Nedavno je na Hrvatskom katoličkom sveučilištu održana konferencija »Kakav svijet želimo ostaviti onima koji dolaze poslije nas, djeci koja sada odrastaju?« kojom je završio Tjedan »Laudato si’« i posebna Godina »Laudato si’«. Uvodno izlaganje na konferenciji održao je talijanski franjevac ddr. Giuseppe Buffon s Papinskoga sveučilišta »Antonianuma«. Budući da je na razini univerzalne Crkve inicirano novo sedmogodišnje razdoblje nazvano Akcijska platforma »Laudato si’«, velike teme enciklike pape Franje ne mogu se odložiti »ad acta« do nove svečane prigode. Stoga je Glas Koncila zamolio o. Buffona za razgovor, a talijanski je franjevac rado pristao biti sugovornikom hrvatskoga katoličkoga tjednika.
»Laudato si’« posljednja je velika etapa socijalnoga nauka Crkve, koji je započeo s Lavom XIII. na završetku 19. stoljeća. Još prije glasovite enciklike »Rerum novarum«, godine 1882. u povodu 700. obljetnice rođenja sv. Franje Asiškoga, papa Lav XIII. objavio je encikliku »Auspicatum concessum«, iznijevši već u njoj obrise društvenoga nauka Crkve. U ono su doba snažno bili izraženi društveni sukobi, pojavilo se radničko pitanje, a papa je već tada postavio franjevačko bratstvo kao rješenje za sukobe te je od Franjevačkoga svjetovnoga reda tražio da djeluje u društvu kako bi se ublažili sukobi. Od tada pa do »Laudato si’« pape Franje socijalni je nauk napravio mnoštvo koraka.
Kao novost u tom razvoju posebno se nameće pitanje naslovnika enciklike »Laudato si’«. Novost je, naime, da se papa Franjo obraća svim ljudima, tj. želi u svoju poruku uključiti čitavu planetarnu panoramu jer više nije riječ o nekoj političkoj ili društvenoj krizi, nego o krizi prirode kao temelja i uvjeta opstojnosti čovjeka.
Stoga je i temeljni element »Laudato si’« promicanje Crkve koja ulazi u dijalog sa svima te promiče dijalog jer bez njega ne može doći do liječenja rana koje je stvorenju nanijela okolišna kriza. Do sada se u socijalnom nauku Crkva postavljala kao predvodnica onih koji žele koračati prema većemu ljudskomu bratstvu, a sada papa Franjo sve poziva za zajednički stol jer bez te univerzalne suradnje ne će biti moguće pronaći put izlaska iz krize čiji su razmjeri upravo planetarni.
Jest, pri čemu valja reći da papa Franjo u enciklici sabire ostavštinu prethodnih papa. Primjerice, papa Ivan Pavao II. još je 1979. godine proglasio sv. Franju zaštitnikom ekologa. Tražili su to od njega ekološki pokreti, a Ivan Pavao II. je pokazao da je već tada bio otvoren za pitanja koja su oni postavljali. Naravno, u ono vrijeme ekološka kriza još nije toliko uznapredovala pa nije bila u središtu papina razmišljanja. U središtu razmišljanja tada je bio mir i pitanja koja su uz mir vezana.
Stoga je 1986. godine u Asizu sv. Ivan Pavao II. okupio sve religije na molitvu za mir. To je vrlo važno jer je već tada liku sv. Franje Asiškoga dao univerzalni značaj. Smatram da je upravo od toga trenutka postalo prihvatljivim da jedan papa, koji želi biti univerzalni pastir, uzme ime Franjo.
