COVID-19 I MOZAK Kako je pandemija utjecala na glave ljudi?

Tjednu svjesnosti o mozgu priključilo se trećega tjedna u ožujku 120 zemalja, a svrha je bila potaknuti entuzijazam javnosti i potporu znanosti o mozgu. Neprestana istraživanja dovode do novih spoznaja o ljudskom mozgu, u kojem postoji 100 milijardi neurona. Oni su glasnici koji prenose informacije između različitih područja mozga. Ljudski je mozak najsloženiji organ u tijelu, a svaki organ odgovoran je za određenu funkciju ili skup funkcija. Zapravo, mozak kontrolira sve, počevši od osnovnih tjelesnih funkcija poput disanja i otkucaja srca do složenijih postupaka poput donošenja odluka, pamćenja i govora. Uloga je mozga komunikacija s drugim organima u tijelu preko kemijskih glasnika ili neurotransmitera.

Podizanju svijesti o mozgu zemlje Europske unije pridaju veliku važnost jer prema podatcima više od 35 posto potrošnje u zdravstvenom sustavu odlazi na liječenje bolesti mozga – oko 800 milijardi eura godišnje. Oko 200 milijuna stanovnika Europe pati od nekoga poremećaja funkcija živčanoga sustava.

Koliko je pandemija utjecala na ljudski mozak i koje je tragove ostavila bila je aktualna tema ovogodišnjega Tjedna mozga.

U časopisu »Nature« (br. 505. 2021.) prikazano je istraživanje u kojem je navedena povezanost infekcije SARS-CoV-2 i upalnih promjena na parenhimu mozga. Došlo se do sljedećega zaključka: »Pacijenti s COVID-19 mogu patiti od neuroloških i psihijatrijskih simptoma koji variraju od gubitka njuha i glavobolje do encefalitisa i moždanoga udara. Ti simptomi prevladavaju u pacijenata koji su hospitalizirani, a mogu trajati i kao ‘produženi COVID’, koji se sastoji od ‘moždane magle’, teškoća u koncentraciji i umora.« Virusna infekcija pokreće upalne odgovore u cijelom tijelu, koji mogu uzrokovati upalne signale preko krvno-moždane barijere, što posljedično može potaknuti neuroupalni proces u mozgu. Istraživanja ističu da mnogi pacijenti s COVID-19, posebno oni koji navode ili pokazuju neurološke probleme ili oni koji su hospitalizirani, imaju neuroupalne markere koji se vide u ljudi koji su umrli od te bolesti. Tako objašnjavaju »moždane magle«, umor i druge neurološke i psihijatrijske simptome post-COVID-a.

O toj temi govore neurokirurg dr. Ivan Radić, koji je doktorirao o temi tumora na mozgu, psihijatar prof. dr. Zoran Zoričić i moralni teolog dr. fra Ante Bekavac.

S obzirom na to da bolest COVID-19 ostavlja posljedice na organizam, nisu isključene ni tegobe na organima srca i mozga. Ne ulazeći isključivo u posljedice bolesti COVID-19 na srce i mozak, prof. dr. Goran Krstačić pojasnio je neke fenomene u procesu oporavka oštećenih stanica i tkiva.

»Oštećenja tih organa ne popravljaju se nadomještanjem istim ili jednakovrijednim stanicama, nego se odumrlo tkivo zamjenjuje ožiljkom veziva ili glije (fibroblasta u srcu, astroglije u mozgu), što umanjuje funkcionalnost tih organa. Pitanje svakoga kliničara, ali i bolesnika, jest može li se ta činjenica promijeniti? Pridonosi li napredak medicine, kao i sveopće znanosti i tehnologije, ukidanju toga statusa bespomoćnosti u odnosu na gubitak koji više nije moguće nadoknaditi? Nalazi li se odgovor u primjeni regenerativne medicine, kako u području bolesti srca tako i mozga? Usprkos tomu što je klinička stvarnost često nemilosrdna, paradigme se postupno i uvelike mijenjaju. Danas sve više znamo o tome što i kako učiniti ne samo da bismo nadoknadili izgubljeno, nego i kako bismo zaštitili preostale stanice i potpomogli oporavak funkcije srca i mozga.

