DANIJELA ŽAJA, PASTORALNA SURADNICA U KARLOVCU »Sve je lakše i bogatije uz vjeru«

Snimila: T. Baran | Danijela Žaja: »Kroz župu se izgrađujem. Sve je lakše i bogatije uz vjeru. Ona mi život čini bezbrižnijim. Znam da i u najgoroj situaciji nema očajavanja.«

Obitelj Žaja jedna je od nositeljica pastoralnoga života u Nacionalnom svetištu sv. Josipa na Dubovcu u Karlovcu. Aktivni su i roditelji i djeca, svatko u svojim sadržajima. Supruga i majka Danijela aktivna je pastoralna suradnica spremna na odaziv u svakoj župnoj potrebi, od pečenja kolača do angažmana u organizacijama programa i svečanosti, kojih u svetištu ima napretek. Pjevačica je u župnom zboru, čitačica misnih čitanja, članica je obiteljske zajednice, molitvenoga vijenca Kraljice Obitelji. Kao diplomirana inženjerka elektrotehnike svakodnevno putuje na posao u Zagreb. Radi u HEP-u kao pomoćnica direktora sektora za mjerenja i podršku tržištu. Povratak kući u Karlovac nosi joj razne obiteljske dužnosti, ali angažman u župi ne pušta. Sadržaji ju, kaže, obogaćuju i vesele, produbljuju joj vjeru i povezuju je s Bogom. Posebno je sretna što i ostali članovi obitelji pronalaze poticaje u župnim programima pa se svi međusobno podržavaju i radosno žive bogato župno zajedništvo.

»Otca se zapravo ne sjećam«

Danijela je rođena 12. srpnja 1972. u Sisku. Mama joj je Nevenka, djevojački Puškar, iz Topuskoga gdje živi i danas. Umirovljena je službenica. Pokojni joj je otac bio Milan Rajković, rodom iz Petrinje, po struci je bio vatrogasac, promijenio je više zanimanja. Njih su se dvoje upoznali u Topuskom. Milanova je mama bila na liječenju u toplicama gdje se dogodio susret s Nevenkom. Civilno su se vjenčali u Petrinji gdje je par živio s Milanovim roditeljima. Nakon nešto više od dvije godine braka, kada je Danijela imala deset mjeseci, Nevenka i Milan su se razveli, pa se Nevenka s malenom Danijelom vratila u Topusko. Živjele su s Nevenkinom sestrom u obiteljskoj kući koju su njih dvije izgradile zajedničkim snagama. Obje su prije Nevenkina vjenčanja i Danijelina rođenja živjele u Austriji, zaradile su, izgradile si kuću pa se Nevenka imala kamo vratiti. Milan si je poslije našao drugu ženu s kojom ima sina, ali on i Danijela nisu u kontaktu, ne poznaju se. Nevenka je ostala sama.

»Odgajala me mama, skupa sa svojom starijom sestrom«, pripovijeda Danijela. »Mama je bila stroga i pravedna žena, jako vrijedna; krečila je, zidala, obavljala je sve muške i ženske poslove. Imala je vrt, bavila se ručnim radom, dosta je čitala. Bila je vrlo marljiva osoba. Tata je plaćao alimentaciju, ali me nikad nije posjetio. Jedino me je uzeo k sebi kad sam bila jako mala, no to je isforsirala njegova obitelj. Kažu da sličim otcu. Nemam trauma zbog njihova razvoda jer se otca zapravo ne sjećam. Imala sam samo mamu i tetu. Teta je bila puno blaža od mame pa mi je bila sklonište. Uvijek je bila vesela i brinula se za mene kao da mi je mama. Umrla je prije gotovo deset godina. Mama otada živi sama. Radi si vrt, aktivna je, čeka da joj pošaljemo unučad, a kada dođu, posveti se samo njima. Želi živjeti sama i još gleda kako bi ona pomogla nama, a ne mi njoj.«

»Vjera se u našoj kući držala kao običaj«

»Odrastala sam u Topuskom. Bilo mi je lijepo, mirno, imala sam društva, u mjestu je bio razvijen turizam. Do škole sam išla u vrtić, a dok bi mama i teta radile, znala me pričuvati i susjeda. Mamini roditelji živjeli su u obližnjem selu Perni, bili smo u kontaktu. Osnovnu sam školu kao odlična učenica završila u Topuskom. Profesori su bili dobri, društvo također, svi smo se poznavali. U školi sam išla na harmoniku, a k istoj sam profesorici iz škole išla i na privatne sate harmonike u njezin dom. Odlazila sam na zbor koji je profesorica vodila u Topuskom pa sam i ondje svirala harmoniku. Bila sam puna aktivnosti. Išla sam na literarnu, na matematičare, na likovnu sekciju. Jedino se nisam bavila športom.

