Isusa osuđuju na smrt, Isus prima na se križ, Isus pada prvi put pod križem. Prihvatiti osudu i kada čovjek nije kriv, prihvatiti tešku stranu nesavršenoga svijeta i nesavršenoga sebe, prihvatiti neuspjeh. Prihvatiti da grijeh postoji i da je patnja nerijetko njegova posljedica. Biti spreman radije nepravdu trpjeti nego nepravdu činiti. Izazovi su to početka puta kojim je Isus prošao i kojim je svaki čovjek pozvan proći. Želi li tko slijediti Krista, tim će putom sigurno proći. Patnja nije svrha postojanja, ali je put koji se može okrenuti na dobro. Zanimljivo, pripjev himna Velikoga petka iz Časoslova naziva drvo križa stablom koje je prolistalo najljepšim lišćem, procvalo najljepšim cvijetom i dalo najbolji plod: »Križu sveti, stablo svako / Zavidi ti čarni sjaj, / S takvim lišćem, cvijetom, plodom / Nikoji ga nema gaj: / Slatko drvo, slatki čavli / Nose teret slatki taj.« Godine 1946. hrvatska književnica Sida Košutić dobila je otkaz u Nakladnom zavodu Matice Hrvatske jer je odbila supotpisati zahtjev za smrtnu presudu nadbiskupu Stepincu. Time je prihvatila prozaičan život šutnje, samoće, bolesti i obezvrjeđivanja svojih djela. Pretvorila ga je u građu za prozu i stihove. Vjerojatno nije slučajno što korizma pada u proljeće; engleska riječ lent (eng. lenghten – produžiti) za korizmu označava vrijeme nakon zimskoga solsticija, kada dani postaju duži. Proljeće je na pomolu, priprema se klijanje i listanje koje je na Cvjetnicu u punom jeku. Upravo simbolika biljnoga svijeta dobiva duhovno značenje u djelima suptilne književnice.
Sidu Košutić život nije mazio. U svojoj spontanoj autobiografiji, napisanoj u 3. licu, zapisala je kako je odlučujući utjecaj na nju imala majka: »Duboko etična i moralna, majka je na prvo mjesto stavljala poštenje i dobrotu, a tek onda inteligenciju. Mrzila je oholost. ‘Radije krivicu trpjeti nego je činiti’ – bilo je vlastito načelo, koje je raspredala u dugom razgovoru za ljetnih večeri.« Prvi velik izazov u životu djevojčice Sidonije bilo je školovanje. U obitelji s još šestero djece, uz majčino zauzimanje, morala je izmoliti očevo dopuštenje za pohađanje nastave: »To nije bilo lako postići, jer se je protivilo običaju: za žensko dijete nisu škole. No nije bio običaj ni da muška djeca idu na školovanje, a njena su braća ipak boravila u Zagrebu radi školovanja. Puna revolta. Teško uvrijeđena. Uspjela izmoliti oca, sklopljenim rukama, da je dopustio, ali ne u Zagrebu, jer bi to bio prevelik trošak. Trebala je svaki dan pješačiti u Krapinu, preko jedan sat hoda. (…) Dolazila u školu tako zablaćene obuće, da se je jedva razabiralo, gdje svršava visina cipela i gdje su im vezice«, zapisala je u autobiografiji. Kada se obitelj preselila u Zagreb, dvanaestogodišnja Sida nastavila je i završila školovanje.
Kada je uspostavljena NDH, bila je urednicom Hrvatskoga ženskoga lista. Nastupila je gruba cenzura o kojoj piše: »List je trebao biti sredstvom jedne užasne politike, a ona je kao glavna i odgovorna urednica trebala tome dati svoje ime. To nije mogla. Kad je vlastima postao sumnjiv njen stav, postavili su joj u redakciju komesara. Sada je bio pod stalnom kontrolom svaki redak i u rukopisu i u korekturi i u reviziji i superreviziji. (…) Kako je na listu još uvijek stajalo njeno ime kao glavne i odgovorne urednice, tražila je da se to promijeni i objavi u novinama, jer stvarno nije bila nikakva urednica, čak ni tehnička.
