Duhovno vodstvo svoju podlogu i uporište ima u Bibliji. Naime, Sveto pismo donosi brojne primjere i oblike duhovne pomoći te daje mnoge savjete u vjerskim pitanjima. U semitskoj kulturi duhovno vodstvo bilo je rezervirano za muškarce. Žene i djeca od odraslih su muškaraca primali potrebnu poduku za svakodnevni život. U naglašeno teokratskoj kulturi Staroga zavjeta koja je čvrsto povezivala religiju, obitelj i domovinu duhovni vođa imao je kompleksnu zadaću: omogućiti religiozno i moralno dozrijevanje. Na poseban način uloga »duhovnoga otca učitelja« bila je komplementarna i ne uvijek jasno definirana među drugim djelatnicima u odgoju: otac obitelji, leviti, kraljevi, proroci, a posebnu ulogu – nakon babilonskoga sužanjstva i u kasnijem židovstvu – imale su i različite rabinske škole.
U Novom zavjetu, kako kod Isusa tako i kod apostola, osobito Pavla, vidljiva je propovjednička služba vođenja, usmjeravanja i duhovnoga praćenja (usp. Mk 4, 11; Lk 24, 25-27; 1 Sol 2, 7. 11-12). U prvim crkvenim zajednicama uloga učitelja i vođe usmjerena je ponajprije na tumačenje Kristove poruke i interpretaciju Staroga zavjeta u kršćanskom smislu. Učitelj je redovito bio vezan uz određenu zajednicu (usp. Dj 13, 1) i trebao je biti vođa i duhovni pratitelj onih koji su tražili da budu pripadnici određene kršćanske zajednice. Tako Pavao podsjeća Solunjane o svom načinu kako ih je vodio Kristu: »Kao što znate, svakoga smo od vas kao otac svoju djecu, poticali, sokolili i zaklinjali da živite dostojno Boga koji vas pozva u svoje kraljevstvo i slavu« (1 Sol 2, 11-12).
Premda i u Starom i u Novom zavjetu ima mnogo elemenata duhovnoga vodstva, ipak o duhovnom vodstvu u pravom smislu riječi može se govoriti tek od 3. stoljeća s pojavom istočnoga monaštva. Prva očitovanja duhovne pomoći susreću se kod pustinjaka. Početnici i mladi podvrgavali su se iskusnim eremitima i smatrali ih svojim otcima. Duhovno vodstvo shvaćalo se kao vježbanje krjeposti pod vodstvom iskusnoga pustinjskoga otca koji je bio ponajprije model savršenoga duhovnoga života, a tek onda učitelj. Duhovni odnos »otca« i »sina« očitovao se osobito na dva područja: očitovanje misli (gr. exagoreusis) i razlučivanje duhova. Temeljni uvjet da bi netko obavljao tu službu vođenja bilo je to da bude prije svega istinski »pneumatikos«, tj. onaj koji je i sam vođen Duhom Svetim, jer da bi netko mogao »prenositi Duha Svetoga, potrebno je bilo da ga i sam posjeduje« (sv. Simeon). Učenik se trebao posve prepustiti otcu i biti mu poslušan kako bi preko njega bio prosvjetljen od Boga.
