CLAUDIA JURANIĆ KLARIĆ, PREDSJEDNICA UDRUGE »DAMDOM« IZ RIJEKE, GOVORI O UDOMLJAVANJU NEZBRINUTE DJECE »Uskoro ćemo u našoj župi imati i sedmu udomiteljsku obitelj«

Prizor s jednog od zajedničkih ručkova

»Moje iskustvo udomljavanja započelo je UNICEF-ovom reklamom u kojoj je bilo prikazano malo dijete kako leži u krevetiću uz poruku: ‘Najvažnije su prve tri.’ Tada smo suprug i ja razmišljali o četvrtom djetetu. Gledajući tu reklamu, kao majka sam osjetila da sam upućena pomoći nekomu takvomu djetetu koje leži samo. Tu smo se oboje pokrenuli. Najprije smo razmišljali o kumstvu i pomoći jednomu djetetu na taj način. Suprug je ipak predložio da ne idemo u kumstvo jer se može dogoditi da u jednom trenutku više ne ćemo moći materijalno pomagati tomu djetetu. Zato smo odlučili dati – sebe. Udomiteljstvo je bilo taj potrebni korak više i na to smo se odlučili iz vjerskih razloga. Jednostavno smo htjeli time Bogu zahvaliti na daru troje predivne djece. Djeci koja su bila napuštena udomljavanjem smo dali priliku koju ona nisu imala – da pokažu da su ona isto tako divna. Prvo dijete koje smo udomili danas je gimnazijalac, maturant. Predivno dijete. A prije mu nitko nije davao nikakve šanse«, posvjedočila je Claudia Juranić Klarić, predsjednica riječke udruge »Damdom«, koja već desetak godina okuplja udomiteljske obitelji Primorsko-goranske županije i sustavno radi na predstavljanju udomiteljstva u pozitivnom svjetlu.

Udruga okuplja tridesetak udomiteljskih obitelji, a osim potpore aktivnoga članstva, osnažena je i suradnjom s Centrom za pružanje usluga u zajednici u Selcu, nekadašnjim Domom za nezbrinutu djecu »Izvor«, koji se nakon svoje transformacije počeo baviti i poticanjem udomiteljstva. U vrijeme pokretanja, 2010. godine, udruga je u riječkom kraju bila pionirski projekt i osnovalo ju je prvih šest udomitelja Primorsko-goranske županije. »Bili smo sami i izgubljeni i nismo ni imali pomoći u Centru za socijalnu skrb, koji s tim nije imao iskustva. Danas okupljamo tridesetak obitelji«, nastavila je, dijeleći rado s čitateljima Glasa Koncila svoju višegodišnju privrženost udomiteljstvu koje svjedoči u privatnom životu i javnim radom u udruzi »Damdom« i nebrojenim organiziranim tribinama i susretima u sklopu nje. 

»Bog je sve lijepo posložio«

Drugo dijete koje je udomila bilo je također poseban izazov. »To je dijete u trenutku udomljenja imalo 11 godina i bilo je u velikim potrebama. Imalo je poremećaj u ponašanju, boravilo je često na ulici, bilo je sklono skitnji i krađi. Na takve njegove potrebe odgovorila sam tako što sam prekinula posao i provela s njim kod kuće pet godina. Između karijere i čovjeka u tom sam trenutku izabrala čovjeka. Iako sam se tada puno kolebala, sada vidim da sam učinila najbolju stvar. Bila sam sve to vrijeme i sa svojom biološkom djecom, upravo u vrijeme njihova puberteta. Tko zna, možda bi i ona odlutala nekim krivim putom da nisam bila tako uz njih. Dakle, Bog je sve to lijepo posložio.« Za sebe zato kaže da je, računajući troje biološke i dvoje udomljene djece, majka petero djece.

»Zvuči nevjerojatno da u jednoj kršćanskoj zemlji, gdje se na popisu stanovništva kršćanima izjašnjava više od 90 posto građana, imamo oko 1500 djece koju bismo mogli udomiti. Ne smijemo kriviti druge. Tu se otvara prostor za našu Crkvu, da ona počne ‘gurati’ priču o udomiteljstvu. Crkva treba poticati udomitelje da pričaju svoje priče, može se to ugraditi i u obiteljski pastoral, možda se kroz zaručničke tečajeve može spomenuti tema udomljavanja i posvajanja, da mi kao udomitelji svjedočimo blagoslov koji smo dobili udomljavanjem djece, a možemo posvjedočiti i koliko su se ona dobro razvijala uz našu biološku djecu.«

Prvi dojam koji ljudi pri prvom susretu s udomiteljstvom stječu jest da je to težak proces. Mnogi i ne razlikuju udomiteljstvo od posvojiteljstva u kojem posvojitelji preuzimaju svu ulogu bioloških roditelja, a prvo je produžena ruka institucionalnoga odgoja. Zato se javlja i strah što će se dogoditi ako to dijete odluči otići. Sve to utječe na to da je jedna od prvih reakcija potencijalnih udomitelja: »Nije to za mene«, objasnila je sugovornica.

