DA SE NE ZABORAVE BOŽIĆNI OBIČAJI U BOSANSKOJ POSAVINI Petrolejka je samo te noći gorjela do jutra

Vjenceslav Janjić: slika moje pokojne majke Marije, njezina oca Jakoba, koga su svi zvali »baćo«, i mamine majke Jele

Moja majka zvala se Marija, a otac se zvao Marko. Iz njihove zajedničke ljubavi rođeno je jedanaestero djece. Petero braće i sestara umrlo je u ranom djetinjstvu ili pak u ranoj mladosti, osobito sestre. Na životu ostadosmo nas šestorica braće, bez ijedne sestrice. Majka je umrla u devedesetoj godini, a otac u progonstvu 1992. godine u šezdeset i devetoj. Moja majka nije išla u školu ni jednoga dana, ali je bila »čitmena« i pismena. Da, znala je čitati i pisati iako nije išla ni dana u školu, a Bog ju je obdario i dobrim pamćenjem. Posebno je voljela povijest. Moglo bi se reći da je završila malu maturu u krilu svoga otca Jakoba. U brojnoj obitelji, u ono vrijeme, živjelo se u zadrugama. Svi ukućani, stari ili mladi svejedno, zvali su baćom najstarijega brata u obitelji, a nenom najstariju sestru. Tako su moju majku svi ukućani zvali nenom sve do njezine smrti. Tako je to nekoć bilo u ravnoj Bosanskoj Posavini. Njezino svjedočenje o proslavama Božića koje slijedi zapisano je da sinovi i kćeri toga kraja, raseljeni po čitavu svijetu, ne zaborave kako su predci svetkovali Isusovo rođenje.

»Oduvijek je Božić na selu bio najomiljeniji katolički blagdan«, započela je svoje kazivanje majka Marija. »Poslovi na njivama bili su dočeti, dani su postajali sve kraći, a noći sve duže. Kratkoća dana i hladnoća vremena nagnali su ljude u toplije sobe. Još za dana nastojalo se namiriti blago i unijeti dovoljno drva za grijanje. Kad zvono sa zvonika župne crkve najavi Pozdravljenje, svi se ukućani okupe oko ognjišta. Radi štednje lampa na petrolej nije se palila za vrijeme molitve. Plamen s ognjišta ili zidanoga šporeta, kako se u onom kraju nazivala peć zidana ciglom, rasvjetljavao je sobu za dnevni boravak koju su pak ‘kućom’ zvali.

Život u zadrugama značio je da su dvojica, a ponegdje i trojica braće, živjela u jednom kućanstvu. Svatko je imao svoje zaduženje tako da su svi poslovi još za dana bili obavljeni. Baćo je bio zapovjednik koga se slušalo. Kad se čeljad okupila, započela je molitva koja je potrajala i do sat vremena. Potom je uslijedila obiteljska večera. Djeca nisu objedovala zajedno sa starijima. Ona su imala svoj mali okrugli stol koji smo zvali sinijom. Nakon večere žene bi oprale i pospremile posuđe u kojem se kuhalo ili peklo. Jelo se iz zajedničke zdjele ili tepsije.

Nakon objedovanja uslijedio je razlaz. Za mene je to bila prilika da kao najstarija kći potražim najbolji kutak u kući gdje ću se smjestiti. Redovito je to bilo ‘baćino krilo’. Kada sam se udobno smjestila, započinjala su baćina kazivanja.«

»Sveta Kata baca snig za vrata«

»Božićno raspoloženje započinjalo je već oko Svete Kate. U ono vrijeme zime su bile hladne s puno snijega. Priroda bi se redovito u došašću okitila bijelim ogrtačem. Od Svete Kate pa do Božića točno mjesec dana. Od tada djeca počinju brojiti dane. Najveće veselje stvarale su rane mise zornice. Svakoga radnoga dana kroz došašće započinjale bi točno u šest sati ujutro. Za jedan doživljaj zornice bili smo spremni na najveće žrtve. O blagdanu sv. Lucije sijali smo žito u tanjure da imamo zelenila za Božić. U sredini tanjura stavi se čaša u koju se za Božić stave tri voštane svijeće kao prisjećanje na Presveto Trojstvo. Žito ukrasimo još i hrvatskom trobojnicom. Uz žito u tanjure smo sijali i kukuruze. Djevojke bi stavljale mladi zeleni kukuruz za uho, a momci bi ih zatakli za šešire kao znak novoga života i plodnosti.«

