Doc. dr. Klara Ćavar predaje kanonsko pravo na Teološko-katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru i zamjenica je pročelnika toga odjela. Također je sudac na Nadbiskupijskom sudu prvoga stupnja u Zadru. Službeni podatci Državnoga zavoda za statistiku u nizu parametara pokazuju narušenost braka u hrvatskom društvu, a raste i broj brakova koji nisu crkveno sklopljeni. Za komentar tih trendova zamolili smo dr. Ćavar koja se u svojoj stručnoj praksi i u svojem znanstvenom opusu bavi kršćanskom ženidbom, kao i položajem laika u Crkvi. Budući da je papa Franjo u listopadu potaknuo Crkvu na molitvu za veću uključenost laika, osobito žena, »na mjestima gdje se donose važne odluke«, za to smo zamolili komentar dr. Ćavar. Diplomirala je teologiju na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Na Papinskom učilištu »Urbaniana« magistrirala je te doktorirala radom iz područja ženidbenoga prava.
DOC. DR. ĆAVAR: Nije se teško složiti s navedenom tvrdnjom. Ako pogledamo oko sebe, primijetit ćemo sve više razrušenih brakova, rastavljenih, napose nesretnih i ranjenih osoba jer lom braka izaziva duboke rane u osobi. I ne bih rekla da je samo brak kao institucija u krizi, u krizi je sâm čovjek, osoba. Neke razloge za krizu institucije braka spominjao je još Drugi vatikanski sabor, znači prije više od pedeset godina, i naveo da instituciji braka prijete rastava, slobodna ljubav te na poseban način egoizam i hedonizam, u zadnje vrijeme i pretjerani individualizam. Individualistička kultura posjedovanja i užitka, stavljanje sebe na prvo mjesto i shvaćanje sebe kao mjerilo svega. Navedene uzroke ističu i sinodski otci u svom završnom izvješću na Trećoj izvanrednoj sinodi biskupa 2014. godine.
DOC. DR. ĆAVAR: Ekonomska sigurnost bitan je čimbenik za stabilnost bračnoga i obiteljskoga života, ali nije temelj na kojem počiva skladan brak. Mislim da materijalno blagostanje nije jamac sretnoga bračnoga života. Svima nam je jasno da je ekonomska sigurnost potrebna, ali ne kao apsolut, nego kao zajednička želja supružnika da osiguraju stabilnost. Problem je svih iseljenika, pa i naših, šok promjene. Iako je svijet postao globalno selo, ipak preseljenjem osobe dolaze u novi svijet koji ima načine života koji ne odgovaraju sasvim vrijednostima i tradicionalnomu načinu života koji kod nas još postoji. Rastave su u današnje vrijeme postale trend, moda. Površno se pristupa odabiru bračnoga druga, površno se shvaća ženidba kao sakrament i površno se pristupa odluci o sklapanju braka. Osobe sve češće ne žive u skladu sa stvarnošću, nego apliciraju sadržaje, nerealne, s društvenih mreža i različitih medija na stvarni život. Nerealno je očekivati sretne brakove ako velik broj osoba sklapa ženidbu bez temeljnoga znanja o bîti ženidbe, o pravima i dužnostima koje proizlaze iz ženidbe. Smatram da treba ponovno govoriti otvoreno o ženidbi, o smislu bračnoga života, bračnoj ljubavi i braku kao savezu muškarca i žene koji je ponajprije usmjeren na dobro supružnika. Brak i obitelj nisu stupovi društva zato što je to netko zakonski odredio, nego oni su to po svojoj naravi.
DOC. DR. ĆAVAR: Početak pada broja sklopljenih brakova počinje od druge polovice sedamdesetih i s vremenom je taj broj rastao. Međutim, treba naglasiti da je kroz to vrijeme bilo godina kad je dolazilo do većega broja sklopljenih brakova. Na taj podatak ima utjecaj i dulji ostanak mladih u matičnim obiteljima, odnosno neodvajanje mladih od roditelja. Ne bih rekla da je riječ o padu povjerenja u instituciju braka. Riječ je, zapravo, o tome da osobe ne žele ili su manje sposobne preuzeti bračne obveze. Odnosno ne žele dati stabilnost i zakonitost stvarnosti u kojoj žive. Vjerojatno je riječ o trendu, modi, ali uvelike i o strahu i nesposobnosti živjeti odgovorno i biti odgovoran.