»Svako dijete ima potrebu stvoriti privrženost s nekom osobom, a u domovima je to jednostavno nemoguće. Tamo su divni ljudi, ali oni su ipak samo zaposlenici. Zato je i dobro da se dijete pošalje u udomiteljsku obitelj gdje će pronaći takvu podršku«, nastavila je. Mnogi se udomitelji naposljetku i emocionalno vežu za udomljenu djecu, zbog čega je i sama pomisao na odvajanje teška, no odlazak djeteta iz doma, podsjetila je sugovornica, normalna je stvar jer svako dijete u jednom trenutku odlazi od obiteljskoga doma, na studij ili ako pronađe posao u drugom gradu ili se oženi… »Mi roditelji ispratimo dijete sretni i zadovoljni, ali njemu uvijek ostajemo na raspolaganju. Zato treba razumjeti da svaka ljubav traži žrtvu. Naime, bez žrtve ne možemo ni spoznati ljubav.«

No i za udomljenu djecu odlazak bez povratka nije tako česta, a još manje jednostavna stvar. »Kada neko dijete živi negdje deset ili petnaest godina, ono u toj sredini izgradi socijalnu mrežu. Ljudi u susjedstvu ga poznaju i znaju da pripada toj sredini. Teško je odrezati sve svoje kontakte, a možda udomljeno dijete nastavi živjeti u istoj sredini. Osim toga, udomljena se djece i emotivno vežu uz biološku djecu u obitelji i obratno. Oni znaju da nisu braća i sestre po krvi, ali su svjesni da su dijelili iste roditelje.«

Iz iskustva Primorsko-goranske županije sugovornica napominje da najveći broj udomitelja već ima svoju biološku djecu, a riječ je uglavnom o visokoškolski obrazovanim ljudima u kasnim četrdesetima. »Čovjek u procesu pripreme za udomiteljstvo mora biti upoznat s istinom, da ne bude zaveden iz bilo kojega razloga pa se razočara i onda na kraju vrati dijete, pri čemu ono najviše ispašta. Udomitelj mora biti zaista siguran da on to može i želi i da to nije nekakav hir«, upozorila je sugovornica. 

Prihvatiti sve što ide s djetetom »u paketu«

Jedna od zaprjeka u odlučivanju na udomiteljstvo jest i strah od susreta s biološkim roditeljima udomljenoga djeteta, koji će se svakako dogoditi u nekom trenu nakon udomljavanja. »To su najčešće ljudi sa psihičkim smetnjama, koji su u problemima ovisnosti o drogama i alkoholu te ljudi problematičnoga ponašanja. Da bi netko postao pravi udomitelj, mora cijeniti i biološke roditelje toga djeteta i na neki način prihvatiti sve što s tim djetetom ide ‘u paketu’. Kakvi god da jesu, djeca njih vole. Najgore bi bilo da dijete osjeti nekakav naš prijezir pa da bude u situaciji da mora birati između udomitelja i bioloških roditelja ili pak da mora štititi svoje roditelje od nas. U jednom će trenutku nastati i jaz između udomljenoga djeteta i njegovih bioloških roditelja jer oni uglavnom nastave s problematičnim ponašanjima. Udomljeno dijete kroz obitelj će usvojiti zdrave navike i krenuti pravilnim putom, kroz školu, obrazovanje i odgoj. Ipak, iz vlastitoga iskustva znam da s biološkim roditeljima nema prevelikih problema. Treba razmišljati na način da smo mi samo pukom srećom, Božjim darom, dobili normalne roditelje, mogućnost da se obrazujemo i završimo fakultet, da nađemo pristojnoga supružnika, posao… Sve je to ničim zasluženo. I ja sam mogla biti rođena negdje gdje ljudi umiru od gladi ili u problematičnoj obitelji. Bog nam je s razlogom dao to što imamo, a naša je zadaća da služimo.«

Koje su dugoročne posljedice homoseksualnih udomitelja?
Claudia Juranić Klarić

Nadovezujući se na slučaj homoseksualnoga para koji je dobio mogućnost udomljavanja djeteta, upozorila je da je to samo prvi korak prema mogućnosti posvojenja. »Ne treba polaziti od pretpostavke da će homoseksualni parovi fizički naškoditi djetetu. Ono što je najvažnije, odgoj u takvoj sredini uskraćuje djetetove potrebe za ljubavlju majke i otca. Idealno je da dijete odrasta u ljubavi otca i majke, a ako je to nemoguće, sigurno je najbolje da ima zamjenskoga otca i majku. Naposljetku i priča o udomljavanju homoseksualnih partnera u nas i u svijetu relativno je nova pojava i zapravo ne poznajemo prave dugoročne posljedice koje se mogu javiti kod udomljene djece. No imamo ovdje i sada toliko izvrsnih svjedočanstava heteroseksualnih parova koji su udomljavali djecu. Imamo tolikih divnih muževa i žena koje možemo istaknuti. Zašto to ne počnemo činiti?«