Dobila oštar odgovor da će ‘snositi najteže zakonske posljedice’, ako bi dala takvu izjavu u novine. Doskora otpuštena kao saboter. Jednog dana trebala biti strijeljana. Spasila je Irena Javor…« Njezin život nakon 1946. bio je općenito obilježen bolju:
»Godinama bila teško bolesna, još od najranije mladosti. Bolest, operacija, osjećaj blize smrti, još je više prisiljavali da živi u samoći.« Recepcija također nije više hvalila njezina djela. Istaknuti književni kritičar Miroslav Vaupotić 1964. nisko je ocijenio njezina djela: »Uspjeliji su joj likovi žena patnica i mučenica, dok je to selo njenog djetinjstva i suviše lirski idealizirano u svojoj autohtonoj samozadovoljnosti, kao da grad koji utječe, oblikuje i mijenja, deformira selo – ne postoji.« Sida Košutić mu je odgovorila pismom 29. lipnja 1964.: »To je posve krivo. Jer se ne radi o današnjem selu nego o selu iz vremena prije Prvog svjetskog rata, o ‘selu mog djetinjstva’, kako sami kažete, dok je selo živjelo u vlastitoj cjelovitosti. (…) Moje osobno neposredno iskustvo dalo je čvrstu osnovu za isticanjem liričnosti, koja je značajka zagorskog mentaliteta, dakle se radi o jednoj lirskoj komponenti zagorske psihe, a ne nekom sladunjavom proizvoljnom opjevavanju, na što mogu aludirati Vaše riječi. (…) Da budem još realista! Sigurno bi me pratila drugačija sudbina da sam se rodila u NR Srbiji ili NR Sloveniji.« Prema svjedočenju Blaža Jurišića: »Sida je bila sklona slikarstvu, ali u oskudici nije mogla baviti se time; pisala je stihove, dramu, prozu. U crkvu je išla najradije, kad nije bilo nikoga, kad se je mogla u miru sabrano pomoliti.«
Iako pritisnuta bolju i opterećena osjećajem prolaznosti, Sida Košutić promatra svijet iz Božje perspektive. Prihvaća svoj križ i otkriva u njemu poslanje. Godine 1928. u romanu »Portreti« napisala je: »Moja bol posta sastavnim dijelom mene. (…) Ja sam se sa svojim bolom sljubila i ne znajući, kad se to desilo.« Odupire se tjeskobi prolaznosti, pita za njezin smisao i traži ono nepromjenjivo u njoj – Lice Božje. U pjesmi »Vjerenička žetva« piše: »Čovjek se ne miri s prolaznošću: Zašto je nemoguće zaustaviti rijeku te ne bi opet odnijela ono, što jednom donese?« Rješenje pronalazi u strpljivu tkanju dobroga življenja, u odgovornu voljenju Boga i svijeta pronalazi popudbinu kroz vrijeme i zaključuje da prolaznost uvire u vječnost te tako biva osmišljena: »Vječnost ima svoje satove kao i tornjevi svetih hramova. Samo ne udaraju, nego teku kao tihe vode. (…) Prolaznost me ponizi do robinje i moram se stidjeti. A Vječnost, blaga, uzvisi me na slobodu i kruni me kraljevskim ponosom.« Znala je da jedino dobro ostvaruje pšenično zrno koje umre li, donosi obilat rod. U skladu s tim shvaća svoj poziv umjetnice koja stvarajući ljepotu posvećuje svijet, privodi ga Bogu. Stranice koje je ispisala natopljene su susretom s Kristom koji je Bog s ljudskim licem. Utjelovivši se, solidarizirao se s ljudskom patnjom i tako je postao blizak »običnomu čovjeku«. Lirski ili pripovjedni subjekt u djelima Side Košutić često se obraća Kristu povjerljivo i prijateljski. U pjesmi »Ljubav« napisala je: »Bože, čija je mudrost bezdana, zašto čovjek tako malo može? / Zacijelo zato jer si mu dao srce da ljubi i prašta i – ništa više. / Ali mudrost pripada tebi. / Stoga ćemo upaliti zavjetnu svjećicu pred Ljubavi Propetom koja živi jer umrije i umrije da živi.«
Kao i u drugih modernista, kod Side Košutić ključni su simboli biljnoga svijeta. Kada se u dobi od dvanaest godina s roditeljima preselila u Zagreb, strastveno je njegovala cvijeće, kako svjedoči njezina pranećakinja Jasmina Mužinić; ananas odnosno Calicanthus floridus, lavanda i tamaris bili su joj najdraži. Taj podatak odgovara njezinim djelima: pjesma »Tamaris« javlja se u prvoj pjesničkoj zbirci »Osmijesi«, a u istoj su zbirci i u drugim zbirkama česti cvjetni motivi: vrijeska, jasmina, poljskoga cvijeća, breskvina cvijeta i trešnje u cvatu, a ruža je svakako najčešća. U zbirci »Solsticij srca« od 112 pjesama u sedam se pjesama u naslovu pojavljuje cvijet, vrt ili biljka. U košutićevskom književnom imaginariju čest je i motiv vrta; u većini djela pojavljuje se motiv vrtlara, uzgajivača ili prodavača cvijeća. Vrt se može razumjeti kao edenski vrt – svijet u malom, poprište događanja životne drame. Prema biblijskim izvještajima čovjek je vrtlar, ali je Stvoritelj vrta, pravrtlar, zapravo Bog. Općenito, i u kršćanskoj simbolici i u raznim mitologijama, cvijet je simbol sretne i čiste duše. Cvijet je nešto najbolje i najljepše, biće na vrhuncu svoga razvoja. U Side Košutić cvijet se javlja kao simbol ljepote, duše i napretka u spoznaji. Cvijet je nemoćan u svojoj nekretnosti, ali moćan u ljepoti. Ljepota je ujedno dobrota i istina. Dijete i priroda koja se u proljeće obnavlja simbol su obnovljenoga čovještva, izvorne nevinosti u koju se otkupljenjem čovjek vraća. Križ na raskrižju pokraj akacije u romanu »Kolijevka« može se razumjeti kao stup svijeta, drvo boli, ali i spasenja. Život i djelo Side Košutić, baš kao i čudesna proljetna vegetacija, nose duboku korizmenu poruku: kao što je Krist bolju i patnjom obnovio lice čovjeka, tako svaki čovjek, prihvati li osudu i križ s Kristom, može preobraziti sebe i svijet.
