»Mi doktori iz Quebeca, koji vjerujemo u snažan javni sustav, protivimo se nedavnu povećanju plaća koje su isposlovale naše medicinske udruge«, stoji u objavljenom pismu kanadskih doktora medicine, među kojima se našlo 213 liječnika opće prakse i 184 specijalista, a njihov je apel potpisalo više od 150 tamošnjih studenata medicine, piše Damir Pilić. Kanadski liječnici zapravo su se pobunili protiv nepravedne raspodjele novca iako su baš oni na vrhu piramide. Svoje povišice doživjeli su uvrjedljivima zbog teškoga položaja ostalih zdravstvenih radnika i pacijenata. »Ove su povišice tim šokantnije kad se sjetite da naše medicinske sestre, tehničari i drugo osoblje rade u vrlo teškim uvjetima, a naši pacijenti nemaju svu potrebnu njegu zbog drastičnih rezova zadnjih godina«, navode u pismu kanadski liječnici te samosvjesno primjećuju: »Jedino što se čini da je otporno na rezove naše su plaće.« Ti liječnici nisu stali na tome, nego su izravno zatražili da se novac predviđen za njihove povišice vrati u zdravstveni sustav, kako bi od toga koristi imali njihovi potplaćeni kolege i zakinuti pacijenti. »Mi doktori iz Quebeca zahtijevamo da se povišice odobrene liječnicima ukinu, resursi sustava bolje raspodijele u korist svih zdravstvenih radnika te da stanovnici Quebeca dobiju zdravstvene usluge kakve zaslužuju«, poručili su.
Hrvatska je u pet godina članstva u Europskoj uniji izgubila stanovnika koji svojim brojem premašuju broj žitelja drugoga po veličini grada u zemlji – Splita, piše Ljubica Gatarić.
Ništa ne pokazuje da će se brojke smanjivati, posebno iz Slavonije i kontinentalnih dijelova zemlje. Njemačka s više od milijun trenutačno slobodnih radnih mjesta i dalje ostaje »obećana zemlja«, a strah da bi ih moglo preplaviti 150 000 Hrvata potaknuo je austrijske vlasti da zadrže zabranu rada bez radnih dozvola još dvije godine. Za hrvatske su građane 22 države članice EU-a otvorile svoje tržište rada, što je mnogima najveći dobitak od članstva u EU-u i veliki socijalni amortizer jer bi danas umjesto 150 000 u Hrvatskoj bilo valjda 400 000 nezaposlenih, što bi moglo dovesti do golemih tenzija. Mlađi naraštaji migranata rado odlaze u Irsku, a za pojedine su profesije na cijeni i skandinavske zemlje. No Njemačka je i dalje lider, tamo godišnje pristiže oko 60 000 ljudi s hrvatskom putovnicom, ali njemačke vlasti naglašavaju da je mnogima adresa prethodnoga boravka u Srbiji ili Bosni i Hercegovini. Radne su dozvole zasad potrebne u Austriji, Sloveniji, Nizozemskoj i Velikoj Britaniji. No i njihova su tržišta otvorena za mnoge deficitarne profesije. Nizozemska se zasad nije izjašnjavala. Od Slovenije se očekuje da će pratiti Austriju, a Velika Britanija mogla bi se pozvati na dosadašnju praksu da na sve nove članice EU-a primjenjuje maksimalnu zabranu rada od sedam godina. Za Britance je to danas više političko nego ekonomsko pitanje jer Velika Britanija treba napustiti EU tri mjeseca prije nego što hrvatskim radnicima nastupi razdoblje slobodnoga zapošljavanja. Razvoj bez investicija koji drži samo turizam Hrvatsku ne će odvesti nikamo, piše Ljubica Gatarić.
Dok se fasade ruše, posebno u glavnom gradu, na obnovu čeka 2247 zagrebačkih fasada, a novac je osiguran samo za njih 30, piše Matea Šobek. Objašnjava se da je Gradsko stambeno komunalno gospodarstvo, koje je zaduženo za dostavu dokumentacije, dostavilo papire za samo 50 zgrada. Stoga je rezultat nula – broj je to obnovljenih gradskih pročelja u sklopu pompozno najavljivanoga »novoga poretka« zagrebačkoga gradonačelnika, koji je obećao u deset godina novo ruho podariti više od 5000 fasada, što je projekt vrijedan 4 milijarde kuna. Trebao je započeti prošle jeseni, ali skele na zgradama ipak se ne očekuju do ljeta.
Sve je zapelo još prije zime kad je Grad objavio da je od Gradskoga stambenoga komunalnoga gospodarstva (GSKG) dobio dokumentaciju za samo pet od prijavljenih 3713 zgrada. U Holdingovoj podružnici tada su objasnili kako s Gradom imaju sporazum po kojem su do kraja 2017. dužni dostaviti dokumentaciju za 50 zgrada, a do kraja veljače za njih još 25. Ipak, zadržali su se na broju 50 od ukupno 75 zgrada, objasnivši da su Gradu dostavili cjelokupnu dokumentaciju za njih 50, a za preostale zgrade još nisu zapremili odluku suvlasnika i projektnu dokumentaciju. Usput su pozvali stanare zgrada koji žele obnovu da dokumente što prije dostave jer rok im je do kraja ožujka.
Na listi prioriteta trenutačno se nalazi 2247 stambenih zgrada, a sporazum s Gradom potpisalo je njih nešto manje od 300. »Krivci« za to, govore u gradskoj upravi, djelomično su stanari koji si uzimaju previše vremena za dostavu dokumentacije, a djelomično ipak rok od devet mjeseci koji je postavio sam Grad. »Na skupštini u siječnju donijeli smo odluku da se rok smanji na tri mjeseca i nadamo se da će sada ići sve brže. Gradonačelnik je dao nalog da se od svibnja svaki mjesec postave skele na pedeset zgrada, čemu se nadamo, ali mislimo da je to ipak malo preoptimistično«, tvrde u povjerenstvu za prioritet u sufinanciranju obnove pročelja. Kako stoji »najveći projekt u povijesti Zagreba«, kako ga naziva gradonačelnik, još krajem prošle godine počeli su se raspitivati i gradski (oporbeni) zastupnici. Spočitavaju da je bila riječ tek o predizbornom obećanju te da u proračunu nema novca za obnovu svih prijavljenih fasada budući da je, kako kažu, ove godine za fasade osigurano samo 20 milijuna kuna. Kažu da se tim sredstvima može obnoviti najviše tridesetak zgrada, a dok dođu na red svi koji su predali zahtjev za obnovu, neke će se zgrade već srušiti (tj. realizacija se može očekivati za sto godina, a ne u sljedećih deset). Osiguranih sredstava za obnovu pročelje nema, najčešći je prigovor.
