DJEČJI DOPLATAK NIJE DOPLATAK ZA DJECU Djeca postaju zanimljiva politici

Foto: Shutterstock

Unatoč obećanjima svih politika, djeca nisu bila zanimljiva politici. Pronatalitetne politike zapravo nije ni bilo. Političari su se povremeno kao djeca »igrali« djecom i njihovim pravima. Za dokaz te tvrdnje valja napraviti mali »vremeplov«. Već su devedesetih uočeni nedostatci propisa o pravima djece, kao čimbeniku pronatalitetne politike. Tada, 1996., još su postojala tri posebna mirovinska fonda (radnika, obrtnika i poljoprivrednika). Djeca obrtnika i seljaka nisu imala pravo na doplatak za djecu. Za djecu radnika postojao je poseban račun bez naziva »fond«, ali je upotrjebljavan poseban naziv »sredstva doplatka za djecu«. Upravljanje tim »sredstvima« bilo je povjereno ondašnjemu Fondu mirovinskoga i invalidskoga osiguranja radnika. I samim nazivom »sredstva« podizanju djece davala se marginalna važnost, a to nepostojanje posebnoga samostalnoga fonda za doplatke za djecu bilo je naslijeđe bivšega poretka. Nije pomagala ni usporedba s Njemačkom, koja ima poseban samostalan fond za doplatke za djecu poznat kao »Kindergeldkasse«, s punom samostalnošću za prikupljanje sredstva posebnim doprinosom. Naprotiv, tada su donesene dvije odluke o usklađivanju doplatka za djecu i cenzusa prihoda kao uvjeta za stjecanje prava na doplatak za djecu, kojima su povećani imovinski cenzusi, ali nisu povećane svote doplataka. Zbog toga su u 1996. godini visine doplataka za djecu ostale iste kao što su bile u 1995. g., a smanjen je broj korisnika. Čak je i Ustavni sud upozoravao na taj propust jer su svote doplatka za djecu trebale tada porasti za 4 posto. Opravdanje za to neusklađivanje bilo je da sredstva nisu bila predviđena u državnom proračunu.

I tada je bilo jasno da pravo na doplatak za djecu treba dati svakomu djetetu, dakle i djeci obrtnika i seljaka, i to neovisno o statusu roditelja i neovisno o imovinskom cenzusu. Državna politika trebala je doplatke za djecu smatrati dijelom nacionalne pronatalitetne politike, a ne samo dijelom socijalne politike samo za najsiromašnije.

Tek danas namjerava se formirati poseban »dječji proračun«, pa i uvesti »jedinstveni« ili »univerzalni« dječji doplatak za svu djecu. To je dobro. Međutim treba izabrati ispravan stručni naziv. Naime, u tom slučaju ne bi se smjelo više govoriti o »doplatku za djecu« (kao pravu roditelja, što je sada), nego bi se trebalo upotrebljavati »dječji doplatak« (jer je to pravo djeteta). Osim toga, nema potrebe za pretjeranim odgađanjem promjena niti se izvlačiti na potrebu čekanja promjena poreznih zakona. Ako bi se zakonom uvelo pravo na »dječji doplatak« kao pravo svakoga djeteta, zakon može biti kratak i jasan bez potreba suvišnih detalja. Više bi se trebalo mijenjati na području poreza, pa ni to ne bi trebalo odgađati.

Bilo je proteklih dvadesetak godina još pogrješaka i zabluda poput donošenja zakonskih promjena radi navodnoga proširenja prava na doplatke za djecu – što je primjer političkih obećanja koja se naknadno ne poštuju. Slično su prošle i majke s više djece, kojima je zakonom obećan poseban status majke odgojiteljice s pravom na mirovinski staž i mirovinu, ali im se naknadno reklo da, iako je to zakonom propisano kao posebno pravo, mora se čekati »bolja vremena«. Nešto su bolje prošle majke rodilje sa svojim naknadama, koje su im bile smanjene, ali ipak isplaćivane, makar i sa zakašnjenjima. Nažalost sve te prijevare građana pozivaju na oprez, a davatelje obećanja na obvezu.

Kada je donesen Zakon o doplatku za djecu (Narodne novine br. 77/99), mijenjan je i dopunjavan u roku od 12 mjeseci čak četiri puta – NN, br. 145/99, 25/00, 4/00 i 64/00). Trebao je stupiti na snagu 1. siječnja 2000., ali je primjena odgođena za 1. srpnja 2000. i ponovno za 1. siječnja 2001., a već je 1. siječnja 2002. prestao vrijediti stupanjem na snagu novoga Zakona o doplatku za djecu (Narodne novine br. 94/01), koji je također mijenjan i dopunjavan čak šest puta (NN, br. 138/06, 107/07, 37/08, 61/11, 12/12 i 82/15), a vjerojatno slijede još nove izmjene i dopune. Takva »zakonomanija« nije samo u odnosu na dječji doplatak jer slično se događalo i događa se s mirovinskim i poreznim zakonima. Sve te brojne izmjene i dopune izluđuju građane i unose pravnu nesigurnost, a administraciji koja ih mora znati i provoditi daje snagu i moć, iza čega se javlja i opasnost pretjeranoga birokratiziranja.

Nadovezujući se na bivši zakon o doplatku za djecu, valja podsjetiti da je taj zakon izglasan u ljetu 1999. g., trebao se primjenjivati od 1. 1. 2000. i imao je samo 47 članaka, pa je bio previše uopćen. Zbog toga je propisivao obveze da se donesu i neki prateći propisi, ali i da se provede novi organizacijski ustroj novih služba i da se osnuje poseban »Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži«. Time bi umjesto dosadašnjih stotinjak ljudi na poslovima doplatka za djecu prema novom zakonu trebalo tri puta više ljudi. Dakle nova organizacija doplatka za djecu pretvarana je u još jedan novi »doprinos« birokratizaciji društva. Unatoč tomu, državni je zavod osnovan. Nakon toga počela je birokratizacija. Tako je Zavod donio još i poseban »Pravilnik o obliku, sadržaju i načinu vođenja očevidnika o korisnicima doplatka za djecu i djeci za koju pripada doplatak« koji je još dodatno komplicirao prikupljanje podataka potrebnih i nepotrebnih (čak 35 njih, od kojih su neki bili duplirani). Ako se čitavoj toj kompliciranosti pridoda i činjenica da se izdatci za doplatak namiruju iz proračuna RH, nije čudo da je došlo do odgode primjene novoga zakona. Zavod nikada nije proradio.

Ipak temeljno je pitanje hoće li se i kada će se konačno izjednačiti sva djeca glede svojih prava na doplatak za djecu. Zašto se napustilo nekadašnje financiranje doplatka za djecu doprinosima zaposlenih i prešlo na proračun? Podsjećamo da se za vrijeme financiranja doplatka doprinosima nikada nije dogodilo da nije bilo sredstva, što s proračunom nije jamčeno. Naprotiv, sredstva su se tada čak prebacivala (da ne kažemo: krala) od djece i trošila u druge svrhe.

IZVORGlas Koncila br. 47/2017.
Prethodni članakSNAGA POVEZANE OBITELJI Što je prethodilo iznimnomu plivačkomu usjehu mlade Petre Vićan?
Sljedeći članakUMIJEĆE MALENOSTI »Mama, tata, kako nastaju ratovi?«