Godine 1960., kad je promicanje seksualnih sloboda počelo dolaziti u modu, u obiteljima viših slojeva 95 posto djece živjelo je s oba roditelja, a u radničkim obiteljima 85 posto. U obitelji bogatijih slojeva taj broj 2005. pao je na 85 posto, a kod radničke klase na samo 30 posto. Tko je onda žrtva pomodarskih promjena?

Završila je u svibnju konferencija o budućnosti Europe – jednogodišnji projekt Europske unije. Bila je to jedna od onih ideja na koje bi svatko s imalo smisla za praktični način razmišljanja mogao samo zakolutati očima. Ideja je naime bila da svi građani Europske unije, a ima ih oko 450 milijuna, dobiju priliku reći što misle o njezinoj budućnosti, kako vide njezine probleme, što ih konkretno muči, koja rješenja predlažu. Zaključak je konferencije izdan početkom svibnja, dostupan je samo na engleskom jeziku te sadržava 48 preporuka koje su izvučene s konferencije. Zadnja, 48. točka zove se Kultura i razmjene. Zaključak glasi: »Da bi se promovirala kultura razmjene i promicao europski identitet i različitosti, države članice trebale bi promovirati europsku razmjenu u različitim poljima, u fizičkom i digitalnom obliku, uključujući edukacijsku razmjenu, bratimljenja, putovanja i profesionalnu mobilnost, kako edukacijskoga osoblja tako i lokalnih političara. Takve razmjene treba omogućiti u svim državama članicama, svima, bez obzira na njihovu dob, razinu obrazovanja i financijske prilike. U tom smislu treba ojačati postojeće programe razmjene – Erasmus, volonterski program i program Otkrij EU i osigurati sveobuhvatniju i raznolikiju participaciju u navedenim programima uz dodavanje novih elemenata, kulturnih putovnica i sl. Naglašava se ključna uloga regionalnih vlasti u tim aktivnostima. Potrebno je promovirati multijezičnost kao most prema drugim kulturama od ranoga djetinjstva. Manjinski i regionalni jezici trebaju dobiti dodatnu potporu, (…) zbog čega EU treba promisliti o osnivanju institucije koja će promovirati jezičnu različitost diljem Unije. Od najranije dobi svako bi dijete u Uniji trebalo učiti barem jedan jezik i apsolvirati ga na najvećoj mogućoj razini, a posebno bi trebalo poticati da uz engleski jezik uče neke od jezika država susjeda. I završno, trebalo bi stvarati prilike za dijeljenje europskih kultura, zbližavanje ljudi i primicanje zajedničkomu europskomu identitetu.« I to je to, otprilike kartica teksta puna općih mjesta, zapravo ničega.

Tko stoji iza kulturnih politika?

U izvještaju za hrvatski doprinos stoji da je on rezultat rada akademske zajednice, nevladinih organizacija, regionalnih razvojnih agencija i središnje vlasti, koji su organizirali panel-rasprave i edukacijske programe većinom usmjerene mladima. Jako je malo tragova o tim raspravama dostupno na mreži, sveučilišnih dokumenata nema nigdje, a ako čega i ima, poput YouTube kanala Europskoga parlamenta gdje su neke rasprave objavljene, imaju sreće ako su došle do 200 pregleda, što lako nadmaši i snimka dječjega rođendana. Koliko je Uniju, tj. porezne obveznike koštala ta od političara pompozno najavljivana i još pompoznije odjavljivana konferencija, nema još podataka osim javnih upita zastupnika u Europskom parlamentu na koja se još čeka odgovor. Tko uopće u Europi vodi kulturne politike i kako se one vode i oko čega se vrte? Tko i na koji način procjenjuje kvalitetu nekoga projekta, njegovu stvarnu vrijednost i doprinos kulturi, kad se zna da je za pristup fondovskomu novcu važniji dobro napisan program koji će ispuniti što više »kućica«. Tko uopće određuje sadržaj »kućica«?

