UZ DAN ŽIVOTA Iskustvo šesteročlane obitelj Radić iz zagrebačkih Remeta

Snimio: V. Čutura | Djed Stjepan Radić (prvi slijeva) ponosan je na svoje potomstvo

Uz Dan života svojim primjerom, da se otvorenošću, prihvaćanjem života kao Božjega dara, može puno toga postići, svjedoči obitelj Elzike i Ivana Radića koji s četvero djece žive u zagrebačkim Remetama. Najstariji Stjepan student je medicine u Rijeci i sada je na trećoj godini. Ivan je student prve godine Ekonomskoga fakulteta u Zagrebu, a Luka je učenik Prve tehničke škole »Tesla« u Zagrebu i golman Nogometnoga kluba HAŠK. Najmlađa Lucija učenica je 4. razreda Osnovne škole Remete. 

Obitelj i milosrdnice utjecale na zvanje

Elzika Radić, koja je rođena u Lasinji, odrasla je s bratom i sestrom, bakom, tetkom i roditeljima. »Vjera i vjerski odgoj bili su uvijek na prvom mjestu, a očitovali su se kroz rad, poštenje, obitelj i moralni život«, ističe majka četvero djece, diplomirana medicinska sestra i sada glavna sestra kirurgije u KBC-u Sestara milosrdnica. Na njezinu formaciju utjecale su sestre milosrdnice koje su uz župnika okupljale mlade, držale vjeronauk, vodile zbor i sviranje. »Od prvoga do osmoga razreda aktivno sam ministrirala u crkvi, što je značilo odlazak na misu svaki dan ujutro prije škole. U sedmom i osmom razredu odlazila sam na duhovne vježbe u samostan časnih sestara u Frankopanskoj ulici u Zagrebu, gdje smo dodatno učili i promišljali o vjeri i vjerskom životu, zajedno s djevojčicama iz čitave Hrvatske.« Danas je mentorica i edukatorica studentima Zdravstvenoga veleučilišta, Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta i Fakulteta zdravstvenih studija u Rijeci, a pohađa i poslijediplomski studij »Menadžer u zdravstvu« na poslovnom učilištu »Experta«. Uz to je aktivna predavačica na sestrinskim kongresima i simpozijima te proaktivno sudjeluje u promicanju sestrinstva svoje klinike, ali i sestrinstva kao struke.

Radići – sudionici Domovinskoga rata

»U duhu čitavoga okružja odlučila sam upisati medicinsku školu kao pomagački poziv u kojem se može učiniti najviše za bližnjega«, ističe majka Elzika.

»Nažalost dogodila se bleiburška tragedija i početak biološkoga nestajanja hrvatskoga naroda. Zato je bilo nužno stvaranje vlastite države radi razvoja i biološkoga opstanka«, kaže dr. Radić.