Za pontifikata pape Franje ekološko je pitanje postalo goruće. Stoga ga, uz pitanje mira, postavlja u središte socijalnoga nauka Crkve. Štoviše, ta dva pitanja stavlja u nerazdruživi odnos, rekavši da se ekološko pitanje ne može odvojiti od pitanja pravednosti u svijetu. Za papu koji ljubi siromahe narušeni je okoliš također siromah, žrtva ljudske sebičnosti. Stoga i govori o integralnoj ekologiji. Integralno znači upravo to: da stvari treba promatrati zajedno, da je sve povezano i ovisi jedno o drugom, da periferija ovisi o središtu, a središte o periferiji, te je potrebno imati viđenje cjeline kako bi se pronašao prikladan odgovor na sadašnju krizu. Da sažmem odgovor na vaše pitanje: da, »Laudato si’« je novina u povijesti društvenoga nauka Crkve, ali ta je novina dobro pripravljena, poglavito pontifikatom Ivana Pavla II.
Enciklika pokušava uvjeriti čitatelje da je temeljna pogrješka promatrati svijet kao zbroj odvojenih stvarnosti: na jednoj strani prirodu, a na drugoj čovjeka kao da nije dio prirode, iz čega bi pak proizlazilo da je, želi li se spasiti čovjeka, nužno u krizu gurnuti prirodu; ili ako se želi spasiti prirodu, potrebno je potiskivati čovjeka. U učiteljstvu prethodnih papa nastojalo se ispraviti takvo viđenje prirode, ekocentrizam i maltuzijanstvo (po engleskom ekonomistu i demografu Thomasu Robertu Malthusu, 1766. – 1834.), tj. uvjerenje da treba smanjiti pučanstvo kako bi se smanjio čovjekov utjecaj na prirodnu stvarnost. Mislim da je novost enciklike i nova poruka koju ću ovako sažeti: nije dovoljno samo ispravljati stvari, nego treba reći i uvidjeti da nema podjele, da ne postoji jaz između čovjeka i prirode, da u stvarnosti nema manihejstva, nego je stvarnost potrebno promatrati u cjelini. Nema čovjeka bez okoliša niti okoliš ima smisla bez čovjeka. Nije moguće, primjerice, boriti se za zaposlenost i za radna mjesta ako posao koji se nudi nije zdrav, ako će zaposlenici sutra umrijeti od raka zbog zagađenja okoliša, isključivo razmišljati razdvajajući jednu stvar od druge. Mislim da je načelo integralne ekologije od temeljne važnosti.
Čitava se ta rasprava počela razvijati za pontifikata pape Pavla VI. Tada se počela nazirati mogućnost ekološke krize koja bi vodila u katastrofu. Pavao VI. je to uvidio, ali je bio pomalo blokiran jer je također uvidio da je među ekološkim pokretima raširena maltuzijanska ideologija koja propovijeda upravo demografsku kontrolu. Mislim da se i ta ideologija svodi na spomenuto »separatističko« viđenje stvarnosti. Čini se da sljedbenici maltuzijanske doktrine jedinu mogućnost za spas prirode vide u redukciji ljudske stvarnosti, a ne vide mogućnost suradnje, zreloga dijaloga unutar društva. Veliko načelo koje nudi papa Franjo jest upravo povezati borbu za očuvanje okoliša s borbom za veću društvenu i međunarodnu pravednost, dakle s borbom za siromahe. Sama UN-ova Agenda 23 među temeljne elemente za očuvanje okoliša ubraja smanjenje siromaštva. Pomalo i sami ekološki pokreti, koji su nekoć vidjeli rješenje isključivo u maltuzijankoj doktrini, uviđaju da takvo isključivo razmišljanje ne može biti odgovor na problem. Štoviše, neki ekolozi danas prihvaćaju čak i pojam stvaranja jer shvaćaju da iz poimanja prirode kao dara proizlazi nužnost da ju se poštuje upravo kao dar, dakle kao nešto što ne možemo posjedovati i njime proizvoljno manipulirati. Želim reći da su u posljednjih dvadesetak ili tridesetak godina sami ekološki pokreti učinili mnoge i velike korake naprijed.
