Pišući životopis redovnice Marije Franciske Dušić iz družbe Kćeri Božje ljubavi, s. Slavica Buljan pronašla je podatak da se s. Franciska molila pokojnoj Danici Široli, svojoj prijateljici, mladoj učiteljici koja je preminula 1926. na glasu svetosti. To ju je odvelo u istraživanje kojim je otkrila djevojku iznimne duhovnosti i žara, koja može biti uzor novim naraštajima mladih. Budući da je Danica na poticaj duhovnika napisala autobiografiju i dnevnik, s. Slavica Buljan pretipkala je njezinu ostavštinu te su hrvatski čitatelji 2021. konačno mogli uroniti u svijet te »svete duše«, kako ju je nazvala s. Franciska. Još je 1928. ona pisala pokojničinoj sestri Miri da bi trebalo prikupiti sve što je poznato o Danici i napisati njezin cjelovit životopis.
Taj su projekt ujedno poticali isusovci s kojima je Danica bila povezana; već je 1931. o. Bruno Foretić napisao njezin životopis, izostavivši djetinjstvo, s namjerom da ga objavi. Tomu se rukopisu nažalost izgubio trag, no o Danici se ipak nešto čulo; njezine je pjesme o. Josip Vrbanek objavljivao u Glasniku Presvetoga Srca Isusova, nakon njezine smrti isusovci su objavili komemorativni članak, a 1977. u knjizi »S duhovnim velikanima kroz travanj« p. Josip Antolović objavio je njezinu autobiografiju. Neimenovani isusovac prozvao ju je »hrvatskom Malom Terezijom«, kako navodi biografkinja s. Slavica Buljan.
Danica Širola rođena je u Karlovcu 18. travnja 1900. kao četvrto dijete u obitelji s osmero djece. Otac Stjepan bio je učitelj i pedagog, a majka Ćirila, rođena Wyroubal, bila je plemićkoga podrijetla. Dvije godine nakon Daničina rođenja obitelj se preselila u Zagreb. U svojoj autobiografiji navodi da, iako je sigurno bilo mnogo lijepih trenutaka, iz najranijega se djetinjstva sjeća samo »gorkih časova« jer su joj se oni najdublje urezali u pamćenje. Neobično tiha i mirna djevojčica bila je odmalena sklona introspekciji. Osjećala je da roditelji osobito vole njezinu mlađu sestru, što je u maloj Danici stvaralo osjećaj zapostavljenosti i usamljenosti. U autobiografiji navodi da su je starija braća zbog osjetljivosti nazivala »Pepeljugom ili budalom«, a strog otac i nova učiteljica (kojoj je, čini se, Danica iz nekoga razloga bila odbojna) često su je kažnjavali, pa i kada ništa nije bila skrivila.
»U to doba učila nas majka moliti se Bogu, pa mi je molitva bila uistinu jedina utjeha. Rado sam molila, pa su moji kod kuće govorili da ću postati časnom sestrom. (…) Da, svaki sam dan i prije i poslije škole pošla u obližnju samostansku crkvu i tu bih se neko vrijeme molila Bogu«, zapisala je. Vrlo rano počela je osjećati snažnu potrebu za Božjom blizinom. Jednom joj je, dok je polazila prvi razred pučke škole, prišao neki svećenik i pitao je komu se moli. »Tamo unutri stanuje Isus, k Njemu ja uvijek dolazim, s Njime se razgovaram, njemu se molim«, odgovorila je. Već je tada znala da želi postati redovnicom kako bi mogla biti »više uz Isusa«, zbog čega su je kod kuće počeli nazivati »časnom sestrom«.
Djetinjstvo je nosilo i trpljenja: »Ne znam kako i zašto, ali naša nova učiteljica nije nikako mogla da se sprijatelji sa mnom. Što bih ja rekla nije bilo dobro, što bih učinila, nije valjalo. Počela me ostavljati svakog dana u zatvoru, a i šiba imala je sa mnom mnogo posla. Bila sam valjda kriva. Djeca bi uvijek kazivala da sam u školi odviše mirna i šutljiva, a gospodična me ipak uvijek tukla, a i znala sam uvijek sve što se u školi moralo znati, ali u zatvoru sam morala ostati. Čudno se to doimalo moje duše«, zapisala je Danica. Iskustvo nepravde otkrilo joj je Isusa kao Onoga koji sve razumije.
Dva su velika duhovna događaja pratila Daničino djetinjstvo. U dobi od jedanaest godina nazočila je polaganju redovničkih zavjeta u crkvi sv. Vinka. Molila je Isusa milost da i ona postane redovnicom. »I obećala sam Mu da ću uvijek nastojati da budem dobra, da sve činim što On želi. Rekla sam Mu da Mu poklanjam cijelo moje srce i dušu moju, a On neka na nju pazi, jer više nije moja već Njegova«, zapisala je u autobiografiji. Na dan sv. pričesti ponovila je Isusu sve svoje želje i obećanja. Njegovala je osobitu euharistijsku pobožnost; iako često pričešćivanje mimo dogovora s duhovnikom početkom 20. stoljeća nije bilo uobičajeno (iako je svakodnevna pričest bila dopuštena), Danica se svake nedjelje i blagdana pričešćivala jer je bila uvjerena da Isus to želi.