U crkvu nisam bila slana. Vjera se u našoj kući držala kao običaj. Ni mama ni teta nisu išle u crkvu. Praktična je vjernica bila samo baka iz Perne. Ali sam imala društvo u osnovnoj školi i poslije koje je bilo vjerničko. Privlačila me je vjera i bilo mi je pomalo i krivo zašto se u našoj kući vjera ne živi. Nisu me ni krstili. Božić, Uskrs i Velika Gospa su se slavili, ali bez vjerskoga smisla. Mama je poslije redovito dolazila na proslave sakramenata moje djece, na proslave blagdana; ode ona u crkvu, ali, čini mi se, ne ulazi u bit toga.«

»Uz supruga sam upoznala vjeru«

»Nakon završetka osnovne škole odlučila sam se za gimnaziju u Karlovcu. Udaljenost je to od pedeset kilometara pa je pala odluka da je to predaleko za svakodnevno putovanje i da se selimo u Karlovac. Ne samo ja nego i mama. Otišle smo u podstanare. Mama je radila na socijalnom u Topuskom i nije bilo nikakvih problema da prijeđe na socijalno u Karlovac. Vikendom smo skupa išle doma u Topusko. Mama me je pazila. Do kraja srednje škole vani sam smjela biti samo do 22 sata. U tom sam se razdoblju ponovno našla u društvu vjernika. S njima sam znala otići u crkvu, mama mi nije branila. To su bili moji početci u vjeri. U gimnaziji mi je bilo jako dobro. Prolazila sam s odličnim uspjehom. Brzo sam se snašla, upoznala kolege, s nekima sam i danas u vezi, s nekima sam i kuma. Nisam išla ni na kakve dodatne aktivnosti. U srednjoj sam školi upoznala i supruga, unatoč maminu čuvanju. Išli smo u isti razred. Neko smo vrijeme skupa i u klupi sjedili, ali tada nismo bili dečko i cura. To se dogodilo tek kad smo maturirali. Te 1990. odmah sam pošla na studij u Zagreb. Upisala sam elektrotehniku. Željela sam medicinu, ali mama me je uvjerila da to nije za mene. Išli su mi prirodni predmeti, matematika, fizika, pa je izbor studija bio logičan. Preselila sam se u Zagreb, ovoga puta bez mame. Bile su ratne godine pa je mama ostala u Karlovcu. K njoj se tada iz Topuskoga doselila teta. Mama se u Topusko vratila s umirovljenjem, prije desetak godina. U Zagrebu sam stanovala u studentskom domu. Tek sam kratko vrijeme bila kod rođaka. Zadnju sam godinu studija i apsolventuru polazila iz Karlovca. Studij je bio prilično zahtjevan, ali sam voljela to gradivo, redovito sam učila, polagala i diplomirala 1996. U Zagrebu sam se dobro snašla. Imala sam društvo s fakulteta, imala sam dečka, današnjega supruga, on je studirao strojarstvo. Suprug je oduvijek u crkvi i uz crkvu, i uz njega sam upoznala vjeru. Oduvijek je bio ministrant.«

»Blagoslovljeni smo s troje djece«

»Krenula sam na vjeronauk u studentskom vremenu. Preko vikenda u Karlovcu, u župu Presvetoga Trojstva. Ondje su franjevci koji su bili topli, pristupačni, blizu čovjeku. Na Veliku subotu 1995. sam krštena, pričešćena i krizmana. Kuma mi je bila prijateljica iz župe. Moj je dečko bio jako zadovoljan. Mama je s mojim dečkom i mužem uvijek bila jako zadovoljna. Po naravi je miran i blag, njih su se dvoje uvijek lijepo slagali. On je Nikša Žaja, rođen 1971. Njegovi su iz Aržana u Imotskoj krajini. Preselili su se u Karlovac s njegovih desetak godina. Radi u informatici jednoga trgovačkoga lanca u Jastrebarskom. I on, kao i ja, putuje na posao iz Karlovca. Vjenčali smo se 1998. u Karlovcu na Dubovcu. Nacionalno svetište sv. Josipa je suprugova, a otada i moja župa. Skrasili smo se u njegovoj obiteljskoj kući. Stanujemo odmah uz svetište. Blagoslovljeni smo s troje djece. Filip je 1999. godište. Student je druge godine strojarstva u Zagrebu, stanuje privatno. Aktivan je u našoj župi, ministrant je. Anu smo dobili 2002. U trećem je razredu srednje škole za meteorološku tehničarku. Završila je osnovnu glazbenu školu za klavir, sada je na solo-pjevanju. Iva je na svijet došla 2005. U prvom je srednje za hotelijersko-turističku tehničarku. Završila je osnovu glazbenu školu za violinu i u prvom je razredu srednje na violini. Obje su kćeri aktivne u našoj župi na Dubovcu, pjevaju u zboru mladih, animatorice su, idu na sastanke križarica. Jako sam zadovoljna djecom. Dobri su nam, ali tako različiti po naravi, kao da nisu od istih roditelja. Jako sam se dobro udala. Suprug je krasan, muž za poželjeti. Veliki smo prijatelji, sve radimo zajedno, uistinu nam je lijepo zajedno. U svojoj sam se obitelji potpuno ostvarila kao supruga i majka.«