Procesi obnove ili regeneracije stanica i tkiva nedavno su prepoznati kao mogući novi terapijski pristup obuhvaćen terminom regenerativna medicina koja istražuje obnavljanje stanica izgubljenih zbog bolesti ili ozljede na način da se one nadomjeste presađenim stanicama ili da se tkivo potakne na obnovu i stvori nove stanice iz svojih staničnih rezerva. Funkcionalni deficit nastao zbog gubljenja stanica tijekom bolesti ponajprije je uzrokovan gubitkom krajnje diferenciranih stanica, specijaliziranih za složene funkcije. Takve funkcionalno relevantne stanice strateški su smještene unutar tkiva kako bi se nadopunjavale u svom radu u suglasju sa sebi sličnim, kao i s drugim vrstama stanica. Gubitak diferenciranih stanica, specijaliziranih za precizno obavljanje složenih zadaća, teoretski bi se mogao nadomjestiti ugradnjom jednakovrijednih stanica baš takve vrste. Međutim u većini slučajeva složenost je stanica i tkiva u koje su one uklopljene toliko velika da i ne znamo točna svojstva baš tih stanica koje je patološki proces pogodio i koje su tijekom njega izgubljene. Isto se tako često radi o jedinstvenoj i preciznoj kombinaciji više vrsta stanica koju je teško nanovo uklopiti u tkivo u kojem nedostaju. Zbog te širine spektra izgubljenih stanica regenerativna medicina s ciljem tzv. nadomjesne terapije, kojom bi se nadomjestile izgubljene stanice, ne upotrebljava za presađivanje funkcionalno zrele stanice, nego neku vrstu stanica koja još nije stekla sva svojstva krajnje diferenciranih stanica. Pretpostavlja se da takve stanice, presađene u tkivo gdje su potrebne, prepoznaju specifičnost nove situacije i prilagođavaju se na najbolji mogući način tako da se usmjere u svojoj diferencijaciji upravo u tip visokodiferenciranih stanica koje su bile izgubljene. Na taj se način kompenzira funkcionalni nedostatak te ponovno uspostavlja ili obnavlja stanje kakvo je bilo prije patološkoga procesa.«

Neurokirurg dr. Ivan Radić navodi da je ljudski mozak najsavršeniji oblik materije koji poznamo. »Jedan gram mozga savršeniji je u funkcioniranju nego sve telefonske centrale u svijetu (prije digitalnoga doba). Ljudski mozak ima prosječnu težinu oko 1300 grama, za normalno funkcioniranje mozga troši se 20 posto minutnoga volumena srca, što iznosi 1 litru u minuti. Na sve ostale organske sustave u tijelu preostaju 4 litre minutnoga volumena srca. Veličina ljudskoga mozga čini samo oko 2 posto težine čovjeka, a njegova zapremnina nije pokazatelj inteligencije i sposobnosti funkcioniranja – nego njegova struktura. Mozak je i dalje neistražena tajna te mu se pristupa multidisciplinarno s bihevioralnim pristupom usmjerenim na ponašanje ljudi te otkrivanje zakonitosti ponašanja ljudi u određenim situacijama. Tako, na primjer, znanstvenici iz područja neuroteologije raspravljaju o postojanju dijelova mozga koji su odgovorni za vjerska iskustva. Neka istraživanja na mozgu dobrovoljaca koji su podvrgnuti analizi funkcionalnom magnetnom rezonancom pokazala su pojačane aktivnosti u prednjem režnju mozga tijekom razmišljanja o vjerskim i moralnim temama.

Što se tiče pandemije, koja je ostavila posljedice na čovjeka, to je još nedovoljno istraženo. Za sada se znade da je među najčešćim simptomima zaraze koronavirusom gubitak njuha i okusa. Primjerice, osjet njuha filogenetski je najstariji osjet. Vjerojatno patogenetski način djelovanja virusa ide preko receptora. Nema dokaza o pojavi novih primarnih tumora mozga koji bi bili povezani s epidemijom koronavirusa, ali čini se da je povećana incidencija metastaza u mozgu koji primarno zahvaćaju druge organe u tijelu – navodi dr. Radić te zaključuje da bi se to moglo objasniti imunosupresijom odnosno smanjenjem aktivacije ili učinkovitosti imunosnoga sustava.