Mislim da mi kršćani, uključujući i katolike, imamo problem u dijalogu s drugima jer nismo dostatno razvili teologiju stvaranja koja bi nam jasnije pokazala vrijednost povijesne, stvorene stvarnosti, dakle prirode i materije. Isti problem imamo i u dijalogu sa znanošću. U drugom poglavlju »Laudato si’« papa Franjo govori da smo i mi u svojoj povijesti nudili izopačena tumačenja Knjige Postanka. Stoga je poželjna i teološka revizija poimanja stvaranja. To bi nam omogućilo dijalog s nekim tko možda ne dijeli s nama viziju svijeta, čovjeka, društva, povijesti…
U svakom slučaju, papa Franjo u enciklici postavlja pitanje: Zašto se govori o religiji kad enciklika želi susresti sve ljude? Što opravdava takav postupak? Odgovor glasi: bez te povezanosti, bez zajedničkoga rada ne može se ispravno pojmiti stvarnost. Kaže to već koncilska konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu »Gaudium et spes«: Crkva ne može razumjeti samu sebe bez dijaloga sa svijetom. Svijet je na neki način ogledalo u kojem se Crkva vidi. Da bi shvatila samu sebe, nuždan joj je taj dijalog da bi učila od drugih.
To je, međutim, u samoj logici utjelovljenja: Bog postaje tijelom, a time potvrđuje vrijednost stvorenja, prirode. Sv. Franjo ne bi mogao Sunce zvati bratom, Mjesec (koji je u talijanskom ženskoga roda) i vodu sestrom, Zemlju majkom da ih nije promatrao u svjetlu Božjega utjelovljenja u Kristu.
Mislim da smo se u industrijskom dobu pomalo zavarali misleći da čovjek sam, bez odnosa s prirodom, može osigurati život. Činjenica da se kući nosi redovita plaća stvorila je iluziju da su tvornica, radionica i ured dovoljni da bi nam osigurali život. Tijekom vremena smo, da se tako izrazim, izgubili ruralni poziv. Ta kulturna redukcija stvorena gospodarskim napretkom promijenila je naš način doživljavanja i življenja stvarnosti.
Vrijedi to u mnogočemu i za naš vjerski život. Uzmimo, primjerice, liturgiju. Liturgija je puna prirode: kruh, vino i voda elementi su koji nas uvode u dimenziju prirode. Drugim riječima, Bog želi da ti prirodni elementi budu kanali po kojima nam dolazi milost. No i te smo elemente dobrim dijelom podvrgnuli svojim potrebama: u euharistiji upotrebljavamo hostiju kao vrlo reducirani pojavni oblik kruha; ne krstimo se uranjanjem u vodu, nego polijevanjem…
Jasno, kroz povijest je kršćanski puk razvio različite oblike pučke pobožnosti kao neku vrstu paraliturgije: blagoslove, procesije… Sjetimo se samo procesija na Veliki petak ili pobožnosti križnoga puta čijoj su afirmaciji i franjevci pripomogli. U osnovi je riječ o tome da se Božja ljubav razumije kroz tijelo, kroz krv, kroz pokret.
Odmah treba reći da sv. Franjo nije ekolog u današnjem smislu riječi. No zašto je važan? Zato što je u svoje vrijeme imao viziju koja se razlikovala od slike svijeta koja je bila tipična za njegove suvremenike. U njegovo su vrijeme, primjerice, postojali bestijariji, knjige s crtežima i opisima životinja u kojima prevladava viđenje prirode kao prijetnje, nečega čega se čovjek treba kloniti. Propovijedati pticama bilo je, primjerice, za srednjovjekovnoga čovjeka nešto utopijsko. Ptice na okupu značile su glad: traže hranu, što znači da hrane nedostaje. No sv. Franjo vidi u toj stvarnosti nešto dobro. To mu uspijeva zbog osobnoga dubokoga iskustva Boga: ako je Bog Stvoritelj i Otac svega, sve stvari ne mogu a da ne pokažu neki trag koji je Stvoritelj u njima ostavio. Drugim riječima, ne mogu a da ne govore o Bogu.