Za vrijeme Domovinskoga rata koristila je svako slobodno vrijeme da bi otišla u Lasinju, pomagala i dežurala u ambulanti. U sklopu mobilnih kirurških ekipa bila je u više navrata na terenu od Starigrada do Maslenice. Pred završetak rata sklopila je brak s Ivanom Radićem, danas poznatim hrvatskim neurokirurgom, kojemu je otac Stjepan rođen u Rumbocima u općini Rama – Prozor. »Tako sam i ja rođen u istom selu u Rami, kod kuće, jer tada nije bilo mogućnosti za rađanje u bolnicama i rodilištima, zbog čega je nekad dolazilo do teških posljedica za majku i dijete«, navodi dr. Radić. Prva četiri razreda osnovne škole pohađao je u Prozoru, a 1970. uža obitelj, otac, majka i šestero djece, preselila se u Zagreb. »Nakon preseljenja živjeli smo vrlo skromno, ali u velikoj slozi i radosti. Kao djeca bili smo dobri učenici, svi smo završili studije, tri sestre i ja smo liječnici, moj srednji brat je inženjer građevine i uspješno više od 20 godina vodi tvrtku ‘Graditelj svratišta’, a najmlađi je brat kriminalist; od 1990. uključio se u postrojbe HV-a i danas je zaposlen u Hrvatskoj vojsci.« Majka, koja je bila temelj šire obitelji, preminula je 2003., što je na neki način promijenilo i obitelj. »U našoj užoj obitelji tri su doktora znanosti, jedan redoviti profesor na Medicinskom fakultetu, tri predavača na sveučilištu i veleučilištu. Tako danas moj otac ima 19 unučadi, od kojih je jedan doktor medicine, unuka inženjer građevine, šest studenata medicine, od kojih neki na završetku studija, jedan unuk na završnoj godini likovne akademije, ostali su odlični i vrlo dobri učenici u gimnaziji.« Dr. Radić s ponosom ističe da su bili župljani župe sv. Antuna Padovanskoga na Sv. Duhu. »Svakodnevno smo išli na misu i sudjelovali u crkvenim aktivnostima, redovito pohađali vjeronauk. Možda sam malo i pretjerivao u tome pa sam 1973. proglašen najboljim ministrantom u župi. Iz toga vremena do danas sam ostao u prijateljskim odnosima s franjevcima konventualcima, neke sam zbog bolesti i uspješno operirao.« 

Država nužna za biološki opstanak Hrvata

Dr. Radić specijalizaciju iz neurokirurgije završio je 1997. Od 1998. stalno je zaposlen u KBC-u Sestara milosrdnica, kao odjelni liječnik na Klinici za neurokirurgiju, a od 2016. pomoćnik je ravnatelja za kvalitetu zdravstvene zaštite. Završio je i poslijediplomski studij iz alergologije i kliničke imunologije, a doktorski studij iz imunobiologije. Godine 2014. obranio je doktorski rad s temom zloćudnih tumora mozga. Dragovoljac je Domovinskoga rata od 1991. Posebno ga zanima povijest i položaj hrvatskoga naroda u svjetskoj povijesti, a tu ljubav prenosi i na svoju djecu. »Davno sam pročitao knjigu dr. Ive Pilara ‘Južnoslavensko pitanje’ objelodanjenu 1918. u Beču. Nakon ubojstva Milana Šufflaya 1931. Albert Einstein i Heinrich Mann napisali su pismo Međunarodnoj ligi za ljudska prava u Parizu da se postavi kao štit pred ovaj mali miroljubivi prosvijećeni narod. Nažalost kasnije se dogodila bleiburška tragedija i početak biološkoga nestajanja hrvatskoga naroda. Zato je bilo nužno stvaranje vlastite države radi razvoja i biološkoga opstanka«, kaže dr. Radić. 

Više djece oplemenjuje i nadahnjuje

O otvorenosti životu i odgovornom roditeljstvu majka Elzika kaže: »Ako je brak sklopljen i temeljen na ljubavi i međusobnom uvažavanju, normalno je da dođu i djeca kao produkt tih načela ako ih se živi. Osim toga, oboje dolazimo iz brojnijih obitelji s više djece te uopće nismo drugačije razmišljali. Nismo orijentirani samo na sebe, nego nas ispunjava dijeljenje, davanje i požrtvovnost za druge. Iskustvo potvrđuje da više djece oplemenjuje, nadahnjuje, nikad nije dosadno i na kraju oni su dodatni motiv i poticaj za roditelje da još više rade i trude se.« Kao vjernica ističe da život počinje samim začećem i nikad se nije bojala bilo čega što život donosi. »I sama sam prošla izbjeglištvo i rat. Takve situacije samo ojačaju i izgrade. Vjernika ništa ne smije uplašiti jer mora imati povjerenje i sigurnost u Boga, utjecati mu se, preporučiti, a on će već providjeti. Jednostavno se prepustite bez straha, vjerujući u zaštitu ‘odozgo’. Naravno i mi sami moramo davati 150 posto svoje energije.«

»Nismo orijentirani samo na sebe, nego nas ispunjava dijeljenje, davanje i požrtvovnost za druge. Iskustvo potvrđuje da više djece oplemenjuje, nadahnjuje, nikad nije dosadno i na kraju oni su dodatni motiv i poticaj za roditelje da još više rade i trude se«, ističe majka Elzika Radić.

