Helikopter-roditelji svojim odgojnim stilom ne pripremaju djecu za sve kompetitivnije tržište rada iako im pokušavaju osigurati što bolje obrazovanje, brojne izvannastavne aktivnosti, uključenost u športske sadržaje. Upravo to stalno »letenje oko glave« oduzima djetetu samostalnost u svim njegovim aspektima razvoja.
PITALI STE
Pisati zadaću umjesto djece?

Opterećujući djecu visokim očekivanjima i upravljajući njihovim životima na svakoj mikrorazini, roditelji djeci uopće ne pomažu. Koliko zapravo odmažemo djeci kad se previše »petljamo« u njihove živote? Pritom mislim na pisanje zadaće umjesto njih, rješavanje sukoba s vršnjacima, traženje od učitelja da im daju veću ocjenu…
Molim Vas, možete li mi dati svoj komentar?

Hvala,
čitateljica

Svako je odrastanje proces, međusobna interakcija djeteta i njegove okoline; to je proces pun uspona i padova, radosti i tuge, ushita i nezadovoljstva. Odrastanje nikako nije lagan put, ni za dijete ni za roditelja. Način na koji se roditelj ophodi prema djetetu, što ga i kako ga uči, podupire, motivira, kako postavlja granice, koja očekivanja ima od djeteta utjecat će na način na koji će dijete doživljavati sebe i svijet koji ga okružuje. Na tom odgojnom putu roditelji se susreću s vrlo teškom zadaćom, a to je osposobiti dijete za samostalan život i odgojiti ga u osobu koja je samopouzdana i koja ima izgrađeno samopoštovanje. Odgoj djeteta uključuje toplinu, razumijevanje, podršku, ljubav, ali i kontrolu, zahtjeve i nadzor.

Svaki roditelj ima potrebu zaštititi vlastito dijete, olakšati mu put odrastanja, osigurati mu bolju budućnost. No pojedini roditelji svojom povećanom potrebom da zaštite dijete u svakoj situaciji, da ga poštede svih neugodnosti na koje može naići narušavaju zdravu dinamiku između roditelja i djeteta. Granicu između zdrava odgajanja i pretjerano angažirana odgoja vrlo je lako prijeći. Roditelji koji stalno bdiju nad djetetom kontroliraju svaki njegov korak, koji s djetetom radi svaku domaću zadaću, umjesto njega rješavaju probleme s vršnjacima i u školi su tzv. helikopter-roditelji, roditelji koji su pretjerano zaštitnički nastrojeni prema djeci. Helikopter-roditelji ne mogu procijeniti kad je vrijeme da prestanu štititi djecu, nego ustrajno »lete« iznad dječjih glava nastojeći odagnati i najmanju poteškoću ili problem, odnosno učiniti sve da se problem ne pojavi. Takvi su roditelji vrlo prisutni u životima djeteta, bez obzira na životnu dob, uvelike utječu na njegove izbore i ne ostavljaju dovoljno prostora djetetu za slobodno odlučivanje.

Doživjeti pogreške

Moglo bi se reći da su helikopter-roditelji produkt sadašnjega doba. To je doba opterećeno perfekcionizmom, pritiskom da je obveza roditelja priuštiti sve najbolje vlastitoj djeci, poput praznika, obrazovanja, idealnoga djetinjstva neopterećena problemima, ne ostavljajući na taj način nikakva prostora da dijete u svom rastu i razvoju učini pokoju pogrješku, da posrne, ne pripremajući ih na ono što život nosi – probleme i zaprjeke koje mora prijeći. Helikopter-roditelji svojim odgojnim stilom ne pripremaju djecu za sve kompetitivnije tržište rada, iako im pokušavaju osigurati što bolje obrazovanje, brojne izvannastavne aktivnosti, uključenost u športske sadržaje. Upravo to stalno »letenje oko glave« oduzima djetetu samostalnost u svim njegovim aspektima razvoja.

Helikopter-roditelji u fizičkom su smislu sveprisutni, no u psihološkom smislu udaljeni su i teže dostupni djeci jer su vođeni vlastitom anksioznošću i pretjeranim osobnim strahovima, što otežava prepoznavanje djetetovih emocionalnih potreba, kao i potreba koje prate svaku od razvojnih faza djeteta. Sve to negativno utječe na djetetovu autonomiju, razvoj vještina i sposobnosti. Na primjer, ako je roditelj uvijek prisutan kad dijete piše zadaću ili izvršava neke druge obveze i ako svaki put ima potrebu kontrolirati ponašanje djeteta, to djetetu šalje poruku da nije sposobno samostalno ispuniti zadaće, narušavajući mu na taj način sliku o sebi i svojim sposobnostima. To zapravo onemogućava djetetu da razvije sve svoje potencijale i da samostalno krči put kroz život.

»Budemo li odgajali djecu koja su nesposobna da se samostalno suoče bilo s čim, uključujući rizik, neuspjeh i povrijeđene osjećaje, naše društvo, pa i naša ekonomija bit će ugroženi.«
Lenore Skenazy

Takav stil roditeljstva nosi za sobom brojne probleme za djecu koja su bila odgajana na takav način. Prvo, djeca nisu naučila biti samostalna, odgovorna, kao ni spremna preuzeti odgovornost za svoje ponašanje i postupke. Takva djeca u dječjoj dobi i kao odrasli teško prihvaćaju neuspjeh i teško im je biti sama, teško im je tolerirati frustraciju; teško samostalno donose odluke i često se imaju potrebu savjetovati s roditeljima.

