DILEMA KRŠĆANSKOGA FILOZOFA BOECIJA Pitanje zla i dobra u svijetu

Filozof Boecije

Kršćanski filozof Boecije postavio je davno, oko 500. godine, dva pitanja: Ako postoji Bog, odakle zlo na svijetu? Ako Bog ne postoji, odakle dobro? Budući da su mi važni odgovori na ova pitanja, a do njegovih nisam došao, molim vas da meni i čitateljima Glasa Koncila na njih odgovorite i dadnete pojašnjenje.

Josip, Pribić

O kršćanskom filozofu Boeciju, ali i Kasiodoru, kao »umješnim prenositeljima baštine novim narodima« katehezu je 12. ožujka 2008. na Općoj audijenciji održao papa u miru Benedikt XVI. Na početku nagovora podsjetio je da su godine u kojima su živjeli Boecije i Kasiodor bile najnemirnije razdoblje kršćanskoga zapada te objasnio da je Boecije rođen u Rimu oko godine 480. u velikaškoj obitelji Anicija te je već sa 25 godina bio senator. No posebno je obilježilo njegov život promicanje kršćanske vjere, pri čemu je nastojao »pomiriti ili postići sklad između helenističko-rimske baštine i evanđeoske poruke«. Upravo je stoga Boecije označen kao posljednji predstavnik antičke rimske kulture i prvi od srednjovjekovnih intelektualaca. Njegovo najpoznatije djelo zasigurno je »De consolatione philosophiae«, što ga je napisao u zatvoru nastojeći dati smisao svomu nepravednomu zatočeništvu. Bio je naime optužen za urotu protiv kralja Teodorika te je osuđen na smrt i pogubljen 23. listopada 524. godine. »Upravo zbog toga svoga dramatičnoga svršetka on može govoriti iz vlastitoga iskustva i današnjemu čovjeku, a osobito tolikim osobama koje proživljavaju istu sudbinu kao i on zbog nepravde često prisutne u ‘ljudskoj pravdi’. Ovo djelo, podvrgnuto različitim tumačenjima, predstavlja se kao zamišljeni dijalog, ponegdje čak i u pjesničkom obliku, u kojem razgovaraju čovjek i philosophia perennis. Boecije nastoji uvjeriti ljude da se usmjere prema Bogu, svrsi i cilju svakoga stvorenja«, rekao je papa Benedikt XVI. i pojasnio Boecijevo razmišljanje koje i Vas zanima. On kaže da je filozofija »prava medicina duše«, ali čovjek istinsku radost može doživjeti samo u svojoj nutrini. »Bog ipak ostaje najviše dobro prema kojemu teži svako ljudsko biće, pa i kada toga nije svjesno«, a Boecije uspijeva naći smisao, pa čak i slast, u promišljanju svoje osobne tragedije u svjetlu mudrosnoga teksta Staroga zavjeta (Mudr 7, 30 – 8, 1) koji navodi: »Zloća nema moći protiv mudrosti. Njena se snaga prostire s jednoga kraja svijeta na drugi i blagotvorno upravlja svemirom«, pa se »navodni uspjeh zlih pokazuje kao lažan« te postaje očita providonosna narav onoga što Boecije naziva »adversa fortuna«. »Životne teškoće ne otkrivaju samo koliko je život prolazan i kratkotrajan, nego omogućuju i razumijevanje i održavanje istinskih odnosa među ljudima. Adversa fortuna dopušta doista razlikovanje lažnih prijatelja od onih pravih i omogućuje da se shvati kako čovjeku nema ničega vrjednijega od pravoga prijateljstva. Primiti fatalistički stanje patnje iznimno je opasno, dodaje vjernik Boecije, jer to ‘u korijenu uklanja samu mogućnost molitve i teologalne nade koje su u temelju odnosa čovjeka i Boga’«, objasnio je tada Boecijevo razmišljanje papa Benedikt XVI.

Izravnije o odnosu zla i dobra u svijetu pisali smo mnogo puta na stranicama našega tjednika, i to ne samo u rubrici »Naši razgovori«. Tako nas naš poznati bibličar dr. fra Darko Tepert upravo sa stranica našega tjednika podsjeća da »Bog smješta čovjeka u edenski vrt koji je znak Božje brige za čovjeka«. »Bog sve priprema i sve čini da bi čovjeku bilo dobro. U tome je odgovor na još jednu čovjekovu dvojbu: Bog je uvijek htio da čovjeku bude dobro. U Božjoj namisli stvaranja čovjek je trebao biti zadovoljan, trebao je uživati u blagostanju, nije mu trebalo ništa nedostajati. Usto, vrt je i simbol mudrosti jer se nalazi na istoku, a ta je strana svijeta kod drevnih Izraelaca uvijek bila mitska postojbina mudracâ. Naposljetku, u vrtu su i dva stabla koja se ističu od ostalih: stablo života i stablo spoznaje dobra i zla. Prvo stablo simbol je čovjekove besmrtnosti, a drugo stablo simbol je Božjih zakona koji su nepromjenjivi. Sa stabla spoznaje dobra i zla čovjeku je zabranjeno jesti ne kako ne bi razumio što je dobro i što zlo, nego kako ne bi sam počeo određivati, neovisno o Bogu, što je dobro i što zlo. U drugom dijelu starozavjetnoga odlomka dobiva se konačno odgovor na ključno pitanje: Ako je Bog sve stvorio dobro i ako Bog želi da čovjeku bude dobro, odakle zlo u svijetu? Sveti pisac tu se ne bavi pitanjem čija je krivica veća, muškarčeva ili ženina. Redoslijed kojim uzimaju i jedu plod dio je dramatike teksta i ne sadrži antropološki nauk. Piscu je bitno reći da postoji neko biće koje je stvoreno te nije neki drugi bog, ali biće koje je u sebi zlo i koje je zavelo čovjeka. Osim toga, riječ je o čovjekovoj slobodnoj volji kojom se on odlučio protiv Boga. Tako je narušena idila edenskoga vrta«, piše o. Tepert i pojašnjava da to dobro tumači sveti Pavao u Poslanici Rimljanima: »Po jednom je čovjeku – Adamu – ušao grijeh u svijet (ni Pavlu nije važno tko je prvi zagrizao plod s onoga stabla), a po drugom čovjeku – Isusu Kristu – darovana je milost koja čovjeka opravdava, to jest oslobađa od grijeha. Krist je za Pavla utjelovljenje božanske Mudrosti o kojoj govori starozavjetna mudrosna književnost, za koju je na jednom mjestu rečeno da je čovjeka ‘istrgla iz prijestupa njegova i dala mu jakost da vlada svemirom’. Pavlova rečenica smjera upravo na takvo predavanje vlasti i kraljevstva od Isusa Krista čovjeku: ‘Ako grijehom jednoga smrt zakraljeva – po jednome, mnogo će više oni koji primaju izobilje milosti i dara pravednosti kraljevati u životu – po Jednome, Isusu Kristu.’ Po krštenju u čovjeku je obnovljen onaj prvotni Božji naum. Kršćanin zna da više nije u vlasti smrti i da je doista u njemu dah života. Kršćanin živi božanskim životom koji je primio od Krista«, zaključuje fra Darko Tepert.

IZVORGlas Koncila br. 35/2019.
Prethodni članakRUJANSKI »MAK« Za dobar početak!
Sljedeći članakSVJETSKA ZDRAVSTVENA ORGANIZACIJA O MIKROPLASTICI Mikroplastika je u ušla u prehrambeni lanac