Materijalno je stanje važno, ali ne i najvažnije. »Naravno da bi bilo na neki način neodgovorno da obitelji imaju puno djece a ne mogu im priuštiti osnovne uvjete poput hrane, odjeće i slično. Tada djeca zaista pate, a i roditelji. Pogotovo kad socijalna služba i lokalne zajednice ne odrađuju posao kako bi trebalo. U uređenim državama socijalne službe same nađu obitelji slaboga statusa te se brinu za njih, osiguravaju volonterske službe i slično. Današnje obitelji, koje su relativno dobroga socijalnoga statusa, često zaziru od više djece jer se povode materijalističkim načinom razmišljanja, koji nas sve više preplavljuje kroz medije. Žele samo jedno dijete, koje će biti centar zbivanja, koje će imati markiranu odjeću, koje će se voziti u bijesnom autu i slično. Naravno, poznajem većinu obitelji koje imaju pristojan život, troje ili više djece, koje se trude i rade, pružajući djeci ljubav, zaštitu i podršku. Dakle, ekstremi nikada nisu bili prihvatljivi. Idealno je da obitelji ostvare međuodnos materijalnoga i zdravih odnosa među članovima, a to su: ljubav, povjerenje, uvažavanje i podrška.«

Roditelj se mora žrtvovati

Poželjno je uvođenje statusa majke odgojiteljice, ističe glavna sestra Radić i dodaje: »Različite općine i gradovi pokušavaju na različite novčane načine stimulirati svoje građane da imaju više djece. Sve je to hvalevrijedno, ali smatram da bi država općenito trebala u ovoj situaciji hitno donijeti neke mjere pronatalitetne politike. Smatram da bi svako rođeno dijete trebalo sufinancirati nekim novčanim iznosom, a ne samo treće, četvrto itd. Nadalje, država bi trebala mladim obiteljima omogućiti prihvatljive kredite za kupnju stana s prihvatljivim kamatama. Mislim da svako dijete treba imati jednaka prava. U tom kontekstu ne treba raditi razliku u socijalnom statusu roditelja i posljedično djece. Mislim da svako rođeno dijete treba dobiti istu naknadu od države ako je to u cilju nacionalne pronatalitetne politike. Nadalje je na državi kako će namaknuti sredstva za tu namjenu. Na primjer, različito oporezivanje s obzirom na visinu primanja i sl.«

Kako pomiriti karijeru i obitelj, majka četvero djece kaže: »Naizgled se čini kao nemoguća misija. Međutim, moguće je i izvedivo. Potrebna je jako dobra organizacija i plan. Ako je suprug dežuran ili ako mora duže ostati na poslu, ja preuzimam sve poslove oko djece. Odvoženje na aktivnosti, pisanje zadaće, kuhanje, čišćenje… Ako ja trebam na predavanja ili duže ostati, on preuzima brigu. Često, dok čekam dijete na treningu, većinu stvari napravim na računalu u autu umjesto da sjedim u kafiću. Jednako tako, kad sam u kući, točno znam prioritete poslova. Prvo je kuhanje, pa pranje i glačanje odjeće, pa pregled zadaće. Sve ostale poslove ostavljam za kasnije, kad svi zaspe. Gotovo nikada ne gledam televiziju, osim nekada vijesti, jer si ne mogu priuštiti vrijeme koje će otići u prazno. Naravno, takva organizacija zahtijeva puno odricanja, davanja 150 posto od sebe i kasni odlazak na spavanje. Bitna je stavka da se djeca od rano nauče biti odgovorna i samostalna. Tako je puno lakše funkcionirati jer kasnije dio poslova i ona preuzimaju i brinu se za sebe.«

Molitva je temelj zajedništva

»Molitva je u vjerničkoj obitelji temelj zajedništva. Vjera, bez obzira koja, nikada nije proklamirala loše stvari. Duhovnost se izražava molitvom, povezanošću s Bogom, metafizičkim, i nije orijentirana na stvari oko sebe.