Promicanje privremenosti i gluposti

To sve čine najbolji od najboljih? Treba ipak promisliti dvaput. Jedan od razloga zašto Europljani, kao i ostali zapadnjaci, po svim relevantnim istraživanjima gube povjerenje u svoje institucije jest to da su one same izgubile sposobnost da izgrađuju i oblikuju društvo jer su se same pretvorile u platforme za performans. Od javnih, privatnih, građanskih do političkih institucija one se sve više pretvaraju u pozornice za javno prodavanje slike o samima sebi, a ne u tvornice održivih i autentičnih ideja koje svoje djelovanje temelje na pažljivu razgraničavanju privremenoga od trajnoga, na važnosti stečenih iskustava i znanja gdje se prošlost ne gleda kao nešto što se apriori odbacuje, nego kao kapital koji omogućava da se pažljivo promišlja budućnost. Ta slika, posredovana medijima i društvenim mrežama, svakim danom sve više odudara od stvarne svrhe zbog koje je neka institucija stvorena i time sama institucija malo-pomalo postaje karikatura same sebe, ne promiče mudrost, trajnost i kontinuitet, nego privremenost i glupost. Institucije danas, ako žele imati dobru prođu u javnosti, moraju biti partizanski nastrojene, one moraju stalno napadati, propitivati, mijenjati, rastakati jer »javnost to traži«, preuzimajući diskurs i način rada koji je svojstven aktivistima i njihovim organizacijama.

Parada udruga

Teško je oteti se dojmu da nije riječ o dokumentu koji je iskreno procijenio želje svojih građana, nego o dokumentu koji je pokupio sve teme koje su u modi i kompilirao ih u nekakav tekst koji je pojmovno i duhom prepun pomodarske retorike takozvanih progresivnih silnica u društvu. Oni koji su pomno pročitali tekstove preporuka upozorili su da bi za ispunjenje mnogih ciljeva trebalo ozbiljno zadrijeti u nacionalne legislative država članica, a za neke je potrebno čak i mijenjati Lisabonski ugovor. Kako je poznato da bi za takvo nešto bile potrebne godine, a za promjenu temeljnoga ugovora Unije pitanje je bi li ikad došlo do konsenzusa, ostaje zaključak da je cijela ta priča jedno veliko ništa, osim onima koji su organizirali panel-rasprave, pokupili dnevnice, putne troškove i koju pinku iz nekoga fonda EU-a. Činjenica da je Unija na istu razinu onih koji su pozvani sudjelovati u raspravama stavila sektor nevladinih udruga zajedno sa sveučilištem isto nešto govori. No iz zaključaka se baš ne vidi akademski doprinos, ali se zato doprinos udruga, posebno onih s takozvanoga progresivnoga spektra, ne može nikako promašiti jer su zaključci impregnirani hrpom lijepih želja i neodrživih koncepata karakterističnih baš za njih. Iako je tzv. civilno društvo samo po sebi poželjan koncept i iako i u aktivističkim mrežama ima i puno toga dobroga, inzistiranje Unijinih politika na tome da upravo te mreže budu nova duhovna elita koja će suosmišljavati Unijine politike nosi užasno puno opasnosti.

Luksuzna vjerovanja uzimaju danak

Thomas Sowell, poznati ekonomist i mislilac, jednom je prilikom rekao da je »aktivizam način da se beskorisni ljudi osjećaju važnima, čak i ako su posljedice njihova aktivizma kontraproduktivne za one za koje tvrde da im pomažu i ako štete društvenomu tkivu u cjelini«. To je pomalo brutalna izjava kad je se izvuče iz konteksta, međutim ako ju se čita u cjelini, jasno je što je Sowell mislio.

