DAN ONIH KOJI SU NASTAVILI ŽIVJETI Dan smrti zapravo je dan rođenja

Foto: Shutterstock | Naš životni put mora težiti k jedinomu cilju - vječno prebivati u stanu Gospodnjem

U našim životima samo se jedan događaj može očekivati sa stopostotnom sigurnošću – smrt. Smrt je zapravo samo nastavak života jer naša duša prelazi iz životnoga puta u putove vječnosti ili pak u čišćenje za vječnost. Ipak, svatko od nas postojanjem na Zemlji ostavio je svoj neizbrisiv trag te je zaslužio dobiti vječno počivalište za svoje tijelo. Ta mjesta posjećuju pokojnikovi najmiliji prisjećajući se tako svih lijepih i manje lijepih trenutaka.

U našim životima samo se jedan događaj može očekivati sa stopostotnom sigurnošću – smrt. Smrt je zapravo samo nastavak života, jer naša duša prelazi z životnog puta u puteve vječnosti ili pak u čišćenje za vječnost.

Posebno se prisjećamo svojih najmilijih koji su napustili ovozemaljski život na Dušni dan, blagdan koji se svake godine slavi 2. studenoga, dan poslije blagdana Svih svetih. Tada posebno molimo za naše najmilije kako bi se što prije našli u društvu Svevišnjega. Jer svi smo mi jedna Crkva – i ona nebeska, ali i zemaljska. Dvojakost Crkve može se osjetiti na svakom koraku – imamo ono vidljivo, ali i nevidljivo. Tijelo Kristovo koje nam se daje kod svake euharistije, ali i tijelo Kristovo koje je žrtvovano za naš vječni život.

Također, mnoge je ateiste, ali i katolike, bar jednom u životu zanimalo zašto je potrebno moliti i koja je uopće funkcija molitve i slavljenja mise za naše pokojnike. No postoji mnogo različitih, ali i mnogo sličnih stvari koje poštuju pripadnici drugih vjera u odnosu na pokojnike određenih vjera. Ipak, jedno je sigurno – prema pokojnima se uvijek valja odnositi s poštovanjem jer su ipak ostavili određen utisak na nečiji život te su i oni djeca Božja.

Postoje slučajevi u kojima se to prekršilo kroz povijest te su mnogi grobovi oskvrnjivani i uništavani u pokušaju dokazivanja superiornosti nad drugim narodima. Kao što smo spomenuli na početku, smrt je sigurna nama svima i tek ćemo onda saznati kako smo zapravo živjeli i gdje ćemo nastaviti svoj vječni život – jer kako je i pisao sv. Ivan Pavao II., »žalac« smrti nitko ne može izbjeći.

Jedinstvo zemaljskoga i nebeskoga u Crkvi

Došavši na naš svijet, u naše živote, Isus je ustanovio svetu Crkvu kao zajednicu vjere, ufanja i ljubavi, kao vidljivi organizam po kojem na sve razlijeva istinu i milost i koji on uvijek uzdržava. Riječi su to koje tako čvrsto stoje u Katekizmu Katoličke Crkve, kao što su čvrsti i temelji same Crkve.

Crkva je dvojaka, istodobno vidljiva i nevidljiva, opipljiva i duhovna. Ona je »društvo sastavljeno od hijerarhijskih organa i mistično Tijelo Kristovo; vidljiva skupština i duhovna zajednica; Crkva zemaljska i Crkva već u posjedu nebeskih dobara« (771).

Foto: Shutterstock | Zemaljska Crkva otkriva nam stube k onoj nebeskoj

Sastavljena je od božanskih, ali i ljudskih dijelova koji zajedno tvore savršenu cjelinu, koja nema pogrješke i koja je najbolji primjer zajedništva u životu. Ipak, budući da ljudi nisu savršeni i da su podložni pogrješkama i grijehu, ono ljudsko u Crkvi stoga je podređeno božanskomu, koje zapravo upravlja i vodi na ispravan put, put spasenja i vječnoga života. Isto tako, vidljivo je podređeno nevidljivomu kako bi se lakše postiglo savršenstvo u jedinstvu Crkve.