U višoj djevojačkoj školi Danica je proživjela ljepše dane. Kako je bila bistra i savjesna, učiteljice su je prozvale malim filozofom. Odskakala je od vršnjakinja, koje su je unatoč tomu voljele: »Suučenice su me volile, tek bi mi često kazale da sam čudna, jer nigdje da me ne vide na šetnji, a ne razumiju što bih ja imala raditi tako često u crkvi. Vidjele me naime neke kako svaki dan prije škole polazim u isusovačku crkvu.« U četvrtom je razredu primljena u Marijinu kongregaciju, u kojoj je jednoglasno izabrana za nadstojnicu. Tada je počela bilježiti duhovnu poeziju.
Kada je Danica pohađala 8. razred, započeo je Prvi svjetski rat i njezina se majka razboljela. Danica je kuhala umjesto nje pa joj je radni ritam postao vrlo naporan. »Prije podne u kuhinji, poslije podne u školi, pa mi nije preostalo vremena za učenje. Počela sam učiti u noći, jer ići u školu a ne naučiti zadaće, bilo mi je nešto nemoguće. Kako ne bijah s učenjem nikada gotova prije ponoći, a za molitvu uz mnogo posla nije bilo vremena, odredih si sat molitve od 12 do 1 h, obično poslije učenja. O, bilo mi je to najmilije vrijeme. Mogla sam se nesmetano sabrati u molitvi«, zapisala je. Te zime djevojka se prehladila i počela kašljati, što je bio početak kasnije tuberkuloze. Počela je osjećati bol u prsima, neko je vrijeme to skrivala, pa su roditelji smatrali da umišlja bolest i pretvara se. Nakon završetka osmoga razreda liječnik je dijagnosticirao »katar na plućima« i propisao lijekove. Mladomu farmaceutu iz susjedstva Danica se svidjela te joj je počeo slati dopisnice iz vojske, što joj je izazvalo nepriliku: ona je htjela biti samo Kristova. Konačno joj se želja ispunila – upisala je učiteljsku školu (»preparandiju«) kod časnih sestara.
Radni ritam bio je vrlo zahtjevan pa se Daničino zdravlje ponovno urušilo. »Ja se nisam nikada tužila, ali oni neprestano govorili da si utvaram da sam bolesna. Moguće si uistinu utvaram, mislila sam u sebi, pa nisam nikada govorila da me što boli. Ali u duši me bolilo jako što mi niti roditelji ne vjeruju. (…) U tako teškim časovima polazila sa k Onomu, koji je znao za patnje moje«, napisala je prisjećajući se toga razdoblja.
Kako sama nije htjela prekidati školu zbog oporavka, razrednica ju je upozorila – vidjevši da »baca krv« – na grijeh protiv pete Božje zapovijedi. Danica je poslušala; liječnik joj je propisao godinu dana odmora, ona se mjesec dana oporavljala i, čim je prizdravila nakon mjesec dana, vratila u školu. Nakon što je liječnik upozorio roditelje da bi bez pravoga oporavka ishod mogao biti smrtan, poslali su je na liječenje u Primorje. Pri primanju sakramenta pričesti imala je pomalo mističan doživljaj; došavši na red za pričest, Danica je vidjela kako hostija pada, podignula ruku i hostija joj pade na dlan. Svećenik joj je rekao neka drži hostiju i otišao, a ona se udubila u prizor uvjerena: »Ovo je na ruci moj pravi Bog, dobri onaj Isus koji je iz ljubavi prema meni čovjekom postao.« To je ujedno bilo vrijeme utvrđivanja jasnih stajališta; u jednoj je zgodi doživjela kakvoj stvarnosti ne želi pripadati. Dok je rano išla u crkvu, slijedila su je dva časnika uputivši joj provokativne riječi: »Bog zna, gdje je ona bila noćas? (…) Nemojte se tako žuriti, mi ćemo zajedno s vama. Idemo baš da vidimo komu pripadate i čiji ste.« Ušavši u crkvu, Danica je u molitvi lako odgovorila na provokativna pitanja. »Komu pripadam? Isuse, tebi! Čija sam? – Isuse, Tvoja! Gdje stanujem? Gdje mi je mjesto? Isuse, uza te!« Poslušavši upute liječnika da noću ne smije učiti, Danici se zdravstveno stanje popravilo te je uskoro položila maturu.
Dobivši dopuštenje duhovnika, na svoj 19. rođendan, 18. travnja 1919., položila je zavjet čistoće. Dio zavjeta koji navodi u autobiografiji ovako je sročila: »Hoću i želim da umrem za svijet, a živim samo Tebi. Hoću da ovo moje srce, koje već davno poklonih tebi, ponovo stavim pod okrilje Tvoje, da ono samo za Tebe bije i samo Tebe ljubi. Ostavljam svijet, Isuse, i odričem se sviju njegovih slasti, samo da mogu Tebi bolje služiti, jer hoću da budem Tvoja, samo Tvoja i uvijek Tvoja.«