»Resa na kuću, šušanj u kuću«

»Dva dana prije Božića i najsiromašnija obitelj ispekla bi odojak na ražnju. Mi smo ga u Posavini zvali pečenica. Na sam Badnjak domaćice bi imale najviše posla. Trebalo je sve oprati, pomesti i očistiti, pa i izglačati. Kroz sva tri dana Božića nije se radilo. Na Badnjak, kad padne sumrak, domaćin bi išao u staju da donese naramak slame koji je još za dana pripremio. Badnjak je staroslavenska riječ što znači bdjeti, od ‘badanjati’. Te se noći nije baš previše spavalo. Na ognjištu su gorjela tri panja koja su se također zvali badnjaci. Petrolejka je te noći gorjela čitavu noć. Ušavši u kuću, domaći pozdravi: ‘Faljen Isus i čestit vam Badnjak!’ Svi ukućani odgovaraju: ‘Ti živ i zdrav bio!’ Tad se rasprostre slama po čitavoj kući i započinje neopisivo veselje za svu djecu. Darovi su bili skromni, ali se njima radovalo. Bile su to kocke šećera, orasi i jabuke sušene na vjetru koje smo zvali ‘ošap’. Domaćin bi ponovno izišao u dvorište i u kuću unio hrastovu granu na kojoj je još bilo suhoga lišća. U drugoj ruci bi unio granu lješnjaka na kojoj su bile resice. Ušavši u kuću, rekao bi: ‘Šušanj u kuću, resa na kuću!’ Kod starih Slavena hrastova grana okićena suhim lišćem zamjenjivala je današnje jele i borove.«

Posna večera dok mužari pucaju

»Na Badnjak se oduvijek postilo. No prije posne večere uslijedila bi duga molitva. Molila se krunica i Otčenaši za birićet i Božji blagoslov, za dobru ljetinu, za blagoslov pri blagu i gospodarstvu. Molitva bi redovito završavala omiljenom božićnom pjesmom ‘U sve vrime godišća, mir se svitu navišća’. Pjevale su se redovito sve kitice. Na Badnjak se jeo kuhani posni grah i kiselo zelje. U nekim obiteljima znalo se naći na stolu i kuhane ribe ako se te godine Sava izlila pa je riba ostala u barama. Na stolu su bila dva kruha. Jedan se zvao ljetnica, a drugi križara. Ljetnica je bila podijeljena na četiri dijela, ona se nije jela. Ona se jela na Božić. U sredini ljetnice bio je križ, a u svakom od četiri polja bili su simboli: sunce, mjesec, blago i sve ono čega seljaku u životu najviše treba. Na Božić domaćin bi ju lomio na dva dijela zajedno s položajem. Domaćice su običavale u ljetnicu staviti austrijski novčić zvani ‘sekser’ pa se kod lomljena kruha govorilo da će onaj komu pripadne komad kruha u kojem se nađe ‘sekser’ biti čitavu godinu sretan. Još za vrijeme večere selom se čulo pucanje iz mužara«, prisjećala se majka Marija.

Božićna sreća

»Nakon polnoćke uslijedilo je čestitanje. Čestitalo bi se riječima: ‘Čestit ti Božić i sveto Isusovo Porođenje!’ Ujutro bi se malo duže spavalo. Djeca redovito na slami, a stariji u postelji. Kad se čeljad okupila oko bogate trpeze, uslijedio je svečani zajutrak. Na trpezi se redovito našao pečeni odojak, kiselo zelje, sir i vrhnje, uz kruh ljetnicu. Za božićne blagdane i blago je redovito dobivalo bolju i obilniju hranu.«

IZVORGlas Koncila br. 51-52/2018.
Prethodni članakDJELATNICI BRODOGRADILIŠTA I DALJE U NEIZVJESNOSTI Tko to radnicima pulskoga Uljanika »potapa« slavlje Božića?
Sljedeći članakDR. SC. JOSIP MUŽIĆ, PISAC KNJIGE »BOŽIĆNO ČUDO NA OKITU« Gore srca! K malenomu Božiću!