Iza Pjesme stvorova jest i uvjerenje da priroda, za razliku od čovjeka, nije pogođena grijehom. Stoga u Pjesmi stvorova stvorenja zapravo pomažu čovjeku da dođe do pomirenja. U prvom se dijelu javljaju stvorenja koja slave Boga, a potom se dolazi do oproštenja među ljudima i do prihvaćanja smrti. Prema Franji je, dakle, nužno da ljudsko biće prođe taj put prepoznavanja Božjega traga u stvorenjima kako bi se pomirilo s braćom, a potom i sa samom smrću.
Što se tiče Papine molitve, mislim da je riječ o elementarnom ljudskom činu. Što će učiniti bilo koji otac ako mu se dijete razboli? Molit će da ozdravi. To je jednostavno prvi pokret ljudskoga srca. Ako pak dijete ne ozdravi, otac ili majka će se pitati: Kakav to smisao ima u Božjem otajstvu? Tada će moliti Boga da ih prosvijetli i u toj tami patnje jer svojim se snagama nikada ne će probiti do njezina smisla. No najprije će spontano moliti za ozdravljenje. Potom za prosvjetljenje. Potom za dar prihvaćanja. A završit će možda sa slavljenjem Boga u njegovoj nedokučivoj ljubavi.
Vjerujem da su spomenute zamjerke koje spominjete vezane uz izvjesno viđenje znanosti i znanstvenosti. Zahvaljujući znanosti, čovjek je u mnogočemu poboljšao svoj život i to će se poboljšanje sigurno nastavljati. No znanost ne može dati konačan odgovor na smisao postojanja. Ozbiljni znanstvenici to upravo i priznaju. Kvantna fizika jasno prepoznaje da stvarnost nema samo racionalnu ili racionalističku dimenziju, nego ozbiljni znanstvenici sve više uviđaju da je u korijenu stvarnosti neka vrsta otajstva koje se teško dade racionalno objasniti, svrstati u kategorije, ugurati u matematičke formule.
Jasno, postoji i ideologizirano viđenje znanosti koje želi znanstvenu istinu nametnuti kao apsolutnu istinu. Kao što sam već naznačio, svaki uistinu ozbiljni znanstvenik svjestan je da »tvrda« znanost nema odgovora ne čitava područja ljudskosti. U to ulaze svijet osjećaja, svijet obitelji, pitanja o smislu života i smislu smrti… Stoga ni jedno stajalište, uključujući i strogo znanstveno, ne može pretendirati da posjeduje apsolutnu istinu. Zato je dijalog uistinu važan. Ponavljam temeljnu nakanu enciklike »Laudato si’«: samo ako se stvari, argumenti i pogledi stave zajedno, možemo se približiti ispravnomu viđenju stvarnosti.
Ne mislim da je u krizi Crkva kao takva, u svojem temeljnom otajstvu, nego je u krizi crkvena institucija, kao što su u krizi i sve druge institucije. Glede toga iznio bih dvije misli.
Pitajući se kako kao Crkva ići dalje u ovom kriznom času, smatram da je, u duhu enciklike »Laudato si’«, ali i u duhu sinodalnosti koja će sljedećih mjeseci biti u središtu promišljanja Crkve, važno unutar Crkve voditi otvoren dijalog. Smatram da to nadasve vrijedi za one koji imaju teškoća s razumijevanjem ovoga vremena, ovoga Pape, ove Crkve. Važno je ne zatvoriti se, ne pretpostaviti da je istina uvijek na našoj strani, da je imamo u džepu. Iznošenje vlastitih i slušanje tuđih mišljenja ništa ne stoji, a može puno pomoći. Često drugi nisu ono što mislimo da jesu.
Pitajući se zahvaljujući čemu je Crkva preživjela propast Zapadnoga Rimskoga Carstva i rano srednjovjekovlje, francuski povjesničar bl. Frédéric Ozanam (1813. – 1853.) pred oči nam stavlja dvojicu velikana ondašnjega kršćanstva i njihovu posve oprječnu reakciju na propast Rima. Sv. Jeronim plače i kaže da je to kraj svijeta. Augustin, naprotiv, piše »Božju državu«: ljudska država propada, ali postoji druga država, nerukotvorena i neuništiva; ta je država u našim srcima.