Poželjno je uvođenje statusa majke odgojiteljice, ističe glavna sestra Radić i dodaje: »Različite općine i gradovi pokušavaju na različite novčane načine stimulirati svoje građane da imaju više djece. Sve je to hvalevrijedno, ali smatram da bi država općenito trebala u ovoj situaciji hitno donijeti neke mjere pronatalitetne politike.«

Moralnost su principi i načela koje nosimo u sebi, a odnose se na naše ponašanje, postupke i odnos prema drugima. Obitelj je živa zajednica koja mora ispuniti i ujediniti različite kriterije. Ako osigurate financijsko blagostanje, a djeca su prepuštena sebi, odaju se porocima, nemaju moralne vertikale, ne znaju korijene, zapravo tada nismo ništa napravili. Izrazito je bitno u odgoju ukomponirati vjeru, zajedničku molitvu, zajedništvo, osjećaj pripadnosti vjerskoj zajednici, naciji i usaditi moralna načela. Često je to izazov, pogotovo u vrijeme adolescencije. Međutim, svakodnevnim razgovorom, usmjeravanjem djece pozitivnim stajalištima, pokazivanje duhovnosti i moralnosti na vlastitim primjerima sigurno ne će proći neprimijećeno i pridonijet će u odgoju djece kao kompletnih osoba. Danas se djecu ne može izolirati od sadržaja koji se nude na internetu, medijima, među vršnjacima. Roditelji moraju stalno razgovarati s djecom, ulaziti u rasprave, usmjeravati ih, pokazivati loše primjere, pokazati dokaze, činjenice, knjige, demantirati ih. Treba uvijek biti dva koraka ispred njih. Ako ih se ulovi u laži i nečem neprimjerenom, ne osuđivati, nego pokazati prijateljstvo i zaštitu, ali jasno argumentirati da su pogriješili i razočarali. I uvijek pokazati da se nadalje vjeruje u njih.«

Obitelj pruža individualan pristup u odgoju

U odgoju djece sudjeluju i institucije kao što su Crkva, škola, športske organizacije… »Te institucije su dobre. Promiču pozitivne vrijednosti. Međutim, roditelji se ne smiju u odgoju 100 posto osloniti na njih. Obitelj treba odgajati i biti osnova odgoja. Dijete jednom tjedno ima sat vjeronauka i jednom nedjeljom ode na misu na sat vremena zajedno s još 50-ak djece. Preostalo je vrijeme u krugu obitelji, koja mora pružiti individualan pristup svakomu djetetu ovisno o njegovim potrebama. Jednako tako je i sa športom. Dobro je da su djeca u okružju u kojem razvijaju športski i natjecateljski duh, u kojem razvijaju fizičke sposobnosti i radne navike, ali ne smijemo očekivati da će ih netko u klubu definitivno odgojiti i usaditi sve ostale vrijednosti koje bi trebale biti sastavnica kompletne ličnosti.«

Osvrćući se na društvo te shvaćanje majke s više djece, majka Radić ističe da nikad nije imala problema na poslu. Predstojnik prof. dr. Mario Zovak iz vjerničke je obitelji i uvijek je imao razumijevanja za novi život. »Kolegice su me malo ‘žalile’ jer su znale da nikad nisam imala pomoć bake ili dadilja. I naravno, s prvo dvoje djece koristila sam neplaćeni dopust do djetetove tri godine jer mi je prioritet bio komocija i sigurnost djece, pogotovo u toj dobi.«

IZVORGlas Koncila br. 5/2018.
Prethodni članakPARIŠKA IZJAVA I UMJETNOST Mislili su da je moguće iz umjetnosti istjerati ljepotu
Sljedeći članakUZ SRBIJANSKU IZLOŽBU O JASENOVCU U UN-u Vlasti su dužne otkriti istinu