To jedinstvo toliko je raznoliko, a ipak toliko skladno i međusobno nadopunjujuće. »Poniznost! Uzvišenost! Šator cedarski i svetište Božje; zemaljski dom i nebeska kraljevska palača; kuća od blata i carski dvor; tijelo smrtno i hram svjetlosti; ruglo oholih i zaručnica Kristova! Crna si, ali lijepa, kći jeruzalemska; ako te i ruži trud i bol s duga prognanstva, resi te ipak nebeska krasota.« Rečenice su to iz Katekizma koje najbolje opisuju suprotnosti koje se spajaju u savršenstvo Crkve (771).

Sve navedeno čini neraskidljivu sponu između zemaljskoga i nebeskoga, onoga današnjega i onoga što nas čeka nakon zemaljske smrti. Crkva je posrednik između tjelesnoga i bestjelesnoga života. Vidljiva, ljudska Crkva pomaže nam u pripremi za odlazak u nevidljivu, božansku Crkvu koja će postati naš vječni dom.

Dan onih koji su nastavili živjeti

U mnogim je obiteljima postala tradicija odlazak na grobove svojih najmilijih 1. studenoga, na blagdan Svih svetih. Taj je dan Crkva odredila kao dan molitve za sve one poznate i nepoznate svetce, a ostalim je pokojnicima dodijeljen dan poslije. Ipak, to ne znači da je »loše« posjetiti grobove na taj specifičan datum, nego samo da postoji dan koji je posebno posvećen preminulima koji se nisu okitili svetačkom titulom.

U mnogim je obiteljima postala tradicija odlazak na grobove svojih najmilijih 1. studenog, na blagdan Svih Svetih. Taj je dan Crkva odredila kao dan molitve za sve one poznate i nepoznate svetce, dok je ostalim pokojnicima dodijeljen dan poslije.

Dušni je dan svake godine dan poslije blagdana Svih svetih, 2. studenoga. To je dan kada se prisjećamo svojih najmilijih, odlazimo na misu i molimo kako bi se pokojnici što prije susreli »oči u oči« sa Stvoriteljem. Sama povijest Dušnoga dana seže na kraj prvoga tisućljeća. Na inicijativu svetoga Odilona, benediktinskoga opata iz Clunyja, spomendan na sve vjerne mrtve prvi je put službeno obilježen 998. godine u clunyjevskom samostanu, a službenu potvrdu Vatikana dobio je 1311. godine.

Vjeruje se da su naši pokojnici odlaskom u vječni život postali naši zagovornici. Kao što mi molimo za njihove duše, oni ulaskom u kraljevstvo Božje mole za nas, odnosno da i mi jednom dođemo u njihovo društvo u nebeskom Jeruzalemu te da naše životno putovanje ne završi na pogrješnom cilju.

Jer kada malo bolje razmislimo, rečenica koju svećenik izgovara prilikom pepeljenje: »Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti« itekako ima smisla. Kada pohodimo grobove naših pokojnika, svjesni smo da će njihova beživotna tijela postati prah. Naše se tijelo kroz život mijenja i na kraju svega nestaje, a naša duša samo promijeni prebivalište. Zato i postoji Dušni dan, odnosno dan prisjećanja na one koji nisu završili svoj život, nego ga samo nastavili na zelenim poljanama Gospodnjih livada.