DOC. DR. ĆAVAR: Brak je naravna stvarnost i zakonodavstva različitih država mogu definirati i zakonski regulirati istospolne zajednice, ali ne mogu redefinirati bračnu zajednicu. Tijekom povijesti bilo je homoseksualnih zajednica, ali nisu bile nikad izjednačavane s brakom. Iz jednostavnoga razloga jer po naravi, znači ne po nauku Crkve koji je za nas kršćane katolike mjerilo, ali za druge ne mora biti, bračna je zajednica zajednica između muškarca i žene. Papa Franjo u svojoj pobudnici »Amoris laetitia« izričito kaže da se istospolne zajednice ne mogu izjednačavati s brakom. Treba naglasiti da crkveno zakonodavstvo određuje brak kao savez između muške i ženske osobe, kojim se uspostavlja zajednica svega života, po svojoj naravi usmjerena dobru ženidbenih drugova te rađanju i odgajanju potomstva. Dakle, za Crkvu ženidba, odnosno brak, može biti samo između muškarca i žene.
DOC. DR. ĆAVAR: Crkva ženidbu definira kao savez između muškarca i žene. Izjave, pa čak kako su ih netočno interpretirali neki mediji, ne dovode u pitanje definiciju i narav braka. Naime, papa Franjo ističe, kao i njegovi prethodnici, da se homoseksualne osobe moraju poštovati u njihovu dostojanstvu i da se treba prema takvim osobama odnositi s poštovanjem, izbjeći svaki oblik nepravedne diskriminacije i agresije. Međutim, takvo stajalište nema veze s homoseksualnim zajednicama, nego se govori o homoseksualnim osobama. U pobudnici »Amoris laetitia« u br. 251 papa Franjo, u skladu s naukom Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., ističe: »Glede planova da se zajednice homoseksualnih osoba izjednače sa ženidbom, nema nikakve osnove za prihvaćanje niti uspostavu sličnosti, pa ni daleke, između homoseksualnih zajednica i Božjega nauma o braku i obitelji.« Što se tiče zakonske regulative zajednica homoseksualnih osoba, mjerodavna je odredba Kongregacije za doktrinu vjere koju je proglasio Ivan Pavao II. 2003. g., a nosi naziv Razmišljanja o planovima zakonskog priznavanja istospolnih zajednica i u kojoj se ističe: »Crkva naučava da poštovanje prema homoseksualnim osobama ni na koji način ne može uključivati odobrenje homoseksualnoga ponašanja ili zakonsko priznanje zajednica osoba istoga spola.«
DOC. DR. ĆAVAR: Mislim da je velik problem i u nas u Crkvi što se uvijek pokušavamo fokusirati na negativne stvari, svaku promjenu tumačiti na negativan način. Papa Franjo s pravom vjeruje u mlade jer su mladi željni usmjerenja prema dobru. Mladi vjeruju u ideale, spremni su žrtvovati se za dobro, samo ih treba usmjeriti na dobro. A brak i obitelj su veliko dobro. Često mi koji odgajamo danas nismo u stanju mladima govoriti o dobrima braka i obitelji, predstaviti brak u njegovu bogatstvu koje je Crkva kroz stoljeća isticala. Mladima ne treba navoditi odredbe, naređivati ni prijetiti grijehom. Mlade treba odgajati s poštovanjem, pažnjom, nježnošću, iskazati im povjerenje i oduševljavati ih za dobro. Pokazati im da je činiti dobro ispravno i da nas čini sretnima. Nadasve biti primjer jer mladima trebaju primjeri, a ne nagovori. Što se tiče dvaju motuproprija o obnovi kanonskih postupaka za proglašenje ništavosti ženidbe – »Blagi sudac Gospodin Isus«, za latinsku Crkvu, i »Blagi i milosrdni Isus«, za istočne katoličke Crkve, to je reforma koja, kako ističe Papa, ne donosi odredbe koje pogoduju ništavosti ženidbe, nego radi se o bržem postupanju kako vjernici ne bi dugo čekali na sudsku odluku. Motuproprijima se ne uvode novi razlozi za proglašenje ništavosti ženidbe, nego se pospješuje postupanje kod ženidbenih parnica koje se vode na crkvenim sudovima.
