a zatim Ekonomski fakultet, sve u Zagrebu«, pripovijeda Antonija.
»Školujući se u gradu, upoznala sam se s različitostima koje ljudi žive. Život u malom mjestu bio je mnogo pitomiji i pitoreskniji u odnosu na gradski život. Bez obzira na tolike različitosti među učenicima, upoznala sam tri prijateljice s kojima se i danas družim, s nekima sam i kuma. Godine 1993., 17 dana prije početka fakultetske godine, i ja sam stradala u prometnoj nesreći u Popovcu kao pješakinja, nekoliko stotina metara dalje od mjesta na kojem su stradale moja majka i sestra. Nakon teške frakture bedrene kosti, višetjedne rehabilitacije, pa ponovne frakture nakon šest mjeseci, uspjela sam završiti prvu godinu studija. Tijekom studija konstantno sam davala instrukcije učenicima osnovne škole. Kada je bilo potrebe, odlazila bih s njima u Zagreb, pokazujući im znamenitosti o kojima su učili iz prirode i društva.«
Tijekom cijeloga djetinjstva i odrastanja crkva joj je, svjedoči Antonija Breškić, bila drugi dom. »Još od ranoga djetinjstva roditelji su nastojali da i sestra i ja, uz redoviti odlazak na misu, na još neki način budemo aktivne u župi, u kapeli Presvetoga Srca Isusova koja pripada župi Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije u Soblincu kojoj smo pripadali. Sjećam se božićnoga vremena kada sam na nagovor našega tadašnjega župnika na polnoćki odsvirala ‘Narodi nam se’ a da prije toga nikada u rukama nisam imala nikakav instrument, niti sam ikada bilo što odsvirala, osim melodike i nekoliko osnovnih tonova na satu glazbenoga. Ni danas mi nije sasvim jasno kako sam to uspjela. Sjećam se samo moga danonoćnoga vježbanja i upornosti koja me tjerala da ne odustanem. Na toj sam polnoćki čitala prvo svoje čitanje, koje i dandanas znam napamet: ‘Narod koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku. Onima što mrkli kraj smrti obitavahu, svjetlost jarka osvanu…’ Od rana na misi čitam čitanja, psalme i molitve vjernika pa nekada imam osjećaj da ih većinu znam napamet i kada neko od njih vidim nakon dugo vremena, kao da i nije tako dugo prošlo. I mama i sestra i ja, sve smo bile redovito angažirane u župi. Čitale smo, pjevale, predvodile krunice. Ako bi za proštenje trebalo peći kolače, pekle smo, rado smo posluživale. Otac je bio više prisutan o Uskrsu i Božiću, ali nas je definitivno podupirao. I župnici, koliko god su se izmjenjivali, bili su redoviti gosti naše kuće. Uvijek smo se trudile čuti i naučiti nešto od njih. I oni su znali da se uvijek mogu osloniti na nas ako im što zatreba.«
Godine 1994. upoznala je svojega sadašnjega supruga Brunu Breškića. Nakon četiri godine vjenčali su se u kapeli u Popovcu. Suprug Bruno rođen je 1972. i iz obližnjega je sesvetskoga mjesta Novoga Brestja. Najmlađi je od trojice braće. Njegovi roditelji pokojni Luka i Zdravka Breškić, rođena Filipović, rodom su iz Bosanske Posavine, iz okolice Brčkoga.
»Obitelj mu je također tradicionalna, posvećena vjeri, što je meni bilo jako bitno. Dobro smo se snašli u tim prvim zajedničkim bračnim trenutcima. Sada smo već 24 godine u braku i nadalje uspješno i sretno plovimo našim bračnim vodama. Bruno je trgovac po struci, ali kako mu je otac imao građevinsku firmu, radio je u njoj. Ja sam također radila kod njih još u studentskim danima, a 1999. sam se zaposlila za stalno. Bez obzira na to što građevinski sektor i nije bio moj prvi izbor, priznajem da mi se uredski posao svidio i da sam ga rado odrađivala. Od tadašnjega knjigovođe i svekra jako sam puno naučila, a Bruno je sve više bio na terenu. Međusobno smo se podupirali i radili. Nakon 11 godina, u želji za promjenom, zaposlila sam se u poduzeću koje se bavi distribucijom medicinskoga sanitetskoga materijala. Radila sam vezano za javnu nabavu i naplatu potraživanja, i također sam stekla veliko iskustvo. Ostala sam tamo deset godina. Nakon toga vratila sam se u našu obiteljsku tvrtku koju sada vodi moj suprug. Malo laganijim tempom usklađujem i posao i obitelj, i ostale aktivnosti.«
U obitelji Antonije i Brune Breškića 2001. godine rođen je sin Luka, koji je dobio ime po pokojnom djedu Luki, a 2007. kći Kaja. Nakon višekratnoga seljenja, godine 2007. dovršili su obiteljsku kuću u Starom Brestju. »Sreći nije bilo kraja. Mi i naša djeca u našoj novoj kući, svi smo bili presretni zbog toga postignuća.« Nakon smrti Brunina i njezina oca zajedno s braćom, sestrama i djecom vode brigu o svojim bakama.
»Kada sam došla živjeti u Brestje, sjećam se koliko sam bila oduševljena veličinom crkve Dobroga Pastira i veličinom župe Brestje. Nakon kapele Presvetoga Srca Isusova u Popovcu crkva u Brestju zaista je djelovala monumentalno. Isprva mi je trebalo malo vremena da se uklopim, da upoznam ljude, način kako funkcioniraju. U našoj je župi jako puno pastoralnih aktivnosti: molitva krunice, obiteljska zajednica, molitvena zajednica Milosrdnoga Isusa, molitva Petru Barbariću, euharistijsko klanjanje, susret čitača, susret mladih, zbor mladih, mješoviti zbor, dječji zbor, ministranti… Na prvim zornicama u novoj crkvi jednoga mi je jutra prišao gospodin kojega nisam poznavala i zamolio me da pročitam prvo čitanje. Crkva je bila puna ljudi. Bila sam silno uzbuđena i samo sam u sebi rekla: ‘Bože, daj mi snage!’ Naravno, kad sam počela čitati, osjetila sam se kao da sam bila u svojoj kapeli u Popovcu, sve je prošlo bez pogrješke i u najboljem redu. Kada čitam, silno se trudim da budem jasna, glasna, da i ona baka u zadnjem redu čuje i razumije o čemu Božja riječ govori. Često me tako starije gospođe i bake pohvale, kažu mi da vole kad ja čitam. Drago mi je zbog toga. Mi čitači imamo odgovornost na liturgijskom slavlju prenijeti vjernicima Božju riječ u najboljem mogućem svjetlu. Pripremljeno, dostojanstveno, jednostavno i autentično. Ne previše se isticati kako bismo očuvali dostojanstvo liturgije. Moramo biti svjesni da izvodimo javnu službu ispred liturgijske zajednice, tako da naš navještaj Božje riječi mora biti svima čujan i jasan. Potrebno je biti podoban za tu službu zbog iskazivanja časti Bogu, poštovanja prema njegovu narodu i zbog učinkovitosti liturgije. Čast mi je služiti kao interpretatorica misnih čitanja u mojoj župi u Brestju.«