Zagrobno dostojanstvo ne može se »preorati«

Običaji povezani s pogrebom i svetim mjestima na kojima su smješteni pokojnici sežu još u prapovijest čovječanstva. Pogrebni običaji u početcima civilizacije razlikuju se od »modernih«, ali sama bit takvoga čina ostala je ista. Bilo da su mrtvi pokapani u specifičnom položaju tijela, umotani u kože specifičnih životinja ili na nekom posebnom mjestu, sam čin pokopa vezanoga uz religiju temelji se na očuvanju dostojanstva preminulih i ostavljanju oznaka na tom mjestu kako bi se u budućnosti njima mogla odati neka vrsta počasti.

Prve asocijacije vezane uz pojam groblja najčešće su strah i smrt. Također je poznato da su groblja mjesta gdje su naši preminuli položeni na vječni počinak s vjerom u vječni život i općenito mjesta za koja se veže specifična »etiketa ponašanja«. Groblja su mjesta na kojima se odaje počast preminulima i ekscesno je ponašanje nepoželjno. No kroz povijest to poštovanje i dostojanstvo redovito su bili zanemarivani i gaženi. Još u vrijeme staroga Egipta, kao svjetski najpoznatija oskvrnuća grobova, pljačkane su piramide, koje su najčešće bile grobnice egipatskih vladara, faraona. Kako je egipatska religija imala svoje viđenje odlaska u život nakon smrti, vladari su pokapani s brojnim blagom, bogatstvima i vrijednim stvarima kako bi se njima mogli služiti u životu nakon smrti. Pljačkašima grobnica to je bila izvrsna prilika da namire vlastite ovozemaljske potrebe te su oskvrnjivali grobove.

Snimio: Z. Atletić | Grobovi bi trebali biti mjesta dostojanstva i odavanja počasti, ali mnogi su kroz povijest oskvrnjivani

Na pljačke grobnica ne nailazimo samo u dalekoj povijesti, nego redovito imamo prilike čitati, vidjeti i čuti preko različitih medija vijesti o oskvrnućima grobova. Oskvrnjivanje grobova nije uvijek bilo zbog namicanja materijalnoga bogatstva, nego su primjerice razni režimi to činili i kao »dokaz nadmoći« nad svojim protivnicima: preoravanjem grobova željeli su dokazati nevažnost tih preminulih. Uz to, pronađene su i brojne masovne grobnice različitih političkih i ideoloških režima koji su i na taj način dodatno degradirali svoje protivnike. Ali vrijednost i dostojanstvo vječnih počivališta naših preminulih nije nešto što mogu prekriti novi slojevi zemlje.

Odnos prema pokojnima u drugim religijama i civilizacijama

Od samih početaka ljudi su se brinuli za svoje pokojnike na veoma posebne načine i uz pokop su se vezali različiti rituali. Ono što nam se danas čini vrlo neobično ili neprimjereno u odnosu prema pokojnicima u drugim razdobljima bilo je sasvim uobičajeno. Danas više ne pokapamo mrtve ispod svojih kuća i ne balzamiramo ih. No bez obzira na to, još uvijek postoje civilizacije i religije koje se drukčije ponašaju prema pokojnicima od one zapadnjačke.

Od samih početaka ljudi su se brinuli za svoje pokojnike na veoma posebne načine i uz pokop su se vezali različiti rituali. Ono što nam se danas čini vrlo neobično ili neprimjereno u odnosu prema pokojnicima, u drugim razdobljima bilo je sasvim uobičajeno.

Važno je osvrnuti se na to kako se u islamu vjernici odnose prema pokojniku jer je islam druga najmnogoljudnija religija na svijetu. Muslimani imaju specifičan odnos prema pokojniku i ožalošćenoj obitelji. Naime, u trenutku smrti nije dopušteno naricati, kukati ili previše glasno plakati. Prema njihovim običajima, tuga i žalost za umrlim trebaju biti samo stanje srca i osjećanja, ali ne smije poprimiti vanjske znakove. Formalni dio žalosti traje tri dana i tri noći, a samo supruga umrloga može žalovati četiri mjeseca i deset dana.