DOC. DR. ĆAVAR: Ženidba se u kanonskom pravu promatra kao sakrament i kao ugovor. Dakle, ženidba je poseban ugovor, ali ipak ugovor. Ženidba nastaje privolom dviju pravno, fizički i psihički sposobnih osoba. Sve što može utjecati na sklapanje ženidbenoga ugovora, odnosno na razum i volju ugovornih stranaka, može utjecati na valjanost ženidbe. Očigledno je da velik broj osoba zbog afektivne nezrelosti nije u stanju dostatno prosuđivati o bitnim ženidbenim pravima i dužnostima. Sve veći broj osoba pod utjecajem medija i društvenih mreža često gubi vezu sa stvarnim životom. Često se susrećemo na crkvenom sudu s ljudima koji ne osjećaju težinu odluke za brak. Javlja se osjećaj da ljudi sve češće ne donose odluku o sklapanju braka, nego to naprave bez dubljega promišljanja. Crkva kroz ženidbene postupke ne pokazuje samo milosrđe, nego pravednost. Pravedno je da osobe koje nisu sklopile valjanu ženidbu na crkvenom sudu dobiju i presudu kojom se potvrđuje ta nevaljanost.
DOC. DR. ĆAVAR: Broj crkveno sklopljenih brakova opada u nas i u drugim europskim zemljama. U susjednoj je Italiji od 2018. g. više civilno nego crkveno sklopljenih brakova. Posebno je to izraženo u sjevernim talijanskim regijama. Ne mislim da bi taj podatak trebao biti frustrirajući, ali trebamo se zapitati zbog čega se to događa. U Hrvatskoj smatramo da još živimo u tradicionalno katoličkom društvu. Međutim, sve je više i u nas razrušenih obitelji i rastava. Djeca odrastaju u okruženju koje ne nudi sigurnost i iskrivljuje ispravnu sliku braka i obitelji. Crkva sve svoje snage treba usmjeriti u naviještanje ljepote bračnoga života i treba isticati sakramentalnost ženidbe. Sakramentalnost nije ukras, dodatak, nego narav ženidbe. Sakramentalna milost pomaže nam produbljivati bračnu ljubav i biti sretan. Brak nije žrtva i odricanje, nego zajednica ljubavi, dobrote, nježnosti, stabilnosti. Bračna je zajednica ljepota življenja, put spasenja i predokus raja.
DOC. DR. ĆAVAR: Laici su protagonisti u Crkvi od njezinih početaka. Crkva je narod Božji, zajednica vjernika. Bez vjernika laika zapravo se ne bi moglo govoriti o Crkvi, a papa Franjo je samo aktualizirao nauk Drugoga vatikanskoga sabora koji ističe jednako dostojanstvo svih vjernika. Dakle, naše priproste bake i papa Franjo u Crkvi imaju isto dostojanstvo, a samo su nam različite službe i zadaće. Vjernici laici trebaju biti svjesni svoje zadaće u Crkvi, trebaju biti aktivni vjernici koji svojim životom i djelovanjem u svakom trenutku i mjestu svjedoče svoju pripadnost Kristu i Crkvi.
DOC. DR. ĆAVAR: Treba znati da je vlast upravljanja u Crkvi vezana uz sveti red. Dakle, neke službe vjernici laici ne mogu vršiti jer nemaju sveti red koji se traži za pojedine službe u Crkvi. Međutim, ima puno služba i zadaća koje mogu vršiti i vjernici laici. Potrebno je da svi vjernici, laici i klerici, ispravno shvaćaju prvu narav Crkve, a zatim i njezine strukture. Tek nakon toga ispravnoga poimanja možemo očekivati adekvatnu suradnju i zajedničko plodno djelovanje u određenim područjima. Bitno je naglasiti da se radi o službama, a ne o položajima. Dakle, u Crkvi bi trebali služiti i klerici i laici. U Crkvi nema mjesta »vladanju«, nego upravljanju Božjega naroda. Tko god ističe vlast, čast i vladanje, mislim da nije shvatio narav Crkve, bilo da je riječ o klericima ili laicima.
