»Hrvatski književnik, etnograf, folklorist i historiograf« – tako Nikolu Buconjića predstavlja zbornik izišao 2011. njemu u čast, čime je taj marni preporoditelj dobio dostojno i zasluženo mjesto u hrvatskoj kulturnoj memoriji.
Rođen je u Kleku kod Neuma 15. rujna 1865. Osnovnu školu završio je u Stocu, a šest razreda gimnazije u Sarajevu, gdje je potom 1887. završio preparandiju. Ispit za učitelja trgovačke škole položio je u Zagrebu 1893. Radio je kao pomoćni učitelj u Mostaru do 1889., kada je zbog domoljubnoga političkoga djelovanja premješten u Bugojno, odakle uskoro u Doboj. Zanimljivo je objašnjenje koje mu je pritom dao kotarski predstojnik Madurović: »Mi nijesmo pozvani da gonimo hrvatsku politiku, nego austrijsku. Vi ste u Bosni veći Hrvati nego oni s prijeka«, što sve govori o njegovu hrvatstvu i prilikama u Bosni. Nakon Doboja prebačen je u Tuzlu, zatim na trgovačku školu u Brčko te u Travnik i Mostar, dok nije 1916. imenovan školskim nadzornikom za grad Sarajevo, a 1925. umirovljen. Umro je u Sarajevu 24. svibnja 1947.
Prvi rad »Ivo i Mara« tiskao je u »Glasu Hercegovca« 1887. Dječje pjesme, priče, putopise te religioznu, domoljubnu i poučnu poeziju, povijesne i etnografske tekstove objavljivao je od 1894. do 1944. u »Viencu«, »Nadi«, »Osvitu«, »Glasniku sv. Ante«, »Kršćanskoj obitelji«, »Kršćanskoj školi«, »Katoličkom tjedniku«, kalendarima »Napredak« i »Hrvoje«, »Novom beharu«, »Dječjem Novom beharu«, »Vrtiću«, »Dobroj djeci« i dr. Mnoge tekstove potpisivao je pseudonimima Nine, Džem, Hrvat iz Hercegovine i šiframa -bu-, -ni-.
Svakako je najzanimljiviji njegov historički epski opus samom činjenicom što ga je stvarao u vrijeme kada je epski deseterac izlazio iz autorske književnosti, pa su takva djela u 20. st. zapravo žanrovski relikti 18. i 19. st. Prvi je takav spjev »Franjo Josip I.« 1916., u kojem je opisao i Hercegovački ustanak 1875. – 1878., smjestivši mu početak u Gabelu, što je mnogo bliže istini nasuprot tezi o početku ustanka u Nevesinju (stariji će se sjećati fraze »Nevesinjska puška«, koja se službeno učila u školama u bivšoj državi). Iako djeluje »oportunistički«, spjev je iskren izraz njegova uvjerenja u bratstvo naroda u duhu kršćanskoga svjetonazora. Slijedi ep u deset pjevanja »Grof Petar Zrinski i knez Krsto Frankopan« 1926., u kojem je obrađen poznati temat hrvatsko-mađarske pobune i smaknuća hrvatskih velikaša 1671. Nacionalnu povijest obrađuje i u spjevovima »Bitka na Krbavskom polju« 1929., »Hrvatski mučenici« 1938. te također u deset pjevanja »Gazi Husrevbeg: njegov život i rad opjevan u deset pjesama po priznatim našim povjesničarima dr. Safvetbegu Bašagiću, dr. Ćiri Truhelki i akademiku Hamdiji Kreševljakoviću« 1942. Sva su djela pisana u duhu domovinskoga integralizma, koji izriče stihovima pjesme »Hrvatska domovina«: »Dalmacija, Hrvatska i Istra / Uz obale do Jadrana bistra / Međimurje, Slavonija ravna, / Bosna rodna, gorovita travna, / Kršna zemlja još Hercegovina / to Hrvatu sve je domovina«. Osim njih, objavio je »Ljiljanke – rodoljubne i poučne pjesmice za hrvatsku mladež« 1915.
Objavljivao je također priče i crtice, primjerice »Uspomene iz mladih dana«, »Ne boj se, amidža, evo sinovca kod tebe«, »Sve sebi, sve tebi«, »Podaj – nedaj«, »Čudno se upoznali« »Prijatelj bez interesa«, »Račun«, »Alipašin šanac«, »Naseljenje Neuma«, sve sa zavičajnopovijesnom i(li) moralnom potkom. Okušao se i kao romanopisac djelom »Grob do groba«, objavljenim u »Katoličkom tjedniku« 1941./42. Riječ je o ljubavnoj priči tragična završetka, sa snažnom religioznom komponentom, prožetom hercegovačkom zavičajnošću te vrijednim podatcima o povijesti Stoca i životu Stočana. U vrlo vrijednoj knjizi »Život i običaji Hrvata katoličke vjere u Bosni i Hercegovini« (1908.) dao je etnografiju društvenoga života odnosno običaja katolika od rođenja do smrti, a u djelu »Povijest ustanka u Hercegovini i boj kod Stoca« 1911., proučivši arhive i prikupivši svjedočanstva sudionika, prikazao udjel hercegovačkih Hrvata u Hercegovačkom ustanku i austrijskom zauzeću Bosne i Hercegovine, s jasnim zaključkom o razlikama između hrvatskih i srpskih interesa u Bosni i Hercegovini. U mostarskoj »Kršćanskoj obitelji« pisao je o odgoju djece, s mnogo priča i pjesmica, u kalendaru »Hrvoju« pod naslovom »Dokonice« poučne i šaljive priče, a opisao je i svadbene običaje oko Brčkoga. Ponegdje se navodi kao njegova zbirka pjesama »Umorstvo Franje Ferdinanda i Sofije«.
Djelovao je u više pjevačkih društava. Tako je 1888. bio suosnivač Narodnoga pjevačkoga društva »Hrvoje« u Mostaru te aktivni član Hrvatskoga pjevačkoga i tamburaškoga društva »Hrvat« u Brčkom (osnovanoga 1883.) i travničkoga Hrvatskoga pjevačkoga društva »Vlašić« (osnovanoga 1889.).
Bio je narodni prosvjetitelj i učitelj u najširem smislu riječi za sve naraštaje. Kao epik na svoj je način sljedbenik fra Grge Martića, kao pripovjedač i lirski pjesnik težio je prije svega dati moralnu, vjersku i zavičajno-domoljubnu pouku i poruku, a kao etnolog i historik može se uvrstiti među zaslužne afirmatore hrvatstva i katolištva u Bosni i Hercegovini.