»Župa mi je odmor za dušu«

»Po diplomi sam se odmah zaposlila u ‘Elektri’ u Karlovcu. Najprije sam bila samostalna inženjerka pa voditeljica odjela. Bavila sam se obračunskim mjerenjima. Godine 2016. poslom sam se preselila u Zagreb, opet u obračunska mjerenja, ali sada u centralu za cijelu Hrvatsku. Sada sam pomoćnica direktora sektora za mjerenja i podršku tržištu. A to znači da svakodnevno putujem iz Karlovca u Zagreb. Idem busom, rjeđe autom, jer su veze dosta dobre pa mi je u redu. Djeca su poodrasla pa sam si mogla priuštiti putovanje. Osamostalili su se. Ustajem jutrima u 4, 4 i 30 i skuham ručak. Suprug i sin također kuhaju, cure baš i ne. I ne zanima ih. Naučit će kad budu morale. Autobus mi za Zagreb ide u 6 i 25. Ljetima legnem do 23, a zimi već oko 21, 21 i 30. Naporan je to tempo. Ali za župu svejedno nađem vremena. Mogla bih, kad se vratim doma iz Zagreba, leći pred televizor, no to ne želim. Župa mi je odmor za dušu. Kad zaredaju pobožnosti svetomu Josipu srijedom, obvezno sam na misi. A kad prođu tjedne pobožnosti, čak mi je nekako i neobično, pusto. Pjevam u župnom zboru. Probe imamo utorkom i subotom u 19, 19 i 30. Traju sat, sat i pol. Pjevamo nedjeljom na misi u 9 ujutro. I to klasične crkvene skladbe, pučke pjesme. U zboru sam aktivna pet, šest godina, prije nisam bila uključena. Uz pjesmu, barem dva puta mjesečno i čitam na misi. Kad god stignem, pohađam i vjeronauk za odrasle koji je organiziran u našoj župi. Jedanput mjesečno idemo i na obiteljsku zajednicu. Bavimo se nekom temom koja nas zanima, prođemo kroz aktualnosti u župi, dogovorimo se što treba napraviti. Mladi za to vrijeme čuvaju malu djecu, a onda se svi skupa još malo podružimo, i lijepo nam je. Susreti obiteljske zajednice su nedjeljom popodne i traju dva, dva i pol sata.«

»Župa je postala mjesto susreta, okupljanja« 

»Odnedavno u župi imamo i molitveni vjenčić Kraljice Obitelji. Nosi ime po sv. Josipu. Mi smo kao obitelj preuzeli da svakoga 11. u mjesecu molimo krunicu. Na nama je da izmolimo sve krunice i toga dana svi kao obitelj odlazimo na misu. Suprug je i pastoralni vijećnik i ide na sve u župi što polazim i ja. Ne ide jedino na zbor, pjevanje mu baš i ne ide. Župna sam pastoralna suradnica, župnik zna da me može pozvati u svakoj potrebi, i kad treba kolač za župu ispeći, kad treba nešto napraviti, doći. Živimo jako blizu pa nije problem. Župnik nam je već nekoliko godina mons. Antun Sente. Otkad nam je on župnik, župa nam je neki drugi svijet. Prije je bilo puno mirnije. Na pobožnosti sv. Josipu dolazilo je nekoliko bakica, a sada je puna crkva ljudi. Prije bi došao pokoji hodočasnik, a sada naveliko dolaze autobusi. Župnik je osmislio puno programa, različitih sadržaja pa smo svi mi župljani profitirali. Privukao je i mlade, što je posebno važno. Ako nisu na nekim programima u župi, onda odlaze u župu da bi se družili. Okupljanje mladih oko crkve pomaže nama roditeljima u odgoju, u izvođenju djece na pravi put. Kod nas su zaživjeli oratoriji pa je župno dvorište puno djece. Jako je lijepo surađivati sa župnikom Senteom. On je stalno u trci, razumijemo se, nema kod njega puno priče, podijele se zadaće i radi se. Baš smo profitirali s njim kao župnikom. No on je postigao to da je zbližio nas župljane, što je poseban benefit za sve nas. Župa je postala mjesto susreta, okupljanja, zbližavanja, razvijanja prijateljstava.« 