Psihičke posljedice koronakrize raznolike su i mogu se promatrati iz nekoliko perspektiva. Kao najučestalije psihičke komplikacije i poremećaji oboljelih od COVID-a ističu se umor, sindrom brzoga iscrpljivanja, stres, poremećaji pozornosti i pamćenja. Oboljenje, za sada još u potpunosti struci nepoznatim mehanizmima, izravno je utjecalo na nabrojene simptome, a boravak u bolnici, izolacija od voljenih osoba, intenzivna njega, prisustvovanje umiranju drugih utjecali su na posttraumatski simptom preživjelih. Brojna su istraživanja na razini svjetske populacije označila anksioznost, depresiju i PTSP kao najučestalije psihičke bolesti potencirane koronakrizom. Pri tome je anksioznost prema istraživačima s Boston Collegea rasla za 50 posto, a depresivnost za 40 posto. Svakako je teško brojčano izraziti, ali je stručno sigurno da će populacija školske djece i adolescenata zbog usamljenosti u krizi i uskraćena iskustva druženja i odrastanja u okviru iskustva vršnjačkih skupina, kao formativnoga iskustva, pokazivati pojačanu sklonost razvijanju neurotskoga spektra oboljenja i naginjanju k eksperimentiranju sa psihoaktivnim sredstvima i razvoju ovisnosti. Tijekom koronakrize, kao i u periodu nakon krize, rasla je potražnja za uporabom alkohola i THC-a kao sredstava za opuštanje i razbijanje straha, a uporaba tzv. »dizalica«, ponajprije amfetamina i kokaina, bila je znatno u porastu. Sustav za tretman ovisnosti prilagođavao se u hodu promjenama izazvanim koronakrizom, liberalizirajući donekle sustav izdavanja supstitucijske terapije i njegove kontrole. Na žalost, dio pacijenata otpadao je iz sustava vraćajući se crnomu tržištu.

Glavni je izazov struke, kako psihijatrijske tako i adiktološke, u periodu poslije COVID-a ustrojiti ili barem modificirati sustav okrenut prema mladima kako bi mjerama indicirane prevencije izdvojila ranjive te reducirala pojavnost psihičkih oboljenja i želju za eksperimentiranjem sa psihoaktivnim sredstvima. Istodobno treba pomoći i starijim generacijama koje su tijekom koronakrize izgubile bliske osobe ili i same prošle traumatsko iskustvo bolesti.

Sigurno je pandemija COVID-19 ostavila dubok utjecaj na tjelesno zdravlje u obliku straha, nesigurnosti i nepovjerenja jer je postala ugroza koja se odrazila i na strukturu ljudske osobe i njezino mentalno zdravlje izazvavši psihološke poremećaje i socijalnu izoliranost. Znamo i da su u vrijeme najtežih dana crkve bile zatvorene pa je bilo onemogućeno prakticiranje sakramentalne dimenzije vjere. Pandemija je postala izvorom stresa i tjeskobe, ali je tražila i prilagodbu odnosno suočavanje s nepoznatom bolešću. Morali smo svi učiti kako pomagati jedni drugima, biti odgovorni jedni za druge, jer puno toga nismo ni znali. Zatim valja spomenuti brojne dezinformacije koje su stvarale paniku, beznađe, očaj, nepovjerenje. No pandemija COVID-19, kako je istaknuo papa Franjo, omogućila je da cijenimo brojne ljude koji su u strahu reagirali dajući svoj život. Otvorila nam je pogled i spoznaju da su naši životi isprepleteni i da ih podupiru obični ljudi koji su, bez sumnje, ispisali ključne događaje naše zajedničke povijesti: liječnici, medicinski tehničari, medicinske sestre, ljekarnici, djelatnici u samoposluživanjima, osoblje zaduženo za čišćenje, njegovatelji, prijevoznici, muškarci i žene koji rade na pružanju osnovnih usluga i sigurnosti, volonteri, svećenici, redovnice. Dakle, pandemija nam je paradoksalno na neki način otvorila oči da se mijenjamo i preispitujemo svoje odnose, vrijednosti za koje živimo i od kojih živimo (moral). Nadam se da smo naučili lekciju o vrijednosti života i naših odnosa.