Nedavno je Rob Henderson, mladi istraživač sa Sveučilišta u Cambridgeu, skovao zanimljiv pojam – luksuzna vjerovanja. Henderson iskorištava poznatu teoriju Thorsteina Veblena s kraja 19. stoljeća o tzv. dokoličarskoj klasi i karakteristici ponašanja koju naziva upadljiva potrošnja. Veblen naime primjećuje da bogatiji društveni slojevi višak kapitala koji posjeduju pretvaraju u statusni simbol kupujući robu i usluge koje im zapravo nisu potrebne, legitimirajući se na taj način u društvu kao pripadnici višega društvenoga sloja. Roba više nije samo roba, nego je i signal za nešto drugo, ona postaje sociometrička mjera. Henderson tvrdi da se legitimacija pripadnika viših društvenih slojeva danas vrši manje u području materijalnoga, upadljivom potrošnjom, tj. kupnjom luksuzne robe jer je dostupna svima, pa i nižim slojevima, nego više u signaliziranju i dijeljenju mišljenja i stajališta koji se smatraju superiornima. On ta stajališta naziva luksuznim uvjerenjima koje definira kao ideje i mišljenja koja bogatima daju status uz vrlo malu cijenu, a danak plaća niža klasa. A koja su to, nije teško pogoditi, sva ova u modi danas, od legalizacije marihuane i seksualnih sloboda do borbe protiv organizirane vjere, pa do »misli zeleno«, eko, vegetarijanskih, veganskih i sličnih ideja… Ono što Henderson tvrdi, a isto povezuje s Veblenom, jest to da su niži slojevi društva, pokušavajući imitirati i steći dobra viših, one druge uvijek tjerale na promjene navika. To je u prošlosti išlo poprilično sporo jer su se industrije morale prilagođavati i u tom krugu je, osim pojave kiča, bilo manje negativnih posljedica. Međutim, s luksuznim je uvjerenjima drugačije jer čim ih veći dio populacije stekne, oni koji su ih gurali odbacuju ih i izmišljaju nova da bi nanovo legitimirali svoj status elite. A to, za razliku od robe, s uvjerenjima ide sve brže jer uvjerenja ne koštaju ništa, mogu ih usvajati i materijalno bogati, ali i siromašni. Posljedice za niže slojeve po Hendersonu su devastirajuće. On navodi primjer vezan uz rastakanje seksualnih norma i braka da bi to pokušao plastično pokazati. Tako iznosi da je 1960. godine, kad je promicanje seksualnih sloboda počelo dolaziti u modu, u obiteljima viših slojeva 95 posto djece živjelo s oba roditelja, a u radničkima 85 posto. U obitelji bogatijih slojeva taj broj 2005. pada na 85 posto, a kod radničke klase na samo 30 posto. Moda je za bogatije slojeve čini se ipak bila samo privremena. Henderson iznosi još primjera gdje luksuzna uvjerenja bogatijima jednostavno stvaraju manje problema jer si ih oni financijski mogu priuštiti, međutim zaraza nižih društvenih slojeva tim uvjerenjima dovodi do užasnih posljedica za njih.

Proizvodnja očaja

Aktivističke mreže danas su najveći preuzimatelji i širitelji luksuznih uvjerenja. Možda neki uistinu i vjeruju u gluposti koje promoviraju jer neki možda stvarno i misle da struja dolazi iz utičnice, jaja iz frižidera u trgovini, da će legalizacija droga riješiti problem ovisnosti, legalizacija prostitucije trgovinu ljudima i da svijet može preživjeti jedući travu i insekte. Međutim u većini slučajeva društvu rade golemu štetu jer je narav njihova djelovanja takva da tribaliziraju, tj. dijele društvo, zavode one koji nemaju dovoljno znanja o kompleksnim stvarima jednostavnim rješenjima, promoviraju neodržive ideje i koncepte i u konačnici proizvode očaj. Isto to rade i političke stranke jer su preuzele iste obrasce, isto to su počele raditi i institucije koje bi po definiciji morale osiguravati osnovni kontinuitet i predvidivost društvenih procesa.

Institucije su najveći doseg i nada kontinenta, ali samo u svom izvornom identitetu i značenju. U završnom dokumentu o budućnosti Europe stalno se spominje taj zajednički europski identitet. Da, on postoji još uvijek, ali je u nečemu utemeljen. A na luksuznim uvjerenjima sasvim sigurno nije.

MISAONI KIČ
Zar je dugina klupa prvorazredno pitanje?
Sveučilište možda i najviše podbacuje. I nema tu lijevo i desno, i jedni i drugi često prodaju misaoni kič umjesto čiste i jasne misli. Kultura je nažalost preplodno tlo za kontaminaciju luksuznim idejama, zato nije čudno da na čela kulturnih institucija dolaze ljudi čija je jedina referenca to da su »kreativni«, čitaj: voljni dekonstruirati sve bez obzira na posljedice, pa nije čudno ni da su svi dokumenti vezani uz kulturu puni pomodnih besmislica. A posljedice su svakim danom sve vidnije, luksuzna vjerovanja i nedostatak osnovne racionalnosti na kraju dovode do bizarnih situacija u kojima najveće svjetsko gospodarstvo ostaje bez mliječne formule za djecu, a istodobno ima kongresne rasprave o tome smije li transrodni muškarac u ženski WC. Najveće europsko gospodarstvo shvati da nema ulja i šećera i da mu je vojska u rasulu, a organizira konferenciju o »zelenim narativima«. To su uvjerenja koja dovode do toga da ključno pitanje u Zagrebu postaje klupa obojena u dugine boje jer to je, jelte, kultura, dok se većina kazališta raspada, trava nije pokošena, cijevi pucaju po cijelom gradu, a asfalt je netko zaboravio naručiti. Žalosno je što su Europljani tek s novim ratom počeli shvaćati koliko je vrijedno to što imaju, koliko zajedničkoga imaju, ali i koliko je to krhko.