Sasvim je normalno i poželjno da u određenim situacijama roditelj pomogne djetetu da riješi problem, prebrodi neku poteškoću, ali ne na način da roditelj to radi umjesto djeteta. Helikopter-roditelji u dobroj namjeri odgajaju dijete vršeći preveliku kontrolu nad njegovim životom, no u konačnici ta djeca odrastaju u odrasle osobe koje se nisu sposobne izboriti za vlastite potrebe, lošije se nose s problemima, tjeskobnije su i češće razvijaju neka depresivna i anksiozna stanja. Dijete u svom odrastanju treba doživjeti niz frustracija i napraviti brojne pogrješke, učiniti niz pokušaja kako bi riješilo osobno nezadovoljstvo jer ono iz toga uči i raste. Uspostava ravnoteže između emocionalne topline, dostupnosti i kontrole jedan je od ključeva uspješnoga roditeljstva. Takvi su roditelji osjetljivi na potrebe djeteta, postavljaju im realna očekivanja, poštuju i osiguravaju djetetovu autonomiju. Dovoljno dobar roditelj prema vlastitom se djetetu odnosi uz neprestanu zaštitu, potporu, njegovanje i prihvaćanje, ali i uz postavljanje granica, jasne strukture i realna očekivanja.

Roditelji koji su skloni pretjeranoj zaštiti ne omogućavaju djetetu da nauči kako se nositi s frustracijom, kako razviti načine i mehanizme koji su mu potrebni za rješavanje frustracija i na taj ga način ne pripremaju za sve životne izazove.

Odrastanje bez padova?

Najveći je izazov za helikopter-roditelje rješavanje iluzije da mogu kontrolirati sve u djetetovu životu. Roditelji su poveznica između realnosti i djeteta i prirodno je da roditelj želi zaštiti vlastito dijete, ali ga istodobno mora učiti da bude odgovorno, samostalno, imajući povjerenje u njega.

Odrastanje bez padova, neuspjeha, odrastanje u kojem je uvijek netko drugi rješavao probleme i ucrtavao put razvoja rađa osobu koja živi u uvjerenju da životni uspjesi dolaze sami od sebe, da se podrazumijevaju, da se odustaje na svakoj zaprjeci, da se ne ulaže napor u ostvarenje svoga cilja; a iz svega se rađa velika frustracija, nezadovoljstvo životom, osjećaj neostvarenosti. Takav put nikad ne će dovesti do krajnje težnje čovjeka, a to je samoaktualizacija.

Većina odraslih koji su imali helikopter-roditelje realno nisu odrasli jer teško prepoznaju, priznaju i preuzimaju odgovornost za vlastite postupke. U njima »živi« dijete koje je »prisiljeno« snalaziti se u svijetu odraslih, ali sada bez adekvatne roditeljske zaštite, strukture, potpore i nadgledanja. Često postaju frustrirani, uplašeni ili ljutiti kad ne dobiju ono što žele na način na koji oni to žele; izbjegavaju konflikte i konfrontacije; u problematičnim situacijama često požele pobjeći, skriti se i postati nevidljivi, često očekujući da se drugi brinu o njima.

Istraživanja su pokazala da djeca koja su odrastala uz tzv. helikopter-roditelje kao odrasli ljudi više teže visokomu standardu, ali bez ulaganja osobnoga napora; manje su otvoreni za nove ideje, emocionalno su ranjiviji, manje samopouzdani, lako razvijaju kompleks manje vrijednosti, lakše odustaju od osobnih izazova i češće odrastaju u nesigurne osobe.

U posljednje vrijeme roditelji su bombardirani pogrješnim porukama kako trebaju dijete zaštititi od svih, pa i od normalnih razvojnih frustracija. No prava istina leži u činjenici da djeca trebaju biti »izložena« optimalnoj frustraciji. Dijete će postati neovisna osoba, emocionalno zrela ako je tijekom svoga odrastanja osjetilo da smije pogriješiti, da smije odbiti, da smije ne poslušati, da je snosilo posljedice i imalo odgovornosti za svoje postupke, da je osjetilo razočaranje, tugu zbog neuspjeha, da je podnijelo poraz i da se nakon pada opet uzdizalo.

Stoga roditelj treba omogućiti djetetu da pronađe vlastite načine za rješavanje problema, da ga nauči da samostalno donosi odluke i da snosi odgovornost za vlastite izbore. Osiguravanje dostatne podrške omogućava djetetu da izraste u emocionalno zrelu i stabilnu osobu spremnu za životne izazove. Dijete koje roditelj pušta da se samostalno snalazi u vanjskom svijetu, da gubi i da pobjeđuje i da uči iz osobnoga iskustva naučit će kako biti samostalno i odgovorno za svoja djela; na taj način roditelj djetetu daje krila da uzleti i da na tom letu katkad i posrne, usađujući mu osjećaj sigurnosti da će roditelj biti na tom dijelu puta na kojem je dijete posrnulo. Na taj način roditelj šalje poruku djetetu da je voljeno i onda kad nije savršeno u svojim postupcima.

IZVORPrilika 134/2019.
Prethodni članakNIJE KASNO ZA NOVOGODIŠNJE ODLUKE Kad čovjek mijenja sebe nabolje, čuva planet
Sljedeći članakKAKO JE MLADI TALIJANSKI KNJIŽEVNIK ALESSANDRO D’AVENIA POSTAO KLASIK Zrelost se pokazuje življenjem, a ne umiranjem