Vjernici laici imaju ključnu ulogu
Svaki vjernik krštenjem je pozvan živjeti po Božjim zakonima, neprestano svjedočiti svoju vjeru i svakim svojim činom težiti Božjemu kraljevstvu. Svaki vjernik pozvan je aktivno sudjelovati u životu Crkve jer samo tako Crkva ostaje ono što u svojem bitku jest, zajednica vjernika.
Danas u društvu postoji problem uključivanja. Kao da je svima lakše i komotnije ostati po strani, promatrati, kritizirati. Isti je problem i s vjernicima u Crkvi. Broj vjernika koji redovito sudjeluju na svetoj misi, ispovijedaju se i pričešćuju daleko je manji od broja onih koji se izjašnjavaju kršćanima i katolicima, a još je mnogo manji broj vjernika koji su aktivno uključeni u svoje župne zajednice.
Smatram da upravo vjernici laici imaju ključnu ulogu u poticanju drugih vjernika za aktivnijim sudjelovanjem u životu svoje župne zajednice. Da bi to postigli, vjernici laici moraju biti vjerodostojni, zaista živjeti u kršćanskom duhu i svojim životom i riječju svjedočiti  svoju vjeru, istodobno potičući druge vjernike da im se pridruže i iskoriste darovane talente. Velika je, naravno, i uloga i sposobnost župnika da se približi svojim župljanima i s njima uspostavi odnos povjerenja, koji je temelj za uspješnu suradnju.
Veseli me što među vjernicima laicima u Hrvatskoj danas postoji velik broj mladih koji su usmjereni na rad s djecom i drugim mladima. Veliku ulogu u uključivanju sve većega broja mladih u crkveni život imaju svećenici, pogotovo oni mlađi koji im vjeru i crkveni nauk znaju približiti na njima razumljiv način, kroz igru, pjesmu, glumu, razne radionice i susrete. Čini mi se da je situacija u Hrvatskoj znatno bolja nego u ostatku Europe.
U mojoj smo obitelji svi uključeni u život naše župe kroz ministriranje, obiteljsku zajednicu, molitvenu zajednicu, pjevanje, čitanje, uređivanje… Nije svaki put jednostavno, kad si umoran nakon posla ili škole, odvojiti vrijeme za odlazak u crkvu, na probu zbora ili neku drugu župnu aktivnost. No pokazalo se da se uvijek iz crkve vraćamo radosni, rasterećeni i obogaćeni.

 

»Molitva mi donosi mir, sigurnost«

»Na moj su vjernički razvoj od moje kasnije životne dobi jako utjecale časne sestre iz Družbe kćeri Božje ljubavi koje djeluju u našoj župi i koje su mi od udaje i dolaska na Dubovac puno pomogle svojim savjetima i promišljanjima. Uz dvije od njih bila sam posebno vezana, uz časnu Benjaminu koje je danas na Braču, ali barem jednom godišnje dođe u Karlovac, a bila sam i uz pokojnu časnu Felicitu, koja je dugi niz godina bila kuharica u župi. Kao i na većinu ljudi koji su ga poznavali, svoj pečat na mene ostavio je i nekadašnji naš župnik mons. Marijan Radanović. Dok još nisam bila udana, rado sam dolazila na misu na Dubovac slušati njegove propovijedi koje su bile vrlo kratke, jezgrovite i poticale su na razmišljanje. On je i vjenčao supruga i mene, što mi je baš posebno drago. Treća osoba koja je pomogla u mojem rastu u vjeri je muževa baka. Kad smo se oženili, baka je živjela s nama gotovo sedam godina, sve do smrti 2005. godine. Ona je bila žena koja je prošla vrlo težak životni put. Sama je nakon Drugoga svjetskoga rata odgojila tri sina, bavila se trgovinom, kuhala na svadbama, porađala žene u selu, bila je ‘carica’. I uvijek je bila vedra. Rado je isticala da je jedini spas u Gospodinu i molitvi. I danas kad se moli Dušo Kristova, odmah se sjetim nje, jer je tu molitvu jako voljela i naučila me je moliti ju.

Sve mi to moje u župi jako puno znači. Odmor mi je, odmak od svega, vrijeme opuštanja, samo moji trenutci s Bogom. Kroz župu se izgrađujem. Sve je lakše i bogatije uz vjeru. Ona mi život čini bezbrižnijim. Znam da i u najgoroj situaciji nema očajavanja. Molitva mi donosi mir, sigurnost. S pouzdanjem se prepustim Bogu, sv. Josipu i sve mi je lakše.«