Potrebna je poniznost i služba potrebitima

Pravi odgovor treba biti bolji angažman vjernika u pitanju udomiteljstva, koji trebaju prihvatiti i tu odgovornost. »Zvuči nevjerojatno da u jednoj kršćanskoj zemlji, gdje se na popisu stanovništva kršćanima izjašnjava više od 90 posto građana, imamo oko 1500 djece koju bismo mogli udomiti. Ne smijemo kriviti druge. Tu se otvara prostor za našu Crkvu, da ona počne ‘gurati’ priču o udomiteljstvu. Crkva treba poticati udomitelje da pričaju svoje priče, može se to ugraditi i u obiteljski pastoral, možda se kroz zaručničke tečajeve može spomenuti tema udomljavanja i posvajanja, da mi kao udomitelji svjedočimo blagoslov koji smo dobili udomljavanjem djece, a možemo posvjedočiti i koliko su se ona dobro razvijala uz našu biološku djecu«, rekla je sugovornica te nastavila u duhu konkretnih prijedloga.

»Prostora za smislenu strategiju ima. Zasad smo kao udruga imali priliku u okviru crkvene organizacije svjedočiti tek nekoliko puta, tribinama na Krku, Lošinju i u Novalji 2016. i 2017. godine, premda treba napomenuti da je ovogodišnje napore šibenskoga biskupa Tomislava Rogića, koji nas je osobno zvao da svjedočimo na Biskupijskom susretu obitelji u Kninu, omela pandemija koronavirusa«, rekla je.

Velika pomoć u približavanju pitanja udomljavanja među katoličkim vjernicima može biti i suvremena komunikacijska tehnologija: »Danas nam toliki komunikacijski alati, poput ‘Zooma’, omogućuju da dođemo do ljudi. Zašto, primjerice, ne bismo mogli pomoću ‘Zooma’ održati i sastanak s obiteljima iz neke druge župe. Nešto će im ostati iz toga kontakta i upamtit će naše primjere. Razgovarat će o nama i možda ćemo kroz neko vrijeme u Rijeci imati deset novih zainteresiranih obitelji pa će se i njihova svjedočanstva čuti u drugim gradovima. Koliko ima i mladih parova koji mogu udomiti neko dijete.«

Upiranje prstom bez konkretnoga djelovanja ne može postići konkretne rezultate, upozorila je sugovornica, čiji je angažman dobro prihvaćen i u njezinoj lokalnoj sredini, u župi Krista Kralja u Matuljima. »Ne možemo više jednostavno stajati i sve komentirati iz nekakva prikrajka. To je ključni problem. Sve dok se u nas može uprijeti prstom i pitati nas: ‘Pa zašto vi ne udomljavate ako ste tako glasni?’ nemamo pravo kritizirati druge. Uzaludno je tražiti i razne pravne zaprjeke da se homoseksualnim parovima onemogući udomljavanje ili kritizirati državu što nije učinila više da ih ograniči. Što smo mi u svemu tome napravili? Trebamo se poniziti i služiti potrebitima. Majka Terezija je rekla: ‘Ne treba činiti velika djela, čini mala djela s puno ljubavi.’ Također, u obitelji koje već imaju iskustvo svoje troje ili četvero djece udomljavanje jednoga ili dvoje nije golem problem. Praktična sam vjernica, kao i moja obitelj koja je aktivna u župi i u molitvi kod kuće. Moja su djeca redovito ministrirala. Naš je angažman oko udomiteljstva poznat i u župi i u nadbiskupiji. Evo, u liburnijskom smo kraju dobili i desetu udomiteljsku obitelj. Sada je u Matuljima ukupno pet udomiteljskih obitelji (uz našu to su Vincetići, Lučići, Markotići i Tomići), na Veprincu još dvije (Hrvatin i Kursturin) te na Kastvu tri (Kosanovići, Čargonja i Ćurkovići). U tim je obiteljima trenutačno smješteno trinaestero djece u dobi od 1 do 20 godina. Dvoje djece, jedno iz obitelji Markotić, a jedno iz obitelji Kosanović, već se osamostalilo, završilo srednju školu, zaposlilo se i krenulo u novi život. Dakle, može se, samo treba autentičnih svjedočanstava.«

IZVORGlas Koncila br. 39/2020.
Prethodni članakRAZMIŠLJANJA O PROSVJETITELJSTVU U SVJETLU NOVIH IZAZOVA Kršćanska se poruka protivi svakoj apsolutizaciji
Sljedeći članakPOUKA S TITANIKA Gospodar ili poslanik