U Indoneziji postoji festival koji se zove Ma’nene, a radi se o ceremoniji čišćenja leševa. Održava se jednom na godinu i tada obitelji iskopavaju svoje pokojnike. Kada ih iskopaju, uređuju ih i ponovno odijevaju, a iskopavaju se čak i mrtva djeca te bebe. Tijela se nakon ceremonije vraćaju u grob.

Iako je mumifikacija već spomenuta, postoji još jedan fenomen vezan uz pogrebne rituale – samomumifikacija. Budističkim monasima Sokushinbutsu samoubojstvo je sasvim nešto drugo nego većini ostalih religija i civilizacija. Oni prije smrti moraju proći kroz cijeli proces mučenja. Prvih nekoliko godina procesa jedu samo orašaste plodove i sjemenke, a naglasak je i na fizičkoj aktivnosti kako bi se riješili tjelesne masnoće. Nakon toga polagano se truju raznim mješavinama čaja te ulaze u pećine u kojima čekaju smrt.

Kršćani o smrti

Što kršćani mogu kazati o smrti? Trebamo li se mi smrti grčevito bojati ili se pak možemo opustiti i u miru čekati kraj? Odgovori na ta pitanja razlikuju se ovisno o tome u što vjerujemo i kako živimo. Valja naglasiti da kršćani nisu nužno u boljoj poziciji od onih koji ne vjeruju u uskrsnuće, ali mogu biti, a evo i zašto.

Što kršćani mogu kazati o smrti? Trebamo li se mi smrti grčevito bojati ili se pak možemo opustiti i u miru čekati kraj? Odgovori na ova pitanja razlikuju se ovisno o tome u što vjerujemo i kako živimo. Kao prvo, valja naglasiti da kršćani nisu nužno u boljoj poziciji od onih koji ne vjeruju u uskrsnuće, ali mogu biti, a evo i zašto.

Smrt je nepoželjna jer dokida fizičko postojanje koje nam je tako drago, i to možemo priznati neovisno o tome vjerujemo li u vječni život ili ne. S obzirom na to, često se kaže da se smrti ne treba bojati jer jednom kada osoba umre, ona više ne postoji pa stoga ništa ne može osjećati – osobito ne tugu ili bol zbog prestanka fizičkoga postojanja. Ipak, ljudi se i dalje plaše smrti upravo zato što se boje nepostojanja, jer žele nastaviti živjeti. Ovo, možemo ugrubo reći, vrijedi za sve ljude – ateiste i teiste. Ipak, to promišljanje znatno se mijenja ovisno o tome prihvaćamo li vjerovanje da je Isus smrću na križu kao Čovjek pobijedio grijeh/smrt i na taj način čovjeku podario vječni život, jer Bog iz ljubavi želi da čovjek bude dovijeka kraj njega. Što se to dakle mijenja? Pa kršćanin ne mora strahovati nad nepostojanjem i može se nadati miru kakav nije iskusio na ovom svijetu. To je ono što ateist ne može; ateist se jedino može nadati stanju kakvo je postojalo prije njegova rođenja – stvarnosti bez njegove osobne perspektive. No znači li to da žalac smrti postaje sasvim tup za kršćanina? Čini se da je odgovor negativan. Štoviše, ako vjernik svojim nemoralnim životom odbije prihvatiti Kristovo obećanje, a to je dar vječnoga života, pakao je možda znatno lošije stanje od nepostojanja.

Ipak, treba naglasiti da za kršćanina istinska motivacija nasljedovanja Isusa nije izmicanje oštrici vječnoga ništavila, nego želja da dođemo na pravo mjesto naše duše – stan koji nam je pripravio Gospodin.

IZVORGlas Koncila br. 43/2017.
Prethodni članakMETODA RAZBORITE POTROŠNJE NOVCA »Kuvertiranje« samih sebe
Sljedeći članakI RASKAJANO JE SRCE PRIMJER ZA NASLJEDOVANJE Može li nam kralj David biti uzor? (2)