ZAŠTO JE PONIŽENJE NERAZDVOJIVO OD POBJEDE Čovjek se ne može oduprijeti savjesti

22. nedjelja kroz godinu

Snimio: Z. Atletić
Jr 20, 7-9; Rim 12, 1-2; Mt 16, 21-27

Svojim prorokovanjem, u poslušnosti Božjoj riječi, prorok Jeremija na sebe navlači bijes svećenika i vrhovnoga nadzornika Hrama, koji ga daje izbatinati i baciti u klade. Prorokove riječi doista nisu donosile radost, nego opomenu i navještaj propasti zbog grijeha naroda i njegovih predvodnika. Odatle i neprihvaćanje i patnja s kojom se morao suočiti. Iz takva njegova iskustva proizlaze i riječi koje valja pripisati samomu proroku, a donose potresno svjedočanstvo o unutarnjim krizama kroz koje je prorok prošao. Ta su njegova svjedočanstva, obično nazivana »Jeremijinim ispovijestima«, pisana u obliku tužbalica, a jedan njihov djelić donosi i današnje starozavjetno čitanje. Prorok se tuži da ga je Bog zaveo, nadjačao i svladao. Riječ je o Gospodinovu snažnu zahvatu u Jeremijin život, kojemu se on nije mogao oduprijeti, pa kao da optužuje Boga za nevolje koje su ga snašle. Zbog svoga je propovijedanja prezren i svi ga ismijavaju. Njegove riječi nikomu nisu ugodne i nikoga ne miluju, a on je svjestan da su to riječi Božje, koje neprestano ponavljaju: »Nasilje! Propast!«

Da se na vrijeme obrate

Nasilje i propast doista će i snaći Jeruzalem i Judeju u vrijeme babilonskoga osvajanja, što će i sâm Jeremija doživjeti.

Sablazan zapravo označava zamku, sredstvo koje navodi na spoticanje i pad, jer je Isus u Petrovu nagovaranju prepoznao sotonine smicalice kojima je trebao biti skrenut s puta trpljenja i žrtve za sve ljude

Ipak, koliko god bio uvjeren u Božju riječ, on je u napasti da je prestane slušati i da popusti pod prijetnjom vlastitih neugodnosti i trpljenja. Lakše bi mu bilo ne govoriti u ime Božje. Od takva ga nauma pak odvraća vlastita savjest koja je u njegovu srcu »kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima«, kojemu se ne može oduprijeti. Tolika je snaga Božje riječi i Božjega poslanja koje je prorok primio. Unatoč nevoljama i teškoćama, unatoč prijeziru i ismijavanju, on se Božjoj riječi nema snage suprotstaviti, nego i dalje navješćuje nevolju i propast, jer to je jedini način da se njegovim slušateljima pojasni razlog njihovih budućih patnja ne budu li se na vrijeme obratili i promijenili svoj život.

Sotonine smicalice

U odlomku iz evanđelja najprije se nalazi prvi navještaj Isusove muke i uskrsnuća. Ne bez razloga, taj navještaj slijedi neposredno nakon Petrove ispovijesti i Isusova odgovora Petru, kojim ga proglašava Stijenom na kojoj će sagraditi svoju Crkvu. Upravo nakon što je Petar u ime Crkve izrekao vjeru u Krista – Pomazanika i Sina Boga živoga, a Isus ustrojio Crkvu i dao joj sigurnost u liku Petrovu, mogao je sada početi upućivati učenike i u svoju buduću muku koju je imao podnijeti u Jeruzalemu. U tom navještaju muke već je prisutan i članak vjere o uskrsnuću trećega dana. Ipak, sam navještaj muke i smrti toliko je bio potresan za učenike da je Petar, opet u ime ostalih, počeo Isusa odvraćati, izričući tako nerazumijevanje naravi Isusova poslanja na svijetu. Odatle i Isusova oštra reakcija kad Petra naziva sotonom i sablažnju. Sablazan zapravo označava zamku, sredstvo koje navodi na spoticanje i pad, jer je Isus u Petrovu nagovaranju prepoznao sotonine smicalice kojima je trebao biti skrenut s puta trpljenja i žrtve za sve ljude.

Pobjeda uključuje i dioništvo u poniženju

Prava narav Isusova poslanja i poslanja svih vjernika vidljiva je iz drugoga dijela ovonedjeljnoga evanđeoskoga odlomka. To se poslanje sastoji u napuštanju vlastite volje i prihvaćanju volje Božje, bez obzira na teškoće i nevolje koje takva odluka podrazumijeva. S druge strane, ono se sastoji i od ulaganja napora u bolje poznavanje Isusa i njegova načina života i djelovanja. Takvim životom vjernici spašavaju svoj život koji je nezamjenjiv i neprocjenjiv. Ono pak što su Isusovi učenici očekivali odmah od svoga Učitelja i Mesije, slavna pobjeda nad neprijateljima i nad zlom, doista će se i dogoditi kad dođe »Sin Čovječji u slavi Otca svoga s anđelima svojim«. Ipak, ta proslava Krista i onih koji su njegovi kao pretpostavku ima njegovu muku, smrt i uskrsnuće, a vjernici, da bi sudjelovali u pobjedi, moraju prihvatiti i dioništvo u poniženju.

Novo, duhovno bogoslužje

Odlomak iz Poslanice Rimljanima početak je drugoga, parenetskoga dijela te poslanice, to jest onoga dijela koji donosi moralne pouke i životne savjete. U njemu sve ono što je prethodno bilo izrečeno na teoretski način Pavao preriče u svakodnevni život vjernika. Taj parenetski dio započinje pozivom kršćanima da prikažu svoja tijela »za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje«. Riječ je o novom, duhovnom bogoslužju. Ono se, za razliku od staroga koje se odvijalo u Hramu, na kamenom žrtveniku, sada događa u tijelima vjernika koji su udovi Kristovi, kako to Pavao kaže u Prvoj poslanici Korinćanima. Kao takvi, po krstu, vjernici sudjeluju u Kristovoj žrtvi i njegovu bogoslužju. To se događa vršenjem Božje volje, što pak iziskuje odbacivanje logike svijeta i prihvaćanje logike Božje. Na taj način vjernici doživljavaju preobrazbu svoje pameti te je u njima prisutna ona ista misao kao u Kristu Isusu. Koliko je važna takva preobrazba u vjernikâ pokazuje i Pavlovo nastojanje da u to uvjeri kršćane u Rimu. Obraća im se vrlo snažnim izričajima: »Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim.« Za njega je milosrđe jedna od glavnih oznaka Boga koji je Pavlu »Otac milosrđa i Bog svake utjehe«. Kršćaninovo »duhovno bogoslužje«, njegov preobraženi život, samo je odgovor na Božje milosrđe.

IZVORGlas Koncila br. 35/2017.
Prethodni članakUVJET DA ČOVJEK PORAZI TEHNOLOGIJU Budućnost svijeta ovisi o “kršćanskom slabiću”
Sljedeći članakSJEĆANJE NA ZNAMENITOGA BIBLIČARA I POVREMENOGA MAKOVCA Kako je mali Roko Duda postao veliki fra Bonaventura